Možda ovo i ne izgleda toliko loše koliko sam mislila da bude. Crne traperice mi koliko-toliko stanjuju noge, bijela košulja mi naglašava grudi, mašnica oko vrata je čak i dosta fora, samo što me ove štikle ubijaju. Da mi je samo znati tko je smislio ovo čudo u kojem moram trčkarati s jednog kraja dvorane na drugi?!

Dobro, Majo, prestani se promatrati u gledalu, okej si... Samu sebe bodrim jer nemam nikoga pored sebe da to učini, Lucija nije mogla raditi danas, ipak joj je godina dana otkad je u vezi sa Svenom. Ah, ionako će joj on taj novac dati. Meni ga nema tko dati, ja ga sama moram zaraditi!

"Ti, curo, kako se zoveš?!" na vratima toaleta za osoblje zaskoči me bucmasti čovjek namrgođenog lica koga odmah prepoznam kao voditelja ugostiteljstva.

"Maja?" moj odgovor više zvuči kao pitanje no to zanemarujem jer me već gura prema izlazu i mrmlja nešto što razaznajem kao da se primim posla, da nisam plaćena da pišam svakih pet minuta.

U ruke mi pruži tacnu čaša pjenušca koja mi zamalo padne na neku elegantno uređenu gospođu u crvenoj haljini. Ni ne udostoji se pomaknuti ni inča da ja prođem već samo reagira pogledom preko ramena.
Došlo mi je da ju istog trena nokautiram, ali strpljen-spašen je moj moto. Ne smijem žuriti.

Primijetim da sam jedina među konobarima koja je ženskog spola i među osobljem općenito, pa mi je donekle jasno zašto su mi dali štikle.
Očito je da ne znaju kako je nama ženama u tome! Gegam se kao pingvin, ali najbitnije je da idem, klipsam među ljudima koji me ignoriraju već samo grabe pića iz tacne kao da će dehidrirati. Nekoliko puta sam prošla pored starijeg sijedog starca koji se nije suzdržavao u umjerenosti pića već je nagnuo kao da mu život ovisi o tih desetak gutljaja koji su njemu bili jedan veliki gutljaj.

"Trebaš pomoć s tim?" Za glavu viši konobar skoro isto obučen kao ja mi pridrži tacnu sa smiješkom kada dođem do jednog kuta da odmorim nakon više od sat vremena hodanja uokolo.

"Spasio si me!" uskliknem istežući ruke dok se čuje glasno pucanje mojih starih kosti. Ipak su mi 22 godine, to je normalno za to razdoblje života, tako barem kažu. "Već sam izgubila osjet u rukama", požalim se.

"Novakinja, a?" Smiješka se pokazujući red prekrasnih bijelih zubiju.

"Ma ni to. Nikad nisam konobarila", priznam popravljajući pramenove kose koji su se izmigoljili iz punđe.

"Komentirali smo baš da si dosta spora."

"Ko je to komentirao?" Promrmljam iznenađeno, pa čak i pomalo ljuto.

"Ja i moj prijatelj u glavi", smije se sam svojoj fori. Reda radi se kiselo osmijehnem jer mi ovo uopće nije smiješno. "Luka, drago mi je."

"Nema vremena za upoznavanje, treba raditi", nacerim se uzimajući svoju tacnu iz njegovih ruku, "da ne bi opet ti i tvoj prijatelj ponovno nešto komentirali."

"Snješko."

"Hm?"

"Zove se Snješko." Ne, ovo uopće nije čudno!!!

"Blago njemu." Promrmljam okrećući mu leđa. Ne kažem da ja ne pričam sama sa sobom dosta često, ali ne govorim to u javnosti i ne bih nikad dala ime Snješko.

Nakon nekoliko sati trčkaranja okolo, nekoliko neugodnih situacija s pojedinim pripadnicama ženskog spola, malo prolivenog pjenušca, malo više popijeg s moje strane, dobila sam pravo na kratku pauzu prije ponoći jer onda treba posluživati novi krug malo skupljeg vina.

Skoro ekstazično iskustvo je bilo skinuti štikle i pustiti moju jadnu kožu da diše. Već sam mogla predosjetiti da ću sutra imati obloge na stopalima i mazati Niveom sve žuljeve koji će se pojaviti uskoro tokom večeri. Koliko god studentski život bio za neke divan, krasan i prekrasan, za mene je napor i rad dio rutine. Svaki slobodni dan koristim za honorarni rad kako bi zaradila novce da otplatim faks koji mi je ionako na rubu jer su profesori zli i misle da sve znaju i da nema mjesta za napredak od onoga što imaju u glavi trenutno. Ali neću se žaliti, hvala Bogu da sam zdrava i ŽIVA i da si na neki način mogu priuštiti preživljavanje.

,,Čemu takvo nezadovoljstvo na takvom mladom licu?" Prepadnem se čuvši grubi pomalo baršunast glas sa svoje desne strane. Iz mraka izviri muškarac u tamnom odijelu, nepoznatog lica, crno-bijela maska mu prikriva sve crte lica, no zelene oči i debele crne trepavice ne možeš ne zamijetiti.

"Uhm, ja... Ne znam..." Po običaju zablokiram u vrlo važnom trenutku kada bi trebala ostaviti dobar prvi dojam na nekome ko se meni svidio. Normalno da mi se svidio čim je primijetio da sam nezadovoljna iz mraka. Neki to ne vide ni po danu, a još manje bi i da im i kažem išta.

"Vidio sam te da puno radiš... Bole?" Ogromna knedla u grlu mi se stvori kada sjedne do mene na staru drvenu kutiju koja pucketa kao da će uskoro puknuti. Nadam se da neće.

Nisam isprva shvatila na što misli, ali oči uprte u moja stopala su sve razjasnila. Kimnula sam tužnjikavo ne shvaćajući kako se tu stvorio jer je ovo prostor za zaposlene, a ne za uzvanike.

"Želiš masažu?" Pita ozbiljno popravljajući masku koju bi radije da skine da vidim cijelo lice i pokušam odgonetnuti s kime imam posla.

"Ne, ne treba... hvala... što ćete Vi tu? Ovdje ne biste smjeli biti..." Vratim se u stvarnost i ustanem u namjeri da se vratim nazad na posao.

"Vidio sam kad si išla ovamo. Cijelu večer mi kradeš pažnju." Izravno promrmlja ustajući zamnom čovjek čija me pojava u isto vrijeme plaši i smiruje. Sam pristup mi stvara mir, ali ta maska budi sumnju i ne mogu znati tko bi to bio, kakva se nevolja skriva ispod krinke...

"Nisam..." Zaustavi me stavljajući prst na moje usne i shvatim da je bolje da šutim i samo poslušam što ima za reći.

"Zamolit ću te samo jednu stvar, može?" Oči mu se ne skidaju s mojih. Kimnem bespomoćno. "Potraži me kad ova večer završi, lutkice."

Ostatak večer ostane mi u magli nakon što osjetim okus pjenušca pomiješanog s mentolom u kutu svoje usne koji mi postane potvrdom da se ovdje nešto dogodilo i da sam ostala žedna usana koje mogu postati opijum.

Nisi valjda luda da ćeš ga potražiti... 'Snješko' u mojoj glavi uzdiše, a ja ni sama ne znam koliko sam luda i na što sam spremna...

Očito jesi...

Znam, Snješko...