Još umornija no što sam bila kada sam legla, dižem trome kapke osjećajući tračak svjetlosti koji dolazi s prozora.
Lagano zarežem stavljajući jastuk na lice da mi sunce ne sprži kožu.

"Lucija!!!" Sikćem kroz zube mumljajući u jastuk ne znajući ni u kojoj državi se nalazim, a kamoli u kojem krevetu i čijoj sobi.

Njeno "Da, dušo?" me dovede do ludila i ne znam kako da se razbudim da ju ubijem.

"Spuštaj to čudo, svjetlost peče!"

Uz sve moguće akrobacije na krevetu uspjela sam pasti.

Razbila sam se ko kruška.

Natjerala sam ju da mi skuha kavu, napravi doručak i prospe put od sobe do kuhinje laticama ljiljana, ali jedino sam dobila gorku kavu, skoro gorku ko moj život trenutno.

Izgubljena u jučerašnjim događajima i Lucijinom sretnom izrazu lica dok mi priča o svojoj večeri, sjetila sam se gospodina pod maskom i onih usana.

Lucija zastane u svojoj priči vidjevši moj izraz lica.

"Imaš napadaj?" Sarkastična je, dušica mala, mogla bih ju ošamutit ovom šalicom. Ma ne, volim ja nju.

"Luce, jučer me neki lik poljubio!" Uskliknem ushićeno prisjećajući se kako mi je dosta trebalo da sebi dođem, ali i onog razočarenja kad više onu masku nisam vidjela.

"Tebe..." Podsmijehuje se, ali to me ne dotiče. Najbolja mi je prijateljica od djetinstva, obožavam njen sarkazam, ali sad ju ne doživljavam.

"Slušaj..."

***
Čemu takvo nezadovoljstvo na takvom mladom licu?" Prepadnem se čuvši grubi pomalo baršunast glas sa svoje desne strane. Iz mraka izviri muškarac u tamnom odijelu, nepoznatog lica, crno-bijela maska mu prikriva sve crte lica, no zelene oči i debele crne trepavice ne možeš ne zamijetiti.

"Uhm, ja... Ne znam..." Po običaju zablokiram u vrlo važnom trenutku kada bi trebala ostaviti dobar prvi dojam na nekome ko se meni svidio. Normalno da mi se svidio čim je primijetio da sam nezadovoljna iz mraka. Neki to ne vide ni po danu, a još manje bi i da im i kažem išta.

"Vidio sam te da puno radiš... Bole?" Ogromna knedla u grlu mi se stvori kada sjedne do mene na staru drvenu kutiju koja pucketa kao da će uskoro puknuti. Nadam se da neće.

Nisam isprva shvatila na što misli, ali oči uprte u moja stopala su sve razjasnila. Kimnula sam tužnjikavo ne shvaćajući kako se tu stvorio jer je ovo prostor za zaposlene, a ne za uzvanike.

"Želiš masažu?" Pita ozbiljno popravljajući masku koju bi radije da skine da vidim cijelo lice i pokušam odgonetnuti s kime imam posla.

"Ne, ne treba... hvala... što ćete Vi tu? Ovdje ne biste smjeli biti..." Vratim se u stvarnost i ustanem u namjeri da se vratim nazad na posao.

"Vidio sam kad si išla ovamo. Cijelu večer mi kradeš pažnju." Izravno promrmlja ustajući zamnom čovjek čija me pojava u isto vrijeme plaši i smiruje. Sam pristup mi stvara mir, ali ta maska budi sumnju i ne mogu znati tko bi to bio, kakva se nevolja skriva ispod krinke...

"Nisam..." Zaustavi me stavljajući prst na moje usne i shvatim da je bolje da šutim i samo poslušam što ima za reći.

"Zamolit ću te samo jednu stvar, može?" Oči mu se ne skidaju s mojih. Kimnem bespomoćno. "Potraži me kad ova večer završi, lutkice."

***

"Sigurno je neki dedek!" Ta je danas previše hiperaktivna, naporna i puma glupih izjava.

Meni su jedino upitnici iznad glave dok ju slušam. Sve to trpam pod tepih jer mi misli zaokuplja "onaj bez lica", kako sam ga nazvala, taj baršunast, melodiozan i one meke usne koje su me odvele u neki drugi svemir.

"Majo, 'čemu takvo nezadovoljstvo na takvom mladom licu', ne zvuči ti ko neki starac?" Nema druge nego me ismijava.

"A daj, mlad je, možda u tridesetima!" Zanesenim, zaigranim glasom promrmljam.

"A ti imas 19!" negoduje ona.

"Hoću saznat ko je to bio, hoću da se upoznamo!" odjednom sam se osjećala prosvijetljeno, kao da sam znala što učiniti. Oduvijek su me privlačili misteriozni momci, ali ja njih nikad. Sad sam pronašla svog Misterioznog.

"Majo, slušaš ti sebe?" pita već na izmaku snaga. "Jesi ti to možda sanjala?" nada se Lucija.

"Nisam."

Moj glas je meni moj Snješko, kao onom Luki. Možda mi donese sreću. Želim ga pronaći. Sam mi je dao zadatak da ga nađem.

"Sven poznaje organizatore?" sjetim se da nam je on sredio taj posao. Lucija već vidi koje su moje namjere, no trudi ih se ne vidjeti.

"Neće on-"

"Samo pitaj, molim te! Radi mene! Moje sreće!" radi sebe moram upoznati tog lika.

"Što ako je ružan?"

"Kao da je meni izgled ikada bio bitan!"

"A daj!" I mene i nju već glava pomalo boli.

"Kaj točno hoćeš?" mlitavo pita zagorskim naglaskom.

"Popis uzvanika. Samo muški."

"Vidjet ćemo što može učiniti."

Grlim ju kao da ne postoji sutra.

"Nadam se da nećeš požaliti zbog ovoga."

Naravno, uvijek me natjera da se zapitam. Ma ne, neću požaliti.