Jebeni kreten, i ništa drugo. Umim se te odem po Hanu.

"Idem samo po Hanu, za to mi ne trebate." Kažem Ivanu pošto sam natrag za 10 minuta, a on mi samo klimne.

Pokupim Hanu te odmah krenem kući. Odjednom Hana počne tako jako plakati pa stanem sa strane ceste da vidim u čemu je problem. Probam je podojiti, neće. Vidim da je čista. Kad odjednom shvatim da ona gori i odmah krenem brzo prema bolnici dok zovem Maria, naravno da je gospodin ljut pa mi svaki poziv odbija, nakon trećeg poziva ugasi mobitel. Ma ni ne treba mi. Brzo dolazim do bolnice te ju uzimaju i rade pretrage, dok se ja još sva tresem.

"Bit će dobro, obična infekcija. Zadržat ćemo je noćaš i ako bude sve u redu pustit ćemo ju sutra kući." Odahnem kad mi doktor kaže da će biti sve u redu, jako sam se prepala.

"Mogu ja ostati s njome?" Upitam ga.

"Možete, ali bolje da odete doma odspavati. Ovdje je u sigurnim rukama."

"Ja bi ipak ostala."

"Kako želite." Kaže te ode, dok se ja zaputim svojoj malenoj i ugledam je kako spava. Sjednem pored nje u stolici te ubrzo zaspim u njoj.

"Sve je u redu, može kući. Ovo vam je otpusna lista, a ovo recept." Kaže te uzimam Hanu i stavljam u auto.

Uzimam mobitel koji mi je ostao u autu u svoj onoj strci, zaboravila sam na njega. Doživim šok kad vidim ograman broj poruka i poziva od Maria. Ionako idem doma. Krenem doma te stignem nakon 10 minuta. Pa gdje su svi? Vidim samo Ivana kad parkiram.

"Gdje su svi?" Upitam kad đođem do njega, nema nikog na vidiku.

"Traže vas."

"Nas?" Zbunjena sam.

"Da, Mario vas nije mogao dobit, te je digao sve na noge."

"Nebitno, molim te ovo nabavi, a ja idem spavati." Dajem mu uputnicu za lijek.

Uputim se u kuću, stavim nalaze na stol i uputim se prema sobi. Polegnem Hanu koja mirno spava. Ja se presvučem i legnem u krevet. Zaspim u roku sekunde jer se na stolici uopće nisam uspjela ništa naspavati i budila sam se svako malo, zaspem u roku sekunde.

Cijelu noć ih već tražim, a o njima ni traga, ni glasa. Već je 10:30 i nitko nema nikakve informacija. Samo da im se nije nešto dogodilo.Jebono nisu mogle u zemlju propasti, osjećam se bespomoćno, kao da su mi ruke vezane. Više ne znam ni gdje da je tražim, stalno se vrtim u krug. Kad vidim da me zove Ivan brzo se javim s nadom.

"Ivan?"

"Došla je." Izdahnem s olakšanjem. Kao da mi je skinuo sav teret sa srca.

"Dolazim, ti pozovi ostale da se vrate."

"U redu" Prekinem poziv te se brzo uputim prema kući.

"Gdje je?" Upitam ga čim dođe, želim se samo uvjeriti da su dobro obje.

"Rekla je da ide spavati u sobu." Brzo krenem u sobu i vidim nju i Hanu. Kad sam je vidio kako spavaju odmah sam osjetio olakšanje. Iako vidim na njezinom licu da je izmučena. Pustit ću da se odmori, a kasnije ćemo pričati. Vidim Hanu da trlja okicama, uzimam ju sebi da ne probudi Drinu, ali džaba kad se ona rasplače jer hoće Drinu, što ju probudi. Digne se te uzme od mene da me ni ne pogleda. Vrati se u krevet u stavi ju da doji, dok mene ne želi ni pogledati

Krenem prema dolje te kad vidim neka papire da su pali krenem ih dići ali kad vidim šta je na njima, ostanem u šoku. Drina je sa Hanom bila noćaš u bolnici i zato me vjerojatno i zvala jer se bojala i paničarila. A šta sam ja radio? Odbijao joj pozive, ugasio mobitel i se žalio Filipu na nju i još samo pio s njim. Mrzim samog sebe trenutno. Čujem je kako silazi te prođe pored mene i krene u kuhinju. Vidim da si radi čaj

"Laura ostavi nas." Kažem te ona napusti kuhinju dok me Drina ne ferma ni pet posto.

"Vidio sam nalaze, zašto mi nisi rekla?"

"Bravo za tebe kolumbo, nije baš da si se htio javiti zar ne?" Upita podrugljivo, krene proći pored mene, ali je uhvatim za nadlakticu i vratim ispred sebe.

"Molim te pričaj samnom."  Tek sad shvatim da su joj suzne oči, samo što se ne rasplače.

"Oprosti molim te." Zagrlim ju te se ona rasplače.

"Bojala sam se, mislila sam da će joj se nešto desiti. Bila sama bespomoćna i opet sama." Govori dok jeca na mom ramenu

"Sad sam tu,nisi sama." Pokušavam ne utješiti.

"Žao mi je. Bio sam grub prema tebe, a nisi to zaslužila." Pretjerao sam.

"Trebala sam ti reći, ali ja jednostavno nisam mogla, bojala sam se tvoje reakcije, znam koliko želiš još djece."

"U redu, razmislio sam i shvaćam te. Pričekat ćemo s drugim dijetetom dok ti ne budeš sprema. Može?"

"Hvala ti." Kaže mi i još me jače zagrli.

"Oprosti što nisam bio s tobom, što sam ti prekidao pozive i što sam na kraju ugasio mobitel. Neće se ponoviti, obećavam."

"Bolje bi ti bilo."

"Hoćeš da gledamo nešto?"

"Umorna sam." Nasloni se na moje rame i sklopi oči.

"Onda ajde spavat, odi u gostionsku sobu da te Hana ne probudi."

"Ali..." Pokušava se pobuniti ali ju odmah prekinem.

"Ni ne pokušavaj, ja ću se pobrinuti za Hanu" Podignem prst i strogo ju pogledam.

Uzmem je u naručje dok ona omota ruke oko mog vrata i nasloni se na moja prsa dok je ja poljubim u čelo. Ovdje je u mom naručju, to je jedino bitno. Odnesem ju u sobu te polegnen na krevet. Ušuškam je i poljubim te izađem van. Odem do naše sobe da provjerim Hanu koja spava bezbrišno. Uzmem baby phone te se uputim u ured da malo odradim. Stavim baby phone ma stol i počnem pregledavati papire, dok bacam pogled na Hanu koja preslatko spava

Nakon skoro 2 sata vidim kako se Hana bude i trlja okice svojim malim ručicama. Posmatram je i vidim kako gleda okolo ima li koga. Odem gore po nju prije negoli zaplače i probudi Drinu. Kad uđem u sobu i kad me vidi odmah mi se nasmiješi te ju uzmem.

"Ma tko se to meni probudio? Tko je tatina ljubav?" Tepam joj dok ju uzimam u naručje.

Nakon što joj promijenim pelenu i obuče, krenem s njom prema dolje te ju stavim u sjedalicu koja se ljulja dok joj pustim na tv-u crtani. Nakon nekog vremena Hana opet zaspi na sjedalici te ju uzmem i odnesem u njezin krevetić.

"Jutro ljubavu, jesi se naspavala?" Upitam kad vidim Drinu.

"Mhm, gladna sam."

"Dođi idemo jesti."

"Hana spava?"

"Aha, bila se budila, ali je opet zaspala."

"Aha."

"Jesi ti dobro?" Upitam ju nakon što pojedemo.

"Mhm." U tom se trenu oglasi Hana te krenem, ali me Drina spriječi.

"Ja ću, svakako je moram podojiti." Kaže te krene prema sobi.

Kad me Hana ugleda odmah prestane plakati. Uzimam ju i odlazim okupati, to dijete se jednostavno obažava kupati. Kad ju okupam i obučem podojim ju.

"Jesi uzbuđena?" Upita Mario dok legne pored mene.

"Za što točno?" Upitam zbunjeno.

"Vjenčanje Drina." Iznervirala sam ga.

"Aha to."

"Nije to, nego naše vjenčanje."

"Isuse Mario, mi smo već u braku. Ništa se ne mijenja, osim šta ćemo još jedanput reći da. Samo ovaj put pred Bogom, našom porodicom i prijateljima. Sad i nisam nešto uzbuđena ali dan prije i na taj dan ću imati veliku tremu."

"Sutra su gotovi prsteni."

"Ajme ne mogu vjerovati da je to to."

"Sad mi više ne možeš pobjeći."

"A kao da sam prije mogla." Podrugnem se, dok se on nasmiješi.

"Točno, nisi." Kaže mi dok me ljubi u čelo.

"Gdje želiš ići na medeni mjesec?"

"Mario ja..." Počnem oprezno ali me odmah prekine

"Ni ne pokušavaj." Podigne prst.

"Ali..." Pokušam se pobuniti ali đžabe, ne dopušta mi ikakvu pobunu.

"Nema ali, onda imaš li neku želju ili ću ja sam odabrati?" Upita me

"Santorini." Promrmljam jer će ionako biti po njegovom.

"Sviđa mi se, može." Kaže sretno.

"Ali ne računaj da ćeš izaći iz kreveta."

"A ti ne računaj da ću cijelo vrijeme bit u krevetu." Na to se nađe iznad mene.

"Nemoj bit sigurna."

"E pa hoću, jer ga hoću razgledati."

"Pregovarati ćemo." Kaže i poljubi me.

Evo da vas ne držim dugo u neizvjesnosti nastavak je tu.
Bilo je svakakvih  prepostavkih i ideja, ali nitko nije pogodio.
Jeste li očekivali ovo?
Uživajte u čitanju
Čitamo se uskoro
❤❤❤