-" Ne treba nam niko, samo Robert zna kuda idemo. Vraticemo se za 7 dana i tada cemo napasti Martinelija mladjeg"

-"Uredu sefe"

Sjedim pored njega i ne progovaramo ni jednu jedinu rijec. Sinoc je otisao i u opste se nije vracao, a vidno je da je bijesan na mene. Mislim da po prvi put nije imao odgovor na pitanja koji moze reci na glas.

(***)

-" Mislila sam da vise nikada necu doci ovde"

Rekla sam gospodonu koji se sa mnom raspricao, a Dante iako me nije slusao cijelim putem sada pogleda znacajnije u mene.

-" Bili ste ovde?"

-" Sa roditeljima sam isla pored grada, mozda znate za ono jezero iza malih kucica sto se iznajmljuju"

-"Da to je  Île de Loisirs de Cergy-Pontoise ima i vodeni park jeste isli?"

-"jesam ali vise volim mirnije mjesto sa druge strane. Nema ljudi, mirno je..."

Nekako sam ovo prosaputala sjetivsi se koliko sam tada bila srecna. Toliko se izdesavalo stvari u mom zivotu  da sam potisnula sve lijepo sto sam dozivjela.

-" Tamo je mracno... nisi se plasila nocu?"

-" Nisam, mraka se nisam plasila kada su mi roditelji bili zivi"

-" Jesi li nesto ljut na mene?"

Opet je okrenuo glavu u stranu i nastavio da cuti do hotela. Smjestili smo se u ogroman hotelski apartman gde je moja soba malo dalje od njegove.

Umorno sam usla da se istusiram, po malo iziritirana njegovim neobracanjem paznje na mene. Iskljucila sam vodu i izasla iz kabine, a u cijelom apartmanu nestane svijetlo. Nadjem se u potpunom mraku sto moje srce ubrza ludacki. Napipala sam vrata te kada izadjem i dalje je bio mrak.

-"Dante!"

Viknula sam kada iza sebe osjetim nesto cvrsto u sta se zakucam, a pre nego vrisnem poznat miris se prosiri sobom dok me njegova ruka zaustavi u toj namjeri.

-" Dugujem ti izvinjenje zbog danasnjeg ponasanja"

-"Zasto gasis svijetlo?"

Prosapucem uplaseno dok od straha zaista drhtim. Nije se obazirao na to, vec peskir polako skloni sa mene bacajuci ga u stranu dok me pribija uz svoja prsa. Sklapam oci i naslanjam se na njegovo rame, a on rukama njezno krene sarati mojim golim tijelom.

Ni sama ne znam kako ali svaki njegov dodir me tjerao sa se smirim i sa jednostavno opustim svoje tijelo.

-" Zelenooka sta god da mi radis, ne zelim da prestanes"

Sapuce na uvo tiho, a samo par trenutaka kasnije rame njezno pocne ljubiti sve do vrata vlaznim poljubcima.

-" a ja, kad god se nadjes u mraku, znaj da cu biti tu da te dovedem do svjetla i da te zagrlim kada se uplasis"

-" Obecavas da ces uvijek biti tu da me spasis mraka?"

Nekako prosapucem obuzeta transom u koji se nadjem

-" obecavam zelenooka"

Zagrizem svoju usnu, prije nego me okrene sebi i zarobi moje tijelo uz vrata halapljivo me ljubeci.

-" Onda nikada necu upaliti svijetlo Dante..."

-" Nemoj Adriana, nemoj..."

Ma koliko voljela da ovo "nemoj" bude potvrda da zeli ostati uz mene, oboje smo u njegovom izgovoru culi sta je sustina te rijeci. Posjeca me da ga ne zavolim, da ne trazim od njega da ostane, a ja polako shvatam da je za to kasno. Ne vidim sebe nidje drugo, osim pored njega...

Hvatam ga za ruku i sada ja njega pribijam uz sebe kako me ne bi upalio svijetlo. Ne zelim da ovo prestane i moje zakucavanje njegovih usana mu to jasno pokaze.

-"Nikada necu prestati da ti ovo radim..."

-" sta?"

Rekao je kroz osmijeh dok ja skupljaj svu snagu svijeta

-"Da topim to tvoje okrutno srce, i da se u njemu zauvijek zaledim kako bi samo ja ostala"

Ocekivala sam sve, ali da ce me podici na sebe i u par koraka  spustiti na veliki okrugli sto na ulazu u apartman nisam. Ta noc je bila nesto sto je dovelo do priznanje, zelimo jedno drugo... samo on se plasi da to prizna.