43

Hej, hej! Kako ste mi?
Budući da ste rekli da želite da ovaj kraj malo ubrzamo, odlučila sam da nastavke izbacujem svaki treći dan tako da evo jednog :) Nadam se da će vam se svideti... Ostavite vote i svoje mišljenje u komentarima, a mi se ponovo čitamo u ponedeljak :*

“Misliš li da bih se konačno trebala izvući iz ovog kaputa i ostaviti ga sa strane do sledeće zime?”, upitala sam Ines dok sam prilazila svom stolu izvlačeći ruku iz rukava kaputa. Odložila je svoju torbu na stolicu naspram mog stola, a potom i sela na istu.

“Iskreno? Mislim da da. Postaje sve toplije, a ti imaš toliko lepe prolećne garderobe. Ovaj ti kaput sve nekako sakrije i baci u drugi plan”, klimnula sam glavom dajući joj do znanja da je samo potvrdila ono o čemu sam i sama razmišljala. Uzela sam na kratko telefon te pozvala Ninu i zamolila je da nam donese dve kafe.

Ines je na kratko izvadila svoj telefon te promatrajući svoj odraz u njemu popravila karmin koji je stavila nešto ranije tog jutra, a potom se vratila na temu o mojoj garderobi. Spomenula je kako je videla neku slatku haljinu u izlogu dok je dolazila na posao te mi nagovestila da se pripremim za neku zajedničku kupovinu u skorije vreme. Tačno u pola rečenice kada je opisivala cvetnu košulju koju već toliko dugo želi kupiti vrata su se otvorila i Nina je ušla noseći naše kafe. Odmah iza nje zatvarajući vrata za sobom pojavila se i Karolina.

“Hvala ti, Nina”, osmehnula sam se te je izašla iz kancelarije. Sačekavši da se vrata ponovo zatvore, Karolina je napravila još nekoliko koraka, a potom mi pružila sveže odštampan papir sa slikom naslovnice novog broja časopisa. Promatrala sam svaki detalj slike, no pogled mi je stalno bežao na Damjanovo lice i njegov prepoznatljiv skriveni osmeh. “Nije se mogla slika još malo posvetliti? Ovaj deo je nekako…”, pokazala sam prstom na ugao u kojem je ona bila dosta tamnija od ostatka, no Karolina je samo odmahnula glavom i rekla kako je sve pokušala. “U redu je onda. Izgledaće odlično kada se uradi na sjajnom papiru. Pošalji mi je, molim te, i putem elektronske pošte”, klimnula je glavom i izašla.

Ines je nestrpljivo pružila ruku te samo joj dala sliku znajući koliko je želela videti da li se Damjan promenio i koliko. Promatrala ju je dugo neprestano se smeškajući. Mogla sam samo pretpostavljati o čemu je razmišljala.

“Kada ćeš je staviti pored ostalih?”, osvrnula se ka zidu na kojem su bile uramljene naslovne strane svakog broja časopisa koji je do sada izašao. Vratila mi je sliku te sam je još jednom dobro osmotrila.

“Mislim da će sačekati još malo”, odložila sam papir na stol i prekrila ga prvom fasciklom koju sam pronašla. Telefon je zazvonio i Nina mi je javila da imam posetioca. Želela sam znati ko je, no rekla mi je kako se čovek nije predstavio, već je samo napomenuo da mi kaže da će mi biti drago što ga vidim. Rekla sam joj da ga pusti te vratila telefon na mesto. Duboko sam izdahnula te sam ustala iz svoje fotelje.

“Ako je Damjan, kunem se da ću”, pogledala sam u Ines kada su se vrata otvorila i kroz njih je ušao visoki muškarac tamne riđe kose, krupnih smeđih očiju i osmeha zbog kojeg su mu poskakivale pege na licu. “Bruno! Otkud ti? Nisam znala da si ovde”, čvrsto sam ga zagrlila i dugo ga nisam puštala upijajući prepoznatljivi miris detinjstva.

“I meni je drago što te vidim! Doneo sam ti tvoju omiljenu čokoladu”, pružio mi je tablu čokolade nezgrapno umotanu u beli papir. Zahvalila sam mu se, a potom se okrenula i ostavila ju na stol. Primetivši Ines kako začuđeno gleda u nas predstavila sam joj Brunu. Ustala je i pružila mu ruku te su se rukovali dugo ne skidajući pogled jedno sa drugoga. Promatrala sam kako joj se oči počinju sjajiti te sam se neprimetno nasmejala.

“Neću vam smetati. Uzeću samo svoje stvari i kafu”, pre nego što smo uopšte uspeli nešto izgovoriti Ines je već bila uzela svoje svari i nalazila se kraj vrata. “I reći ću Nini da donese i tebi jednu kafu.”

Nasmejala sam se kada je zatvorila vrata te rekla Bruni da sedne pokazujući mu na stolicu na kojoj su se do pre nekoliko trenutaka nalazile stvari moje najbolje prijateljice. Pomalo pogubljeno ostavio je svoju torbu na pod te seo naspram mene. Pričali smo dugo o svemu što se izdogađalo od našeg poslednjeg susreta i bila sam neopisivo sretna što ga ponovo vidim, što ponovo vidim nekog svoga. Dok mi je pričao o tome kako je oduševljen zgradom i prostorom i svime što sam učinila polako samo skinula papir sa čokolade te sam izlomivši je na kockice prebacila je na tanjirić koji mi je stajao na stolu. Osvrtao se po kancelariji promatrajući prostor dok sam ja ustala kako bih bacila omot čokolade.

“Da li je ovo Damjan?”, upitao me je izvlačeći papir koji se nazirao ispod fascikle.

“Duga je to priča. Ukratko, kao iznenađenje za mene, moji saradnici su prijavili naš časopis na neki konkurs koji smo mi osvojili i na kraju se ispostavilo da je nagrada bila intervju sa Damjanom”, rekla sam uzimajući komadić čokolade.

“Želeli su učiniti dobro delo, a nisu ni znali šta zapravo čine”, klimnula sam glavom i uzela još jednu kockicu čokolade. “Nego, želeo sam te nešto zamoliti. U gradu ostajem dva-tri dana i onda idem kod mojih. Ja sam rezervisao sobu u hotelu, no ispostavilo se da u sobu mogu ući tek posle pet pa sam te želeo pitati mogu li se možda samo otuširati kod tebe do tada? Znaš od puta sam sav nikakav pa da se malo osvežim”, izgledalo je kao da mu je bilo neprijatno.

“Bruno, pa naravno da možeš! Zapravo, nema govora da odsedaš u hotelu. Spavaćeš kod mene. Ima dovoljno mesta”, započeo me je uveravati kako nema potrebe i kako ne želi biti na teretu, no ubrzo je shvatio da neću odustati. Uzela sam svoju torbu i izvadila ključeve od stana te mu ih pružila, a potom ga i ispratila do izlaza iz firme.

“Ines, hajde sa mnom dole. Upravo sam odlučila da je pravi trenutak da otvorimo sezonu sladoleda za ovu godinu”, rekla sam joj prolazeći pored njenog stola te sam kratko ušla u kancelariju da bih uzela svoje stvari. Videlo se da je bila zbunjena, no ustala je od stola i krenula za mnom.

Ušle smo u lift. Promatrala sam ispod oka zbunjenu Ines ne uspevajući da suzdržim smeh. Videla sam da je znala o čemu se radi i da joj je bilo neprijatno i upravo zbog toga nisam želela navaljivati od samog početka. Izašle smo iz zgrade i sele u kafić sa druge strane ulice te naručile po dve kugle sladoleda.

“I? Šta se to dogodilo u mojoj kancelariji? Kakav je to bio klik sa Brunom?”, upitala sam je pokušavajući glumiti nezainteresovanost dok sam uzimala malo sladoleda sa ukusom dinje na kašičicu.

“Znaš da te mrzim? Trebala si me upozoriti da imaš tako lepe i slatke muške prijatelje”, naglo je ostavila kašičicu u činiju na šta sam se uplašila. Nasmejala sam se glasno.

“Kažeš muške… A za lepe i slatke ženske prijatelje si znala?”, promatrala sam je ispod oka.

“Pa Bože! Imaš mene tako da naravno da jesam!”, ponovo sam  se glasno nasmejala privlačeći pažnju ljudi. “Nije sada to poenta. Sada pričamo o tome koliko je Bruno sladak. Ko zna kada ću ga i da li ću ga ponovo videti…”, oslonila je glavu na jednu ruku kašičicom prebirući po činiji.

“Biće nekoliko dana kod mene tako da postoji mogućnost da ga još vidiš”, u trenutku se osmehnula i ponovo zablistala u licu.

Dovršile smo sladolede te se vratile u redakciju. Na samom ulazu zaustavila me je Nina i rekla mi kako ponovo imam posetioca i da me čeka u kancelariji. Ovoga puta nisam ni pokušavala saznati ko je u pitanju, već sam samo nastavila ka kancelariji. Pogledala sam ka Ines koja je zamišljeno pisala po svojem rokovniku kada sam prolazila pored njenog stola. Nasmejala sam se i tako sa velikim osmehom na licu otvorila vrata svoje kancelarije. Sledećeg trenutka ugledala sam Damjana kako sedi na jednoj od stolica.

“Lepa si kada se smeješ.”

“Dobar dan i tebi”, prišla sam svojoj fotelji i odložila torbu, a potom i prebacila kaput preko naslona. “Kako ti mogu pomoći?”, upitala sam ga vadeći notes i hemijsku olovku iz torbe.

“Zar nećemo prvo malo porazgovarati?”, ošinula sam ga pogledom. “U redu, u redu. Ipak ćemo odmah preći na stvar. Naša je firma odlučila da vam ponudi popust od dvadeset posto na torbe iz naše nove kolekcije za sve vaše čitaoce. Smatrali smo da bi bilo lepo uz ekskluzivni intervju i pokloniti nešto čitaocima. Ovde je naša ponuda”, pružio mi je belu kovertu, no kako se nisam pomerala da bih je uzela, samo ju je ostavio na stolu.

“Zašto radiš ovo? Zar nije dogovor bio intervju i kraj?”, upitala sam bledo gledajući u njega. Znala sam da bi ovo bila odlična stvar jer još uvek nismo imali ugovorene poklone za rođendanski broj, no nisam mu želela dopustiti da ovoliko utiče na moj časopis.

“Istina je da sam čuo da imate problema sa pronalaženjem poklona za novi broj pa sam vam želeo pomoći”, promatrala sam belu kovertu na stolu razmišljajući trebam li preći preko ponosa i prihvatiti ponudu.

“U redu, pogledaćemo vašu ponudu i u najkraćem roku javiti šta smo odlučili”, rekla sam ponavljajući u sebi kako je to prvi i poslednji put da mu dozvoljavam da umeša prste u moj rad, a potom sam odložila kovertu na stranu. “Još jednom, hvala na ponudi i ako je to sve zamolila bih te da me ostaviš, imam mnogo posla oko novog broja”, uključila sam laptop.

“Nije sve, Nela. Želim da pričamo o nama”, u trenutku sam osećala kako se javlja stari osećaj boli.

“Mi više ne postojimo i ne želim da razgovaram o tome”, ustala sam iz svoje fotelje i prišla vratima. “Zamolila bih te da izađeš”, ponovila sam.

“Dozvoli mi samo da ti kažem zbog čega je sve bilo onako kako je bilo i zbog čega ti nisam rekao za onu devojku koju je dovela moja majka”, pred očima mi se ponovo sve odigralo.

“Sada je prekasno za to. To si mi sve trebao reći pre dve i po godine, onda kada smo se tek upoznavali.”

“Ne, reći ću ti to sad i kraj priče. Na tebi je hoćeš li me saslušati ili ne”, nemo sam stajala gledajući u njega. “Moja je majka oduvek želela imati potpunu kontrolu i nad mojim i nad životom moje sestre. Ona je stalno vršila ogroman pritisak na nas. Na početku fakulteta upoznao sam devojku sa kojom sam ubrzo završio u vezi. Bili smo dugo zajedno i polako smo već i razmišljali o venčanju kada je moja majka počela dovoditi neke nove devojke kako bi me upoznavala sa njima ponavljajući mi stalno da nije zadovoljna devojkom koju sam odabrao. Vremenom je postala nepodnošljiva i devojka me je ostavila. Nakon toga se smirila na neko vreme. Tada sam upoznao tebe i shvatio da ono šta sam nazivao ljubavlju zapravo uopšte nije bilo to. Shvatio sam šta zapravo znači voleti i u strahu da moja majka ne učini ponovo istu stvar odlučio sam ćutati. Ćutati o svemu. Da mogu vratiti vreme, nikada to ne bih ponovo uradio. Stvarno mi je žao. Shvatio sam da mogu biti sretan jedino bez nje te sam i prekinuo svaki kontakt sa njom.”

“Sve bismo zajedno rešili da si ovo rekao na samom početku. Sada je kasno”, ponovo sam ponovila svoje reči.

Otvorila sam vrata dajući mu do znanja da želim da ode. Ustao je sa stolice i krenuo je ka izlazu. Zastao je tačno ispred mene i pogledao me.

“Zašto si ovakva? Uveren sam da me još uvek voliš. Zašto ne želiš dopustiti da ponovo pokušamo? Pa pobogu drugima si opraštala i krupnije stvari”, gledao me je pravo u oči, a ja sam osećala kako se sve u meni mrvi.

“Da, jesam, ali tebi sam verovala”, rekla sam te sam okrenula glavu u drugu stranu, a on je izašao. Zatvorila sam vrata, a potom ih i zaključala. Sela sam u svoju fotelju te prekrila lice rukama, a onda istim prošla kroz kosu. Promatrala sam belu kovertu na stolu kad mi je pogled odvukla isto tako bela mala kesica. Uzela sam je te iz nje izvadila potpuno novi crveni karmin još uvek umotan u celofan. Ponovo sam prekrila lice rukama. Želela sam vrištati. Osećala sam se bespomoćno.

Bạn đang đọc truyện trên: AzTruyen.Top