Dugo već razmišljam o ovoj priči jer, budimo realni, stotine puta smo čuli od nekoga ili pomislili i sami "da sam onda..." Eh, da sam onda išla drugom ulicom, da sam išla u drugu školu, da sam izabrala drugog dečka, da sam imala druge prijatelje, da nisam one večeri otišla van, da nisam prelazila cestu u tom trenutku... Da sam... ili da nisam! Što bi bilo?

Ovom pričom se vraćam svojoj prvoj zaluđenosti - SF-u, onom dobrom starom SF-u koji nije podrazumijevao samo space-operu, zombije, vampire i slično, nego je duboko promišljao "što bi bilo kad bi bilo", a iz toga su nastala i ona bezvremenska djela, poput Orwellove "1984.", Huxleyev "Vrli novi svijet", Zamjatinov "Mi", Dickov "Sanjaju li androidi električne ovce", "Sluškinjina priča" Margaret Atwood...

Naravno, ova priča neće biti remek djelo poput spomenutih, ali dat ću sve od sebe da ne osramotim ni sebe ni žanr. I neće biti distopijska - dosta nam je crne stvarnosti, pa možemo barem u mašti stvarati neke bolje svjetove i sudbine.

Ne znam kad krećem. Moram dovršiti serijal Koncern, a gomilaju se i svakodnevne obaveze. No, bit će, bit će...

***

Znate da uvijek pitam zašto je naslov knjige na engleskom (zašto Love, a ne Ljubav... i slično), često sam vidjela da su i naslovi poglavlja na engleskom, iako je tekst na nekom od adria jezika. Naslovom ove priče nisam popustila u svom stavu da naslov mora biti na jeziku same priče, ali... nisam pronašla dobru i zvučnu domaću alternativu za RESTART.