U pokušaju da postanem "normalna" cura u ovom svijetu punom predrasuda koji se guši u smogu ljubomore i krivih mišljenja, negdje daleko izgubih onu šarenu djevojčicu koja nije ništa pokušavala,koja je bila.
Ovaj svijet me guši. Atmosfera je toksična, umrtvi ti tijelo, um i zdrav razum. Toliko zrači nečim kao najopasniji otrov u maloj bočici što ju je neka grofica nosila u širokom rukavu. Očito je imala sretan život, jer bočica je ostala ne potrošna. Otrov je ključao, priključao, izbio čep i poletio otrovati nedužna srdašca nekih novih, dobrih ljudi.

No otrov ne mari, nije ga briga što leti u beznađe, što se proteže već ionako sivim ulica starih gradova. Ne mari što ulazi u kuće ionako obojane sjetom I tugom, umotane u paket sretne obitelji.

Pitam se ponekad postoji li sreća na ovom svijetu koja neće biti zagađena slojem ljubomore ili pak čiste nesreće. Pitam se postoji li ili ju je otrov prvu došao uništiti. Izgleda da je uspio u svom naumu da ju smrska i potjera negdje daleko, u neke duboke slojeve ljudskih duša.

Prolaze ljudi i samo nestaju, postaju brojevi u nekom prošlom vremenu koje postaje buduće, a onda ponovno za pisano u neke debele povijesne knjige što stoje na prašnjavim policama biblioteke. Prolaze, oko njih su samo brojevi, tako da su i oni postali neki broj kojem je zadatak da ne razmišlja, da ne osjeća i da zaradi što više novca.

A onda treba umrijeti i postati broj na drugoj listi.

~~~~~~~~~~~~✨~~~~~~~~~~~~~
Samo sam ljuta, potištena I prazna iznutra.
Šalim se, nisam više ljuta.
Ovo mi je jedino mjesto na kojem mogu biti iskrena.
Tko shvati gornji tekst, shvatio je, tko ne shvati:mali savjet - gledaj malo dublje u rečenice.
Što vi radite kad ste tužni?
~~~~~~~~~~~~✨~~~~~~~~~~~~~