Ne znam o čemu bih danas pisala, pa ću jednostavno pisati o sebi. To svi rade. Valjda i ja trebam reći nešto o sebi. I sad, što ako kažem da se zovem Tamara? Što to vama znači u životu. Ionako smo tu da čitamo djela. Da čitamo pjesme, priče, knjige, razmišljanja. Bilo što. Tu smo da čitamo i upoznajemo jedni druge ne neki novi način. Da zagrebemo malo dublje od imena. Jer, ime na kraju krajeva nije niti bitno. Možeš po imenu biti nitko, ali ako si čovjek, svejedno ćeš biti netko.

Uvijek sam voljela zagrebati malo dublje u površinu maske koja skriva nečije lice. Malo dublje zagrepsti svojim noktima u tu kožu koja je toliko lažna, u tu masku koja već jednom treba pasti i pokazati lice, lice koje nećeš vidjeti svaki dan. Uvijek sam voljela zatvoriti oči i samo zamišljati što bi bilo ako i sama skinem svoju masku i napokon pokažem ono što jesam. Da pokažem sebe. Uvijek sam voljela grebati lažnu površinu drugih koja je tu u namjeri da me odgurne, da skrije nešto što se nebi smjelo vidjeti jer nije idealno. Uvijek sam voljela grebati druge maske, a svoju? Svoju nikad nisam dotaknula. Nisam nikad smogla hrabrosti da svoju mršavu i hladnu ruku prinesem svojoj maski. Da je barem opipam, samo da osjetim kakva je. Tješi me samo jedna činjenica. Nitko nije dotaknuo svoju debelu masku.

Nevjerojatno je koliko se skrivamo pred svijetom, a divimo se osobama koje napokon pokažu tko su. Pokažu svoje unikatno lice koje su cijeli život samo učili skrivati. Oni ravnodušno potegnu masku i skinu kostim u kojem žele biti. Samo se, najednom prebace u ono što jesu. Ogoljeni pred cijelim svijetom, bez ikakvog sloja zaštite, i što? Baš ih briga.

Odlučila sam danas, i mene će biti briga.

Što ako vam kažem koliko imam godina? Nećete mi vjerovati. Nećete htjeti čitati ništa što napišem, jer ja sam još jako mlada. Tko još želi čitati priče od tako mlade osobe. Mlade osobe su u našem društvu glupe, balave, nemaju pojma o životu. Zapravo nisu, samo ih drugi tako vide.

Što ako vam kažem gdje živim? Pa, reći ću vam. Ja živim u snovima. Da baš tamo Živim. A gdje se nalazim ionako nije bitno. Nije bitno od kuda si, gdje se nalaziš. Bitno je gdje živiš. Ako živiš u snovima, živimo na istoj adresi. Još se nismo upoznali? Baš čudno. Ja sam sigurna da svi koji baš žive u snovima nekako poznaju jedni druge. Možda ne znaju jedno drugom ime, no svakako će se prepoznati na ulici iako se nikad nisu vidjeli. To je povezanost sanjara.

✨
Paaa, eto. Prvo oprostite što ne objavljujem u pjesmarici "Kiša". Uskroro ću izbaciti jednu pjesmu.
Imate li kakvih pitanja o meni?

Ovo je bilo jako petetično predstavljanje no koga briga uostalom. He he.

Hvala NinaChristprincess na stalnoj podršci, na svim komentarima, voteima (ne znam kako se piše ispravite me ako griješim). Da nema tebe već bi vjerojatno otišla s Wattpada jer baš nitko i ne čita moje pjesme he he. Uglavnom thank you 😘. Stvarno mi puno znači tvoja podrška.
✨