Sljedeće jutro, Dejan ju je probudio poljupcima. Otišli su zajedno pod tuš, mazili se dobrih pola sata, a onda u kuhinju. Klara je ispekla palačinke i napravila Dejanu kavu, a sebi čaj. Uživala je u svakom trenutku, smijala se zajedno s njim ljubila ga za svaki loše ispričan vic, jednostavno, bila je sretna.

Kad joj je rekao da mora ići, snuždila se. - Zar ne možeš ostati bar još malo? Subota je-zacvilila je i sakrila lice u njegov vrat.-Joj kako bi volija ostati s tobom cili dan ali moram kući-dolaze nam kumovi, nisu mogli bit didu na sprovodu a ja ne mogu sad reći materi da neću biti kući ni na ručku ni na večeri, upilala bi me-poljubio ju je u kosu.- Probati ću se vratiti večeras, jel može? - Klara je klimnula i pustila ga iz zagrljaja.

Odjednom joj je bilo strašno teško ostati samoj,tako da se, nakon što je dugim sočnim, poljupcem ispratila Dejana na vratima, bavila mišlju da nazove Lanu i pozove je na kavu, ali je brzo odbacila tu misao. Nije joj se dalo slušati njene gluposti. Pomislila je da nazove Roberta da se nađu, ali je odustala.S njim nije imala o čemu razgovarati, on joj je služio samo za žestok, divlji seks. Ono što je sinoć  doživjela s Dejanom nikako nije htjela uprljati susretom sa Robertom.

U nju se uvukao nemir, pa je pošla u kuhinju skuhati još čaja. Tamo je počela drhtati skoro je razbila šalicu i konačno briznula u plač.

Nemaš pravo. Ne smiješ biti sretna. Ne kad ona više nije tu. ZBOG TEBE.

Pala je na pod, grcajući u suzama. Nisam htjela... Esmice.....

Jedva se pribrala i ustala sa poda te se sporim, teškim korakom uputila u sobu. K njoj.

Zastala je na vratima i pogledala po sobi. Došlo joj je da se istovremeno smije i plače. Sinoć je tu doživjela trenutke čiste, istinske sreće, bila voljena, a sad ide prema svom usudu. Prema svojoj kazni. Prema razlogu zašto u njoj nije ostalo gotovo ništa od ljudskih emocija.

Uputila se prema ormaru a svaki joj je korak bio težak, okovi su vrištali u njoj. NE SMIJEŠ BITI SRETNA. NEMAŠ NA TO PRAVO. UBILA SI JE.

Prišla je gornjoj polici, popela se na prste i skinula veliku, usku ljubičastu kutiju.

Oklijevala je trenutak, milujući saten kojim je  kutija bila obložena, prstima se igrajući velikom svilenom mašnom.

Koliko ju je samo Esmica obožavala odvezivati i zavezivati, bila je u stanju time se zabavljati satima. Klara je zatvorila oči i vidjela ju pred sobom, slatku, predivnu djevojčicu  očiju boje lješnjaka  i anđeoskog osmijeha, svilene kose boje čokolade, rumenih obrašćića i bucmastih ručica koje su se pružale prema Klari. - Kjalica, tako ju je zvala, nije mogla još izgovoriti njeno ime. Klarica, više nikom nije dozvolila da je tako zove. Ne nakon Esmice. Niko nije imao to pravo.

Suze su joj ponovno počele teći i ona ih je brzo obrisala i otvorila kutiju.

S ljubavlju i nježnošću je dodirivala predmete u njoj, grlila i ljubila svaki pojedinačno:malenog zeku kojem se nedostajalo jedno uho, ljubičaste vrpce za kosu, maleni ljubičasti češalj, mali servis za čaj,  čipkane cipelice za bebe, lutku u ljubičastoj balskoj haljini, slikovnicu sa pričom o Pepeljugi, malu svilenu bijelu haljinicu za krštenje i porculanski  kutijicu s uvojcima kose, jednim plavim i jednim smeđim. S dna je podigla bijeli papir sa dječjim crtežom koji je prikazivao livadu punu cvijeća, dvije djevojčice i sunce ljubičaste boje sa natpisom :

KLARA I ESMA
u gornjem kutu sitnim dječjim rukopisom, a u donjem 
SESTRE ZAUVIJEK._lijepim, krupnim slovima njihove majke.

Esmice moja, sekice moja-Klarine su suze prerasle u ridanje. Vrati mi se......

Oprosti mi.... Nisam pazila na tebe... Nisam te smjela ostaviti samu.... Bila si tako mala.... Tako slatka.... Moja mala seka..... Moje zlato... Esmice.... Čuješ li me.... Javi mi se....
Ostavši bez snage u tijelu, klonula je na pod.

Zagrlila je kutiju čvrsto je primivši na grudi.Ona je bila sve što joj je ostalo od ljubljene sestrice. Za čiju je smrt bila kriva.