Cijelog se tjedna Klara u školi uglavnom dosađivala. Gradivo je svladala sa lakoćom, uvijek je bila odlična učenica, dok se ništa posebno drugo nije dešavalo u razredu ni oko njega. Približavali su se školski praznici i većina učenika, a i dobar dio profesora već nije bio duševno prisutan u školi.

Upravo se pretvarala da sluša profesora iz povijesti kad je osjetila ruku na koljenu. - Dejane -okrenula se prema njemu i blago se nasmiješila. Vratio se iz Hercegovine sa djedove
sahrane jučer i danas je bio prvi dan da su se vidjeli. - Falila si mi - prošaputao je.- Idemo posli škole na kavu? -pogledao ju je s nadom u očima. - Hmmm, radije bi otišla s Robertom u kafić preko puta(u vlasništvu njegovog strica) i poseksala se s njim na šanku, uza zid s pločom za pikado i uz mali prozor u skladištu koji gleda na dvorište,kao jučer i prekjučer - pomislila je u sebi a na glas rekla - Naravno, veselim se.

Izvrsno je igrala ovu igru. Toliko se već izvještila u stavljajnju maski da joj se činilo da se uopće ne trudi niti ulaže preveliki napor. Brižna kći.
Odana prijateljica. Savjesna i marljiva učenica. Zaljubljena djevojka. Zapravo je osjećala tako malo ili gotovo ništa u ijednoj od tih uloga koje je igrala. Samo je mijenjala maske svaki dan, ovisno o situaciji.

Jedini način da išta osjeti, ikakvu emociju bio je seks. Kakva ironija.
Daleko od toga da je ona osjećala nekakvu privrženost prema svojim partnerima. Za nju su oni, većina njih, bili samo broj, puko sredstvo za postizanje cilja.

Njena je požuda bila neugasiva, jer joj je onaj trenutak vrhunca omogućavao osjećaj slobode, kad su sve maske padale i ostajala je samo ona, Klara.

Okovi su je stezali, gušili, imala je osjećaj da je zarobljena iznutra, okružena demonima, a istodobno u pustinji, bez igdje ičega.

Na kavi s Dejanom je bila odsutna mislima ali je maska suosjećajne djevojke bila savršena. - Bi li u kino večeras sa mnom? - Nekako je u kući mi tmurno, normalno nakon dida, tako da bi baš večeras vani. - Super ideja, poslije možemo do mene doma. - bljesnula ga je svojim savršenim osmijehom i uhvatila za ruku. - Roditelji su mi na putu u Makarskoj, vraćaju se tek u nedjelju navečer. - Izvio je jednu obrvu i pogledao je da smiješkom. - Pa ti imaš super roditelje kad te tako često puštaju samu kod kuće. Da su bar moji takvi. Meni i bratu  mater ne da disat. Tvoji tebi daju slobode. - pomazio ju je po ruci.

Plava boja njenih očiju prelila se u hladno zelenu, a njemu se na trenutak činilo da ga iz dubina jezera gleda njena duša. Nasmijala se, uzela njegovu ruku i ovlaš usnama dotakla njegove prste. - Sloboda je veličanstven osjećaj. Onda, večeras u 7?

Dok je u svojoj sobi oblačila tamne traperice i crni, uski top, Klara je razmišljala o maskama. Hoće li ih ikad prestati nositi? Hoće li doći vrijeme kad ih više neće trebati i moći će biti ono što uistinu jest? Zna li uopće tko je? Kučka kojoj nije stalo do ikoga ili ičega, drolja kojoj je bitno samo njeno zadovoljstvo i koja je bila spremna na sve da dobije muškarca kojeg je u tom trenutku željela? Je li on nečiji dečko, zaručnik, ili čak otac ili muž, bilo joj je posve nebitno. Povrijedila je mnoge, ali nju još nitko nikad nije uspio dotaknuti. Bila je prazna iznutra i to joj je savršeno odgovaralo. Ponekad, u zaista rijetkim trenucima bi poželjela da nije tako. Da joj maske nisu potrebne.

Pogled joj je odlutao prema ormaru. U mislima je dotakla ljubičastu kutiju i pomilovala blago u njoj. - Ljubavi moja-prošaputala je, a plavi led se u njenim očima počeo topiti.

Onda je odjeknulo zvono na vratima i ona se trgnula. Uspravila se i stisnula šake.

Vrijeme je da stavi masku.