No hate please 🤫🙏🤫🙏

Klara se okrenula k Dejanu, primakla svoje lice njegovom i nježno ga poljubila, milujući ga po obrazu.
-Hajde, idemo ustati i obući se. Moramo razgovarati.Ok-rekao je i usnama dotaknuo njene prste.
Nakon što su se obukli, Klara je Dejana ponovno povukla na pod pokraj kreveta, a sama prišla ormaru.

Prije nego što ga je otvorila, okrenula se prema njemu i pogledala ga plavim očima. Zagledala mu se duboko u oči, pokušavajući mu bez glasa reći ono što je u tome trenutku osjećala svim srcem. U njegovim je smeđim očima pročitala to isto, kovitlac emocija koji je prijetio da će eruptirati svakog trenutka. Ljubav. Strast. Strah. Nadu. Bol. Odlučnost. Ali je u njegovima bilo još nečega što kod nje nije, a to je bilo :Smirenje. Što god da se dogodi večeras, oni će naći način da izađu iz toga, zajedno. Klara nije mogla vjerovati u to. - Mrzit će me, pomislila je. Izgubit ću ga, zauvijek. Neće htjeti ništa sa mnom nakon ove noći. -Na tu ju je misao snažno zaboljelo cijelo njeno biće. Ona, Klara, koja je nalazila zabavu poigravajući se s muškarcima, koju nisu slomile najužasnije stvari, sad je imala osjećaj da će se srušiti i nestati u prah ako joj najvažnija osoba u njenom životu sada okrene leđa.

Zar nisi to zaslužila? - demonski glas joj je odjekivao u glavi. - Šta si mislila, da će sve biti divno i savršeno kao u vašem malom apartmančiću? Kako uopće možeš misliti da će ti on oprostiti? Odakle ti pravo?

Ljube? - Trgla se i tužno nasmiješila,a zatim otvorila vrata ormara, popela se na prste i skinula ljubičastu kutiju s gornje police. Koracima teškim poput olova, odnijela je kutiju do Dejana i sjela na pod kraj njega.

Ovo - prošaputala je - ova kutija sadrži moje najdraže blago i najmračniju kob. Osjetila je kako je snaga napušta i čvrsto stisnula usne. Ne. Ne smije se sad raspasti. Klonut će kasnije, kad ode od nje. Nakon što joj kaže koliko je odvratna osoba. Koliko je mrzi.

Otvorila je kutiju i pružila mu je a on ju je uzeo u ruke i pogledao unutra. Uzeo je crtež s vrha i pročitao posvetu, a onda je pogledao s toliko osjećaja da je poželjela vrisnuti.

Tvoja sestrica? Šta joj se dogodilo? Razbolila se?- Klara je čvrsto odmahnula glavom. Ne - uzdahnula je.- Nastradala je. A ja sam kriva.

Dejan se trgnuo na te riječi, ali nije
svoj pogled odvratio od njenog. Spustio je kutiju na pod, jednom rukom držeći crtež, a drugom je čvrsto Klaru uhvatio za ruku i stisnuo je. - Ljubavi, pri... Ne -Klara je gotovo viknula. Ne možeš me tako zvati. Ne više. Mrzit ćeš me. Ne-odvratio joj je on smirenim tonom. Nikad te neću mrziti. Nikad. Pričaj mi....

Bile smo tek malene curice. Esmica je imala 3 godine, ja sam navršila 8.
Obožavale smo se. Bila mi je sve, moja prekrasna curica. Ja sam bila njena velika seka, njena Kjalica, nije znala izgovoriti Klarica. Ja sam pazila na nju, slijedila me je svuda. Moj anđeo - glas joj je počeo pucati i Dejan spusti crtež u kutiju, kutiju na svoja koljena i objema rukama uhvati Klarinu drhtavu ruku. Milovao joj je prste koji su postali hladni, grijući tako svojim dodirom, nesvjesno, njenu  dušu.

Klara ga je pogledala pogledom punim boli i i nastavila.

Prije 10 godina, živjeli smo u Istri, u Rijeci, nekih nekoliko mjeseci, zapravo smo trebali ostati cijelu godinu. Bilo je ljeto.. Sredina lipnja..
Sjećam se.. Škola je taman završila i ja i Esmica smo se tako veselile plaži... Toga dana smo bile same doma sa našom dadiljom, tetom Majom.. Mama i tata su bili na poslovnom ručku... Esmica je bila tako uzbuđena.. Skakala je po kući cijelo jutro... Probudila me je skoro u zoru... Obećala sam joj da ću je toga dana početi učiti plivati... Čekali smo mamu i tatu da se vrate s ručka pa da odemo na plažu... Ja sam bila umorna i htjela sam malo odspavati... Esmica je pjevala po kući... Kako je ona mala sirena i kako će plivati u moru da ribicama i dupinima... Ja... Rekla sam joj da ću ja ići spavati a ona mora biti tiho... Rekla mi je Kjalica pavati... Esmica psssttt...Poljubila sam je... Ja sam zaspala.....

Klari je tu glas pukao i počela je plakati, Dejan ju je snažno zagrlio i zaljuljao je u naručju, ljubeći je po kosi i šapćući joj u uho-Ljubavi, nisi ti kriva... Šššš.... Nisi kriva...

Nakon što se donekle smirila, Klara je nevoljko podigla glavu s njegovog ramena i nastavila, pogleda uprtog u ljubičastu kutiju. - Izašla je kroz balkonska vrata... Nisam ih dobro zatvorila, a uvijek sam pazila na to... Išuljala se... Na cestu... Vozač ju je prekasno vidio... Kočio je ali....

Poslije toga, sve mi je u magli... Puno toga se ne sjećam... Samo da sam se probudila naglo a ona nije bila kraj mene kao uvijek.. Nije me za grlila dok sam spavala.. Vriskova tete Marije i susjeda...  Onda sirena... Znam da sam pitala gdje je Esmica a niko mi nije odgovarao... Poslije, mama i tata... Dolaze iz bolnice... Tupi pogledi.. Prazni... Ja sam plakala da me odvedu mojoj Esmici... Mama me je samo pogledala pogledom i rekla da je više nema.... Nisam pazila na nju i ona je otišla iz sobe na ulicu... Te riječi.... JA SAM JE UBILA.... Isto kao da sam je sama gurnula pod taj auto...

Isuse Klara pa nije ti to valjda rekla???!!! - Dejan ju je gledao šokirano.-Vlastitoj kćeri?? Koja je imala samo 8 godina? Ne, nije - Klara je odmahnula glavom. - Ne sa toliko riječi. Zapravo je sve bilo u načinu kako me je pogledala. Taj ću pogled pamtiti cijeli život.- Glas joj je sad zvučao tupo, šuplje.- O da, znam da je užasno platila. I ona i tata. Ali nikad neću zaboraviti te oči. Njene oči. U njima sam vidjela OPTUŽBU. Dugo vremena me nije mogla ni pogledati.

Poslije par godina i puno terapija pokušala je uspostaviti nekakav kontakt sa mnom. Pokušava to zapravo i dan danas. Ali prekasno je.

Ja sam tu, moja mala sestrica nije. Da sam pazila na nju, da sam ostala budna, da sam provjerila vrata, ona bi
danas bila živa. - Spustila je glavu.

Isuse ljubavi nemoj molim te. Nemoj to izgovoriti. Nikad više. Pa bila si još dijete. Nije bila tvoja dužnost paziti jesu vrata zaključana, uostalom di ti je bila dadilja? Šta nije provjerila je li malena zaspala s tobom? Zašto vas nije obišla više puta?A tvoja mater? Razumim da je patila, ali i ti si njeno dite, zašto te nije utješila? Kako je mogla dozvoliti da sve ove godine kriviš sebe- Dejan je skoro ostao bez daha govoreći. NEVINA SI ČUJEŠ LI ME? NEVINA! Približio joj se i ponovo je čvrsto zagrlio. NEVINA LJUBAVI MOJA... NEVINA ...ČUJEŠ LI ME... NISI KRIVA.... NEVINA- Osjetila je da plače, podigla glavu prema njemu i naslonila čelo na njegovo. Suze su im se pomiješale, usne i nos dodirivali,kao da jedno drugome udijeljuju kisik i volju za životom. NEVINA... - ta je riječ odzvanjala u Klarinoj duši.

Odvojila je lice od njegovog i pogledala ga.- Ne mrziš me?

Isuse i svi sveci naravno da te ne mrzim. Reka sam ti... - Klara mu je stavila prst na usta.

Nisam ti sve rekla. Ima još. A kad to čuješ, mrzit ćeš me.