"Dogodilo se to prije sedamnaest godina. "Progovori Irian. "Eve, kako ju ti nazivaš, ubila je kralja i kraljicu no još uvijek nitko ne zna kako je postala zla. Činilo se da ju je to obuzelo preko noći iako se zna da zlo, bilo u čovjeku bilo u vilenjaku, buja s vremenom poput otrovna cvijeta. Onog trenutka kada ih je ubila, njezina koža se promijenila i postala je tamni vilenjak. Vjerojatno u svom svijetu imate ljude na vrhu za koje se pretpostavlja da su paranoični? E pa, Eve je takva, i puno gora.

Pretpostavljam, kada imaš puno toga za izgubiti postaneš plašljiv. No to nije riječ kojom bi se mogla opisati Eve. O da, stao sam do toga da je bila toliko paranoična da je posvuda po svom tijelu iscrtala rune zaštite koje je napravila dan prije nego što je ubila. Kada su ju vilenjaci pokušali dokrajčiti, osvetiti se za prolivanje kraljevske krvi, nisu uspjeli. Njezina čarolija poticala je čak iz dalekog Vanaheima gdje bi se rijetko koji čovjek i vilenjak htio zaputiti. Osim što je na svojoj koži objelodanila hrpu runa, na vratu je ispisala broj trinaest.”Začuo se izdah pun grozote.

„To je bogohuljenje, može se potvditi i najvišeg stupnja!“Zaprepasti se Sigrun, i u tom joj se trenutku roze zjenice rašire toliko da je Arden imala osjećaj da u njima vidi cijelu jednu čudesnu dimenziju.

„Otvoreno priznaje da je okrenula leđa bilo kojem božanstvu zarad slave. Kad učvrsti tron, za par godina će svi vilenjaci postati nevjernici što im sudbina unaprijed bijaše zapisana u Hellu.“

„Zar ne postoje nešto kao... Bogovi zaštitnici u gotovo svakom svijetu?”
„To su priče za laku noć. Bogovi su odavna napustili Alfheim.“Gorčina je bila prisutna u svakom glasu koji progovori da joj podari odgovor.

„Zašto svi govore toliko loše o Vanaheimu?”

„Vanaheim je mjesto bogova i čarobnjaka, a oni često prakticiraju manipuliranje ako im dosadi živjeti moralnim životom i tada se sve za tebe pretvori u noćnu moru. Ako i izađeš odatle, ostat ćeš istraumatiziran dovijeka. Nestabilniji stvorovi koji bi izašli bi se kad tad ubili zbog svog tog groznog utjecaja koji je ostavljala njihova čarolija.“

„Hoćemo li nastaviti? Nakon prva dva ubojstva, kada je okupila par tamnih, najsposobnijih vilenjaka koji su bili na njezinoj strani, ubila je cijelu kraljevsku obitelj kako joj se nitko ne bi ispriječio na putu do vječne slave. Iako nije došlo do rata, kao da je cijelo vrijeme tu. Prognala je vilenjake iz grada te ostavila par političara koji su tada jedini bili na njezinoj strani, bilo to od straha od umiranja bilo to zbog svoje novčane dobrobiti. Ubijala je sve koji bi joj se suprotstavili i ubrzo nitko više nije ni pokušavao. Ono to nije znala tada, bilo je da ne može zasjesti na Alfheimsko prijestolje ako je čovjek ili tamni vilenjak. Pravila u Alfheimu bila su čarobna, ako netko, bilo tko bez obzira na status, prekrši jedno od glavnih pravila, prokletstvo se sruči na njega i čarolija predaka ga ubije na mjestu. Tada je mislila da je izgubila šansu da postane kraljica, no kada je malo dublje prokopala pravilnike, naišla je na zanimljivo pravilo. Ako pronađe izravnog člana kraljevske obitelji kojemu je suđeno prijestolje, samo uz pravu borbu koja završava kraljevskom smrću mogla je dobiti pravo na prijestolje, uz pomoć čarobnjaka i svećenika koji bi isisali svu krv iz tvog tijela nakon smrti i čarolijom ju prebacili u njezino. Takav opasan ritual mora se održati na samom dvoru koji će biti svjedok za primopredaju, jer sve u Alfheimu je na neki način živo.“

„A što je s ostalim kraljevstvima? Namjerava li preuzeti i njih?“

„Sudeći po situaciji, Svartalfheimu se bliži gorak, ali staložen pad. Budući da ista pravila ne vrijede za tu dimenziju, tamnoj vilenjakinji je znatno olakšana pobjeda.“

...
Dječak narančaste kose pomagao je ocu u okopavanju sićušnog vrta ispred njihove male kućice na samom početku Midgardske šume. Ispred nje se naziralo selo.

Njihova obitelj oduvijek je živjela teškim, radničkim životom no nijedan čovjek u Midgardu nikad nije gladovao, žeđao ili žudio za toplim, sigurnim domom. Dok su pravedni ljudi bili na vlasti, svi su bili jednaki, no ipak je dosta seljaka poticalo iz uglednih plemićkih obitelji zbog čega nisu morali raditi kao oni iz Irianove loze.

To vrijeme dječačić Irian je pamtio po predivnim zvukovima žive Midgardske šume, žuboru potočića koji se prelijevao u seosko korito te iskrivljenom osmijehu svog oca dok mu je prepričavao kako je proveo svoj dan radeći na polju. Iako gotovo nikad nije prepričavao nešto novo, jer dani na poljima uvijek su bili dosadni, prepuni vrućine i neprestanog znoja, dječak je iznova volio slušati očev umirujući glas koji je odisao različitošću svakog ponovnog prepričavanja.

Dok još nije napunio ni tri ljeta, njegova majka ih je oboje napustila, po očevim riječima želeći živjeti drugim životom u planinama budući da se u jednom razdoblju života poželjela  bez obaveze posvećivanja drugima, no Irian je znao da je to bila još jedna dobronamjerna laž koju je otac izmislio kako ne bi rastužio sina.

Njegova majka pronašla je putujućeg vilenjaka i rodila mu poluvilenjačkog sina. Njegovog polubrata kojeg je, ne poznajući ga, prezirao.

Saznao je o čemu se radi tek godinama kasnije, nakon tragedije. Onda kada je sa svojih nepunih četrnaest ljeta na uglu ulice zatekao poznatu žensku figuru koja je za ruku vodila svog jedanaestogodišnjeg sina, a za drugu uhvatila visokog čovjeka šiljastih ušiju sve su se kockice u njegovoj glavi iznenada posložile.
Ona čak nije ni znala za nesreću koja je zadesila njezinu prvu obitelj, samo je bezbrižno nastavila živjeti s neznanim novacima vjerojatno se nikada ne pitajući što se događa s njezinim sinom prvorođencem.

Jedne noći, dok je šestogodišnji Irian čitao svoju najdražu knjigu o nordijskim bogovima, razbojnici su napali njihov dom i prije negoli su spalili sve do temelja, zarobili su njegovog oca tako da se nije mogao ni pomaknuti s mjesta, kamoli pobjeći surovom plamenu koji je prodirao sve što je stigao. Dok je Irian mirno spavao u podrumu za kaznu što je bio neposlušan tog dana, sve je bilo pod plamenom. Kada je nanjušio čudan miris u snu, odjednom kao da je začuo Ragnarokovo kucanje na vratima.

Njegov otac već je bio mrtav, a on se nakon tog žalosnog uvjerenja uspio izvući iz podruma pomoću malog tajnovitog izlaza kojeg je napravio davno kako bi mogao raditi nove nestašluke.

Nakon toga, nastavio je dalje radeći kao prijetvorni trgovac, u početku jedva preživljavajući. Sjećao se dana kad bi jedva zaradio za koricu kruha, a kada bi ga uhvatili u krađi, prljavi muškarci su ga znali istući tako da ne može gledati na oči sljedeće zore. Kad je malo stasao, oni okrutniji bi se odvažili kuhinjskim nožem skidati nokte s njegovih prstiju, slušajući dječje krike i tiho stenjanje među kokodakanjem seoskih kokoši.

Bio je kažnjavan gotovo svaki put, rijetko sreća služahu njegovim rukama i uplašenim očima.

Zato je naučio kako krasti nezapaženo.

S vremenom, što je više rasla njegova glad, žudnja za toplim domom, to je više rasla i njegova mržnja. Prema onomu što je mogao imati.

Prema ljudima koje je mogao imati.

Jedne prilike, njegove uši su se našle na pravom mjestu. U dnu šume vidio je poznata lica, lica razbojnika na čelu s vilenjakom koji je zaveo njegovu majku.

On je zapalio njihovu kuću. On je bio sve zlo što mu se zadesilo u životu.

Pitao se... Bi li njegova majka ponovno pohrlila ka ugodnom licu i toplim rukama da je znala da su umrljane krvlju voljenih?

Njegova osveta polako se formirala, osnažena patnjom.

Sljedećih godina maloj obitelji nije bilo ni traga. Bjesnio je, paničareći da nikad neće dobiti ono što je silno želio.

Nakon dolaska nepoznatih djeva, sinula mu je zanimljiva teorija. Ili su mrtvi...

Ili se nalaze u Alfheimu.

Kate❤