„Pođi za mnom.“Uhvatio ju je za ruku blago potrčavši ka gužvi. I Sage se zaželio priča, vilenjaka, pjesme, možda i drugih iskustava. Bio je to prvi put da joj je netko podario tako iskren osmijeh.

„Nemojte ništa piti, trebate mi trjezni za put. A i tko zna kakve bi vas čarolije mogle napasti.“Negdje u bliskoj daljini odzvanjao je Sigrunin mrki glas.

Ratnica je imala bijelu haljinu pripijenu uz tijelo, što se poput sirenina repa u volanima širila kada je došla do koljena. Omotana obrisima roze koja se uklapala u njezine oči, mrsko je razmišljala o nemogućnosti bijega u ovako neudobnoj tkanini. Miri je, s druge strane, nosila tamno zelene boje. Poput vile, haljina joj je naglašavala tanan struk šireći se poput sunčeve zalazeće polutke do poda. Kada bi joj se tko približio, namirisao bi šumu u okrilju rosne noći.

Muškarci su bili jednostavni, no pristojni. Sage je izabrao malo ekstravagantnije tkanine prljavo bijele boje u kontrastu sa tamnom narančastom. Opuštena odjeća, a puna bogatih volana i čudnih produžetaka. Irian bijaše sav u zlatnom kao smrtnik koji se kiti vilenjačkim perjem. Ipak, savršeno se uklapao u tu ulogu. Sharian je pak nosio plavu boju u kombinaciji maglovite, ali odlučne sive.

Usporeno je otvorila oči susrevši Sageove. Svjetlo žareće sunce odmaralo je svoje krakove u njima. Sve se činilo usporeno, pa čak i plačljiv glas veselih violina. Stolovi bijaše beskrajno dugi, a na njima hrana zamamna i blistava. Sušene jabuke, trešnje i šumsko voće, meso iz kojeg se parila toplina. Haljine su se njihale u okretajima i klavir je lebdio sa elegantnim pijanistom. Plesala je misleći da nikad neće prestati. Nije ni željela.

Kada je pluća ispunio zrakom, zapjevao je. Jak, baršunast glas počeo je vrludati i komešati se dvoranom. Promukao i siguran, poput zapadnog vjetra. Iako nije mogla odlučiti je li to bio fen ili pulenat. Mnogi su se povukli u tišini, a nekolicina hrabrih ispuštala tihe glasove uz pratnju.

„Pijte, jer vjetar puše hladno

I piće za Vuka trči slobodno.

Pijte na brodove s jedrima
poput krila i

Pijte za mora olujna.

Pijte za trajne noći

i one koji griju naše krevete.

Pijte za livadu koja nam grije srca

i hladnoću koja nam bistri glavu.

Pijte u ime oka Sveoca

jer smo Odinovi sinovi.

Pijte u ime Svjetskog drveta gdje ćemo biti

i tajanstvenim runama.

Pijte za istinu od čelika

i krv koja pada poput kiše.

Popijte da medovina teče do

Valhallinih zlatnih zidova

i ode našim rođacima, ubijenim.

Pij u polje slave

gdje čovjek grli smrt i

hvala bogovima što uopće živimo

našim radosnim dahom na samrti!

Piće za vjetar puše hladno i

Piće za vuka trči slobodno

Pijte na brodovima s jedrima poput krila

jer smo Odinovi sinovi!

Iznenada je postalo izinmno toplo u dvorani. Vjerojatno od plesa koji ju je uznojio, brzine na kakvu nije navikla. Nije bila umorna, možda zbog upornih nasrtaja adrenalina. Primijetivši, jer je uvijek sve primijećivao, pitao je:

„Želiš li izaći?“Kimnula je. Sagnuo se tek neznatno podigavši joj bijeli dlan koji se odmarao u njegovom. Poljubio ga je u čudnoj zahvalnosti čiji razlog još uvijek nije pojmila.

Izašli su na stražnji ulaz, suočivši se sa bogatim vrtom. Bio je pun plodova izrazite veličine, ružinih latica većih od Ardenine šake. Umorni vrtlar upravo je napuštao nepomične statue od lišća, vilenjake njoj nepoznate, ali vrijedne sjećanja. Potrčala je, osjetivši smijeh iza sebe. Sve je bridjelo od čudnog iščekivanja. Sat u njoj je otkucavao, uživjela se poput Pepeljuge bježeći od ponoći – ali nije mogla umaknuti.

Sakrila se iza jedne od statua, čuvši tek ubrzano kucanje srca i kontroliran dah. Puni mjesec se uspeo uz nebo i daleki plamen proždirao je njegovu hladnoću. Ili su se sjedinjavali u jedno. Je li bilo bitno? Ili su je ugodno Sageovo društvo i živopisne priče očarale toliko da nije bilo povratka na staro?

Je li se željela vratiti? Je li njezina promjena otpočela njegovim dolaskom?

Prišunjao se poput vjetra, lako i tiho. Gotovo nepomično osjetila je ruke oko struka, kao jedva osjetni dodir. Udaljen i drhtav.

Potrčala je ponovno, ovaj put ne iz zabave. Zelenilo ju je okruživalo, beskrajni labirint neizvjesnosti. Haljina se rotirala oko nje, raznoseći otpale travke. Osjetila je korake, a možda je to bio samo tutanj u njezinoj glavi. Odjednom je promijenila mišljenje, počevši ne bježati, već tražiti crvenokosog muškarca. Očvršćivanje ne dolazi u jednom danu. Ali danas, u ovoj čarobnoj noći, mogao bi ležati početak.

Učinila je sebe lovcem, a ne žrtvom, barem na tren. I nije osjećala strah.
Glava joj je izvirivala iza visokih kutaka statua i drveća, u zaigranoj trci. Zamalo su se sudarili, samo par centimetara djelilo ih je od tkanine na tkanini. Čuo se tek žubor krijesnica i obris Sageova nečitljiva osmijeha.

„Ne znam te.“Prošaptala je. Dah se probijao do Sageova vrata. Položio je ruku na njezin obraz, nježno ga gladeći vršcima prstiju.

„Ni ja tebe. Ali dok sam s tobom, osjećam se kao da sam na visokoj planini punoj šumskog zelenila i visokog drveća. Šuma je tako velika, duboka i zastrašujuća, no kada se zaviri u nju malo pozornije naiđe se na svakakve ljepote i misterije.“
Zacrvenila se od iskrenosti ugodnog glasa. Njegova jednostavnost, istinitost... Bilo je ono što ju je zadivilo.

„Kod mene je to kao..“Odvažila se priznati, zvjerajućeg pogleda, stiskajući bijele ruke. „Kao da sam u polju cvijeća. Kojeg god dotaknem, nosi svoju priču i teško mi se odvojiti od njega kako bih ubrala drugi, no kada to učinim, ispunjenost postaje samo... Veća.“Zablistaše mu oči poput vatrenih kerubina, stisnuo je usnice u sramežljivosti.

Nekoliko sekundi nakon, ponovno je držao pogled na njoj, spustivši se tek neznatno s visećim pitanjem u očima. Kimnula je, od vrućine jedva držeći glavu, tešku i opijenu. Poljubac je bio lagan, osjećala se kao da će, ako se na koji tren odvoji od njegovih usana, odlebdjeti na proljetnom vjetru u slatki zaborav. Zato ga je primicala sebi, pomalo nespretno no znatiželjno, kretajući se usnama u skladu s njegovim. Sitnoj, laganoj melodiji punoj svjetla blaženstva.

Položio je jednu ruku ispod njezinog vrata, odvojivši se u želji da vidi njezino rumeno lice i oči pune zvijezda. Obje ruke sada su mu nježno počivale na njezinu struku zavrtivši ju oko sebe u zrak i tamu vrta.

Spustio ju je i plesali su još dugo, priljubljenih lica jedno uz drugo. Njegov miris starog blagog bilja i slatkih čajeva, otkucaji srca tako brzi, a tako smireni. Nešto u dubini utrobe što se komešalo i plesalo zajedno s parom. Dahovi su se međusobno sudarali u zagrljaju, njegova ruka bi pokatkad prešla po zalutalom pramenu njene kose, a onda se i dodir oslobodio, lebdeći ramenima, drhtavom čeljusti, dnom leđa.
Ovo, pomislila je, ovo ju je činilo živom.

....

U jeku proslave, kad su se vratili u velebne prostorije, zlatna vrata su se otvorila jednostavnom čarolijom. U prostoriju je ušetao vrtoglavo visok par. Žena na glavi nosiše zlatne kamenčiće utisnute u krunu od čvrstog, zrelog lišća. Njezino tijelo bilo je prekriveno tim sličnim, krakatim listovima, a tanko korijenje obmotovalo se oko njezinih preplanulih nogu. Riđa kosa lebdjela je u zraku kao da se nalazi u dubokim morima, a oči su joj bile zastrašujuće crne.

„Vještica.“Dahnula je. „Samo vještice imaju takve oči.“Osim Sigrun, nikome to nije bilo iznenađenje. Vještica se tek malo razlikovala od čarobnih vilenjaka. U Alfheimu vještice su bile žene visokih sposobnosti, koje su svoje moći crpile iz najveće tame. Možda čak iz Hellheima, ako je bila dovoljno iskusna.

Sudeći po stavu, bila je.

Uz nju, nešto manje upečatljive pojave, stajao je muškarac. Njezin brat i muž. Žena se smijala slavlju dugo i glasno, izrazito visoka glasa, a on je šutio, njegova kosa bile su kratki svršetci lijana, vene zelene poput korijenja. Iz vršaka prstiju izlazilo mu je sitno lišće. Imao je tamno zelene oči. Sestra ga očigledno nije uvela u svoj mračni svijet u potpunosti.
Dok su sjedali negdje visoko iznad, penjući se vječnim stubama od bijelog kamena, tron se činio zauzetim.

Protegnuvši se malo bolje, ugledala je nepoznatu mušku pojavu. Zaledila se. Tamna koža, škicave sjajne oči, odjeća puna Svartalfheimskih runa.

Zaledili su se i ostali. Iako ga je vidio samo iscrtanog na listu papira, Sharian je znao tko je.

„Mirišem nešto nepoznato... Svjetli vilenjaci?“

„Svi smo svjetli vilenjaci, Vaše Visočanstvo.“Bezizražajno je odgovorio jedan iz gomile. Sljedećeg trena, gromada se bacila na tlo, udubljavajući pod ispod sebe. Jednim pokretom ruke obezglavio je vilenjaka.

„Nisu to šarlatani poput vas. Ne, mirišem prljavokrvne.“Nasmijao se u iritaciji, zanjihala mu se prljavo bijela kosa. Polako se počeo približavati skupljenim vilenjacima, Sigrun koja je držala ruku uz bok gdje joj je ležao dugi mač, svi ostali ukočeni, jedino Arden čvrsto privinuta uz Sagea. Shvatili su da je od dugog mraka bio gotovo slijep.

„Imamo goste.“Nasmijao se kad je shvatio, kao da i sam nije bio tek gost.

„Dobili ste svoju zabavu. Sad ćete mi dati moju.“Uozbiljio se zastrašujuće brzo, podignuvši ruku. Na njegovu gestu, svi su upali u mrak.
Pod njima se rastvorio i bacio ih u ništavilo.

A/N

Ovo je jedno posebno poglavlje🦋

Kate❤