Kad je došlo vrijeme da istinski i s pravom zavlada Alfheimom, Talila je gotovo svakog dana odlazila k proročici, njezinoj Visokoj svećenici što se nastanjivala već stoljećima u dubinama tajanstvene šume. Njezina paranoja iz noći u noć se pojačavala i došlo je vrijeme kada više nije mogla raspoznati noć od dana bdijući i smišljajući gomilu planova za svladavanje neprijatelja. Zborila je ona sa sobom o osvajanju mnogih svijetova, pa čak i onog ljudskog, no znala je da je središte njezine zabrinutosti i mogućeg poraza bila ljigava princeza, kopile mrtvih glava na kojima je davno prije ležala kruna.

Bila je svjesna spoznaje da ne može biti istinska kraljica ako ne ubije i posljednjeg živućeg potomka uzvišene krvi. Kada ona umre, sve sumnje će umrijeti za njom.

Proročica Faisal u jednom trenu je naglim pokretom uzela njezinu blijedoliku ruku išaranu crnim simbolima. Nosila je kiseo izraz lica svakog puta kada bi joj došla u posjet, kao da zna nešto što ona sama ne zna. Talila se ipak odlučila suzdržati prislanjanja noža na njezin smežurani vrat.

Sama proročica vjerovala je da djeluje u službi triju suđenica Urd, Vernandi, a ponajviše Skuld. Činila se fanatičnom, istovremeno izrazito opreznom.

„No, vještičice, zar ne vidiš ništa?“Čangrizavo propara vlažan zrak u kolibi. Krupnija žena joj podari pogled osuđujuć, a istovremeno neprepoznatljiv.

„Nisam vještica, već proročica, a jednom me i poslanik Friggin prozvao Sudijom vilinskih sudbina.“ Samozadovoljno namreška nos.

„Je li to bilo prije ili poslije nego što si legla u krevet s tim poslanikom?“ Gotovo se nasmija, no ne u podrugljivom stilu kao inače. Faisalinim licem zavlada vatrena stihija.

„Znam sve o takvim stvarima, starice. Ne mogu poreći koliko sam se puta od toga okoristila, iako su ispale sitne usluge.“Da je mogla, radije ne bi djelovala na takav način, no malo je koja žena u Kraljevstvu, ponajprije Mračnom, posjedovala moć uza se.

„Za razliku od Vašeg Visočanstva, ova proročica nije imala koristi od takvog kratkotrajnog saveza. Već par minuta nakon učinjenog, na mjestu ga je zgromila Friggina kletva.“Iako bijaše žena Odinova, povezivana s majčinstvom, obitelji i plodnošću nije odobravala odnose podanika između vrsta drugih svijetova, makar bili veličanstveni poput vilenjaka. Nesloga često nastaje upravo zbog sjemena posijanog tamo gdje ne bi trebalo biti. Polaganja raznolikih prava na ono što ne pripada takvim plodovima.

Faisal joj visoko čelo obilježi tamnom gustom tekućinom. Bilo je teško opisati taj miris, za nosnice istovremeno egzotičan, ali i nepodnošljivo jak. Proročica strastveno zažmiri mumljajući nerazumljive zvukove. Nepodnošljive sunčeve zrake koje je oduvijek mrzila, kao jedan od izvornih Alfheimskih karakteristika, prodrle su kroz šupljine drvenih greda preljevajući se na užasno gustu staričinu kosu.

Kovrče su joj dosezale do samog kraja leđa u sjedim vlasima. Naglo otvorivši mutne oči blijedo reče:

„Nikad dosad nisam osjetila ovakvo što. Vidim da je djevojka koju tražiš na šumskom tlu, što bi značilo bilo gdje.“Alfheim je bio ogromna dimenzija, većinom prekrivena šumama. Samo bi izgubila dragocjeno vrijeme kad bi ju sama počela tražiti, ostavivši tron nezaštićenim. Taj posao prepustila je Melianovom povjereniku, ne smatrajući da će biti izrazito teško pronaći djevu ljudskih ušiju koje su nekakvom rijetkom čarolijom ostale takve. Ipak, željela je da sve bude po planu, ignorirajući raspadanje drugih, manje teških poslova. „Tvoja budućnost je zavijena mutnilom. Vidim djevojačku pojavu na tronu, no lica nema.“

„Počinjem sumnjati u tvoje sposobnosti.“Zareža uznemirena Talila. U crvenim očima vidjela joj se želja za krvoprolićem, što je uvidjela i proročica.

„Ali, Vaša Visosti, imam i poneke dobre glase. Ubrzo će vam se otključati nova vrata. Prilika za osvajanje drugog Kraljevstva.“Briga za ovdašnje koje ju je svojim spletkama najviše morilo, izbrisala se pod plamom starih ambicija.

„Kraljevstva vatre.“

„Jesi li sigurna? Kraljevstvo je opasno, a njegovi sunarodnjaci nisu ni izbliza pitomi poput ovdašnjih mračnih vilenjaka.“

„Pradavna je to vrsta, gospodarice, no osjetim da postoji nada.“

„Ne vjerujem u nadu, starice. Što je to nego sitni plamen svijeće nagnut ka ledenoj vodi?“

„Ne protivim vam se, Vaša Visosti. Vatreni divovi su uistinu teško salomljivi. Ipak, kada učvrstite svoju poziciju na vilenjačkom tronu imat ćete svu potrebnu vojsku, ujedinjene svijetle i mračne vojnike.“Koliko god Talila željela vjerovati u takvo što, znala je da njezine riječi nisu tako istinite, možda zato što nije znala o tome kako svijetli vilenjaci još uvijek skupljaju svoje slomljene dijelove u dalekim selima, a mračni izgubiše svu volju za ratovanjima debljavši se u krčmama. Ne znajući to, proročica joj je otvorila oči. Morala je ubiti svoj strah dajući podanicima više slobode, više stege i discipline.

„Nisi me zadovoljila, stoga učini sve što možeš kako bi opravdala što i dalje udišeš ovaj ogavni vilinski zrak. Idem sada svojim putem.“

„U borbi sam svoj bog.“Uzviknu žena Talilin moto, podižući šaku ispunjenu suhonjavim cvijećem. Trudila se da ne pokaže drhtanje slaba tijela.

„U borbi sam svoj bog.“Ponovi nešto tiše. Izašavši, pogladi tamne pletenice.

...

Jedini vilenjak koji je ostao tražiti nestalu djevojku bio je Sharian. Išao je još dublje, stisnute čeljusti i šutljiva stasa.

Nakon što je iznevjerio Alys, sigurno bi si naudio ako bi izdao još jednu vilenjakinju.

Noć se već polako počela bližiti i nebo se ispunilo rumenim bojama njegove sramote. Sjeo je na kamen, hladna, a istovremeno tužna pogleda. Prije toga plašio je šumska bića urlajući i šutajući izjelo korijenje, grane i sitne kamenčiće u obližnje jezero.

„Samo se vrati.“Vrati se, Miri. Nisam ti se još dokazao. Vrati se.

Bio je dovoljno pronicljiv da je znao da napetost skupine ne proizlazi samo zbog njezinog nestanka. Pitali su se kada će nastaviti svoj put, zasigurno. Pribojavao se hoće li ju uslijed žurbe ostaviti da trune u nekoj močvari čekajući na nepostojeći spas?

Gotovo ga napusti i zadnja zraka sunca kad ugleda mjehuriće u vodi. Polako, promatrao je naizgled mirnu, tmurnu površinu. Ustao se naglo kada je iz nje izvirio prst, a zatim i cijela drhtava ruka. Bila mu je poznata njezina nijansa kože i tančina.

Potrčao je kleknuvši na pod. Izvukao je pojavu u potpunosti nagu, toliko hladnog tijela da mu se učinilo da je umrla i zatim postala grozno biće poput sirene.

Ipak, koža joj je bila previše meka za oštre krljušti.

Držala se za njega tako potrebito i grčevito, a Sharian je imao osjećaj da mu um sve izmišlja i da će, ako ju pritisne više nego ona njega, nestati otkud je i došla.

Ipak, sve to nije bila izmišljotina ili san. Iz usta je krkljala suvišnu vodu prazna pogleda dok joj je muškarac držao mokru kosu u rukama.

Već se smračilo kada je došla sebi, zatičući si tešku glavu u njegovom naručju. Pritisnula mu je ruku udišući svjež zrak.

„Hoćemo li se vratiti?“Glas mu se činio dublji nego što se sjećala od prošlog puta. Pun baršuna i zbilje. Kako su se osjećali kada su saznali da je nestala? Jesu li pošli ili ju tražili? Je li se Irian žalio na njihovu suosjećajnost ili je i njemu srce omekšalo uslijed posljedica njezinog prijateljskog odnošenja? Ili je krivac bila Sigrun; racionalna i hladna. Iako se prošle noći činila znatno daleko od toga. Znajući ga tek nekoliko sati, ipak je bila sigurna da onaj drugi crvenokosi vilenjak nikad ne bi izdao njezino sjećanje.

Možda bi to učinila i zakonita princeza – teška srca, ali zarad svoje dobrobiti, kao i dobrobiti ostalih mještana Alfheima.

Duše žrtava rođenih pod nesretnom zvijezdom će uvijek biti potrebne za ispunjenje velikih ciljeva.

„Brinu se za tebe.“Nadodao je dok mu se par platinastih niti uvijao kraj čela.

„Teret će im pasti sa srca kad te ponovno vide.“Kimnula je glavom, znajući da će, ako počne pričati, njezin slabašan glas izgubiti bitku. Nije primijetila kako svojim riječima, vilenjak ne misli samo na skupinu.

Povukao ju je rukama ispod pazuha kao da je bila neutješno dijete, nenaviknut da ju vidi nemoćnu. A znala je da je itekako bila, zatočena u malom morskom kraljevstvu.

„Što ćeš učiniti sad kad znaš sve ove informacije?“Nije joj uputio ni pogleda, a kada je pomislila da neće odgovoriti, to je i učinio.

„Vjerojatno trgovati njima. Znanje jest moć – a ti si mi ju, mala vilenjakinjo, podarila. Nećeš ostati nenagrađena.“Iznenadila se njegovom ponudom.

„Jedva se kontroliraš da ne pukneš iz brana.“Nasmijao se pomalo zlobno, nesnošljivo podrugljivo. Prorijedio je očne proreze. „Ako već toliko želiš sakriti svoju moć, stavit ću ju u posebnu amajliju. Ako se ikad predomisliš, otvori ju i nagni prah u usta. Dalje s njome radi što ti je želja.“Kada je rastvorio tamni otvor iz usta mu je počela izlaziti čudna zelena izmaglica pomiješana sa smeđim, zemljanim nijansama – kada je njezin sadržaj iz ruke stavio u tu ogrlicu na rasklapanje shvatila je da joj je poljupcem uzeo svu moć. Unaprijed je znao što će se zbiti. Uputio joj je zavodljiv pogled, dajući joj do znanja da misli o istome što i ona. Spustila je glavu, osjetivši približavanje. Čelična, drevna pojava na vrat joj je položila amajliju neobično težeg zelenog kamena.

„Malena uspomena.“U očima mu je poigravala želja za daljnjom igrom, ali djevojka ispred njega mu se više nije činila tako zanimljivom. Ipak, ponudio je:

„Ako ikad poželiš moje društvo, dozovi me šapčući moje ime u vodu.“Zaradila je malu naklonost, no nije joj padalo na pamet ponovno prolaziti kroz ovaj hladni pakao pun bunila. Kako se voda počela vraćati u njezina pluća, s panikom je pogledala u Aegira. Muškarac se smiješio dok su se oko njega ponovno okupljale polunage ljudske sluškinje. Raširivši ruke koje su nakon par trenutaka postale ispunjene vrebajućim ženskim dlanovima, otpustio je težinu koja ju je kovala za tlo i počela je lebdjeti dalje od predstojećih užasa.

Probudila se iz kratkog sana magle, osjetivši ruke oko svojih nogu i ruku. Plavokosi ju je nosio u naručju, približavajući se svjetlosti.

A/N

Faisal:

Kate❤