Talila je upravo doručkovala u odajama velikog stola, sama. U ruci je držala čašu vina, a u mraku su joj bile utopljene mrtve oči. Dok je ulazio u sobu pun straha, Iston je vidio njezinu ljepotu, ali i osmijeh prekriven krvlju neprijatelja. Kada mu prstom pokaže da sjedne nasuprot njoj, naježio se.

„Ako su mi od koristi, zatočenike tretiram izrazito povoljno.“ Nasmiješila se. Runa na donjem području obraza se uvukla u rupicu.

„Kako bih ja uopće mogao biti od pomoći kraljici?“Nije se previše trudio očuvati svoj život unatoč brizi.

Znao je da će kad tad završiti otkinute glave, ili još gore. Unatoč svemu.

„Zanimljivo...“Tiho uzdahnu, kao da vidi nešto što on ne može. „Ovako ćemo. Ako se izboriš za život, dobit ćeš ga.“Bio je iz Vanaheima, svijeta varki i iluzija, što je moralo značiti nešto dragocjeno za nju. Osim toga...
Nitko se za vrijeme njezine vladavine nije činio tako uplašenim, ali i nezabrinutim za smrt.

Igrice su bile njezina strast, ali sigurnost koju bi joj ovaj mali čarobnjak mogao dati bila je itekako privlačna u ovo doba.

„Ako neću činiti nečasna djela, imat ćete me na usluzi, moja Kraljice.“ Ustao se, poklonivši se punim bićem. Uhvatio ju je bez garda, ali se zadovoljno nasmiješila.

Međutim, nije znala da se tek rodio u Vanaheimu, da njegove oči nisu vidjele lažne luksuze te dimenzije. Da je odrastao poput svih drugih, što ga je činilo potpuno beskorisnim za nekoga poput nje. Zar ne?

...

Osvanulo je novo jutro. Dok su cijelu noć provodili traživši Miri, Sharian se činio kao da ludi. Tek par sati prije dao joj je zakletvu. Što ako se sve dogodilo zbog njega? Ako je, ponešena sramotom i boli pobjegla daleko u šumu ili se zagubila?

Nedugo nakon dugog traženja odlučili su se vratiti do špilje s nadama da će pronaći djevojku tamo, da se vratila svojoj skupini.

„Što ako ju ne pronađemo?“Prošaptao je tužni Sage. Dočekao ga je oštar Irianov pogled, ne toliko neočekivan, iako ni sam nije shvaćao zašto se prema njemu odnosi s tolikom nepodnošljivošću. Možda će ubrzo morati zaviriti u njegove dlanove. Dakako, dok bude zatočen u dubokom snu.

„To nije opcija.“Protisnula je Arden.
Koračajući ka špilji, mladić poluvilenjak, primijetivši nemir i veliku zabrinutost na Ardeninu licu, započne tihu priču.

„Pričali smo ti o nepokorenim kraljevstvima, no jesi li čula za one druge?“Kolebljivo je odmahnula glavom, pogleda zamišljena u pravcu njegovih nadignutih obrva, poput iskrica tamne vatre.

Iz džepa je izvadio malu, staru kartu. Nasmiješio se sramežljivo zatekavši kako joj pogled luta po podrapanim dijelovima koje nije mogao sačuvati od mećavina.

„Kraljevstvo zvijeri. Iznenadila bi se što njihov teritorij sada lebdi u zraku, kontroliran, a prije se nalazio kraj od Velike rijeke, nedaleko od naše špilje. Dva mala kraljevstva ujedinila su se kada je tek došla Talila, Kraljevstvo zvijeri i Kraljevstvo duhova koji su većinom bila čudovišta mrtvih. Prije sedamnaest godina Kraljevstvo duhova nije ni postojalo, no zvijeri, na čelu s vođom Listorukim, tražili su mrtva tijela po morima, vodama i duboko u tlu, pomoću svojih izoštrenih čula. Na taj način ukaljavši mrtve koji, igrom slučajeva, nisu bili zapaljeni kako bi otišli u ruke bogova, oni su izvojevali pojačanje koje bi im pomoglo da poraze tiranku. Umjesto toga, u borbi su se duhovi i čudovišta okrenula prema zvijerima te ih je Talila pobijedila. Za kaznu im je oduzela tlo iz kojeg crpe moć i natjerala ih da se, ako već žele visoko letjeti, presele na velike komade odcjepane zemlje povrh Talilinog dvorca. Ti komadi lebdjeli su tu još od davnih vremena, kad je more prodrlo u Alfheimsko tlo, svojom snagom ga odbacilo daleko na nebo. Kako bilo, tijekom borbe, kada su duhovi pobijedili zvijeri, okomili su se na Talilu koja se nije uspjela oduprijeti pa je pobjegla zajedno sa vojskom. Od tada ih ne dira, jedino uzima taoce kako bi osigurala mir između dvaju kraljevstava, kako se ne bi usudili doći na njezino tlo i poharati Gard.“

Naježila se. „Ti taoci, što su oni?“

„Vjeruj mi na riječ da učine više zla nego dobra. Obično su to drauzi i druga nemrtva bića koja... Proždiru mlade, većinom djecu.“Htjela je izbaciti dušu iz sebe, no prazan stomak ju je podsjetio na nepostojeći doručak.

„Onda su tu...“Pričao je, a ona je slušala. Željela je saznati više, a on je samo hranio njezinu želju, nadajući se da će pomoći ranjenoj duši.

„Vođe su zvani po bogovima nakon ceremonije krunidbe, radi tradicije i zaštite.“

„Zašto kraljevstva nemaju izravna imena... Poput Garda?“

„Ako bi itko osim vladara znao istinsko ime kraljevstva, ono bi bilo u opasnosti. Mnoga kraljevstva već bi davno prije Talile počela ratovati potiv drugih da su im putem imena uspjeli otkriti ime kraljestva. Jedino Gard ima svoje ime, no namijenila mu ga je kraljica bez krvnog vilinskog prava zbog čega ono nije pravo i istinsko. Kraljevstvo svjetla ima ime koje ne može otkriti nitko osim kraljevske krvi, a sada ni neće.“On ne zna za mene, podsjetila se.

„Kakav je bio tvoj život ovdje?“

„Moji roditelji su... Umrli. Porobili su ih Talilini vojnici i na kraju, ubili. Nakon njihove smrti, preselio sam se ovdje, odazivajući se na pravo vilenjačke krvi.“

„Kako to misliš?“

„Ne može bilo čija noga stupiti na Alfheimsko tlo.“Glas mu poteče poput lakog vjetra. „Ako si čovjek, zasigurno bi umro nakon samo jednog dodira Alfheimskih dimenzijskih štitova. Moraš imati vilenjačku krv.“

Zainteresirala se.

„Kako je onda ušao Irian?“

„Pretpostavljam da je daleki potomak vilenjaka, toliko dalek da nije ostalo ni nagovještaja šiljastih ušiju.“Izdahnula je, pokušavši zatomiti iznenađenje. To je značilo – to je moralo značiti da je Sigrun svjesno rekla da će ispuniti svoje obećanje da ga sa sobom povede u vilenjačku zemlju, znajući da će vjerojatno umrijeti u pokušaju. Ratnica joj nije darovala nijedan pogled dok je proučavala daljinu. Ipak, Sigrun nije mogla ne primijetiti oštro zurenje sa svoje lijeve strane.

Pitala se kakva je to okrutnost, proračunatost bila, da ugrozi život čovjeku koji ih je na neki način izvukao iz ralja Talilinih vojnika? Što je sve bila spremna žrtvovati da jedna neiskusna djevojka poput nje zasjedne vilinski tron?

„Što je... S mojim moćima? Mislim, kada će se uopće probuditi? Hoće li?“
Ugodno se iznenadio njezinim pitanjem. To je moralo značiti da je stekla barem mrvicu povjerenja u njega. Odjednom se osjećao nekako ponosnim.

„Prirodna ravnoteža se poremetila... Kada si otišla u drugi svijet, pretpostavljam. U ljudskom svijetu nema magije, barem ne one prirodne. Sve se svodi na metalne stvorove i nasilno izvedena čaranja.“Primijetio je njezin obeshrabren pogled. Kako će biti kraljica ako nema ni mrvu moći da zaštiti svoje takozvano kraljevstvo?

„No ne brini. Što si duže ovdje, to više vremena daješ prirodi da osjeti tvoju prisutnost i ispuni tvoju sudbinu. Vjerujem da ćeš brzo dobiti svoju runu, možda i amajliju te svoju moć. Iako postoji... Ritual za ovako unikatne situacije. Ipak, nije se izvodio tako dugo da su i zaboravili kako ga izvoditi, a oni koji znaju, svakako nisu u ovoj dimenziji.“

Sage nije bio jedini koji se iznenadio. Sigrun je vidjela njezinu zainteresiranost.

Pomislila je kako će jednog dana biti dovoljna hrabra da se usudi uzeti ono što joj pripada.

Kate❤