Kada je ponovno izašla, hladna držanja no nesigurna pogleda, bilo mu je teško priviknuti se na njezin stas bez teške tamne tkanine kojom je skrivala svoju nježnu ljepotu. Sjela je pokraj njega, a s njezinog rumenog vrata zrcalila se prozirna krema.

„Ja-..“

„Ne izusti više ni riječ.“Tako su sjedili neko vrijeme, on pognute glave uprte u njezina mirna stopala što visiše s niske litice.

„Tebe nisu porobili?“Razbio je tišinu, našta se histerično nasmijala.

„Možeš ići. Znam da si ovdje pod Sageovom prisilom. On je uistinu ljubazan i nježan vilenjak, za razliku od...“Premjestila je pogled. „Što god da te muči, u nauđivanju drugih nema lijeka, barem ti to mogu reći.“

„Nemam opravdanje, niti ga tražim. Samo sam pod progonom prošlosti.“Možda je osveta ocu postala smrtonosni okidač.

Poput nje.  Podarila mu je tužnu krivinu sa usana.

„Nisam ovdje ni pod kakvom prisilom. Moje biće će se zbog ovog odvratnog čina mučiti i nakon što mi duša uđe u Hellheim.“

„Uvjeren si da tamo zaista odlaziš?“Potvrda na njegovom licu je bila dostatna.

„Pod ovim zvjezdama dajem zakletvu večeras. Nisam dobar s riječima, no dajem ti obećanje i zaklinjem se u ime tvoje...“

„Miri.“Prekine ga u čudnom iščekivanju. Toplo se osmijehnuo, no tijelo i duh su mu se činili previše dalekima, u drugim svijetovima. Možda je već bio u Hellheimu.

„Zaklinjem se da više nikad neću dići ruku na tebe, a ako to prekršim neka me moćni malj Thorov Mjolnir zgromi i smrska dlanove.“

Svijetlim vilenjacima su većinom vjerovali na običnu riječ, no kada bi netko izvršio loš čin ili je od sebe bio pun mana bio bi običaj zakleti se, a u slučaju kršenja svete riječi, tvoja vlastita obećanja bit će okrenuta protiv tebe i obistiniti se.

„Prihvaćam tvoju zakletvu.“Ustanu naglo i u isto vrijeme, sudarivši se nesmotreno i sramežljivo. Sharian pobježe u toplu špilju, a izložena vilenjakinja odluči prošetati napeto tijelo.

.....

Lunjajući oko zrcalnog jezera, vidjela je visoku priliku kako trčećim koracima izlazi na čistinu iz guste šume. Hladna, ali i uznemirena kretanja osvanula je bjelokosa ratnica ni ne pozdravivši ju. Za njom je nešto sporijeg koraka hodao trgovac, ipak primjetivši njezino bljedilo u tami.
Pogled mu se smrznuo vidjevši roskaste rane te on potrča prodrmavši njezina ramena u silnu strahu.

„Tko ti ovo napravi, djevojče?!“

„Ne imaj brige, Iriane. Sage mi je-..“

„Sage?! Znao sam! Taj gad!“Potrča brže no što je Miri mogla zamisliti da bi mogao jedan čovjek, uzveravši se na stijenama poput kakve zvijeri.

Ovaj Irian i onaj u prošlosti – moglo bi se reći da, kada bi se sada sreli, vrlo je vjerojatno da bi se dobro posvađali.
Sage već bijaše lebdio zrakom pokraj špilje duboko u mislima dajući djevojci znak da će razriješiti nesporazum.

Ubrzo vika iščezne i svi pođu na počinak osim uzdivljalog proljetnog žara. Ni sama nije znala koliko je dugo bdjela pokraj jezera dok su ju proganjali duhovi rano preminule braće. Priroda je oživjela, pogođena njezinom tugom. Suho lišće s poda počelo se uzdizati i formirati zračne kružiće. Trava je plesala, a grane drveća su malo rasle pa se smanjivale pod utjecajem čarolije. Sve se gibalo, pa je tako i pjev vila oživio misterioznim tihim krikovima.

Otkad znam za sebe, čitav život bio mi je skrivanje. Rođena sam godinu dana nakon Taliline invazije na Alfheim, a vilenjaci su tada bili puni trauma koje nisu imale lijeka.

Čitavo selo iščekivalo je moje rođenje, jedva su čekali mlado meso, dječje gugutanje i smijeh da ispuni to malo mjesto, a i srca usamljenih ljudi kojima je jedina utjeha bila ta što se život ipak nastavlja, unatoč svim nepravdama koje su obuzele njihov svijet.

Nesreća se dogodila, ne onog trenutka kada sam rođena već trenutak nakon što sam po prvi put zaplakala majušnih pluća nenaviknutih na novi svijet. Kada sam otvorila svoje oči, tada je nastao kaos.

"Što ćemo s njom?!"Zgroženo prošapta otac. "Moramo ju skloniti odavde, moramo ju..."

"Što želiš reći, Mothryse? Ubiti ju?"Zgroženo je zaplakala majka.

Nešto počne šuškati nakon kraće tišine. Voda se polagano uzburkala i nešto prijeteće krilo se u tom dubokom ništavilu. Njezino srce poče kucati sve ubrzanije dok gledaše kako iz izvora izlazi golemo čudovište; ili joj se u strahu samo učini zbog ogromna stasa. Kako bilo, ako bijaše div rijetko kod njih dominiraše dobra narav.

Čak i vile prestaše s pjevom. Biće izgledaše divoliko, a u tami uspije razaznati tek obris tamno zelenih očiju s naznakama plavičaste.

Od dominacije stvora ni ne zamijeti pjev visokih, sitnih glasova koji odjekivaše na drevnom božanskom jeziku. Magla se dizala oko jezera, a što su se malena bića više približavala to je ona postajala očaranija, nemoćna pomaknuti udove, a ni izbočene oči.

Ipak, kada osjeti leden dodir vlažne ruke uspije uzeti luk i strijelu te jednim drhtavim povlačenjem oružja u ruci povrijedi sluzavo, no ljepuškasto stvorenje platinaste kose koja se ljepila za njezina leđa. Oči su joj zasjale smrtnim duboko plavim sjajem, a njezino košćato tijelo palo je jezero utopljeno vlastitom krvlju.

Ostalih nekoliko identičnih djevojaka zamjeni dražesan, no jeziv pjev sa zastrašujućim urlicima punim bijesa zbog izgubljene sestre. Stadoše one urlikati i urlikati, a Miri se strovalila na pod krvareći iz bolnih ušiju.

Naposljetku, ruke što više počeše djelovati poput kandži uhvatile su ju za stopala, a što se više približavala vodi to je više imala nagon povraćanja zbog njihovih dodira posvuda po svom tijelu. Potpuno obuzeta stravom i užasom, zadnje što je vidjela prije negoli je utonula u tmurno jezero bio je div koji se izazovno sporo poče uvlačiti u vodu za njom.
…

Probudivši se, nije očekivala vidjeti izrazito visoku dvoranu napravljenu od samog zlata. Div koji oholo sjediše na svom tronu, uz družbenice koje ljutito sagledavaše Mirinu pojavu.

„Idite.“Hirovito reče neiznenađujuće dubok glas. Dok je govorio, duboko u njemu brujalo je more.

„Tko si ti?“Prosiktala je. Div se lijeno ustade, morske trave sljepljene za čelično tijelo. I sama boja kože bijaše mu blijedo plava, kao i izrazito duga kosa iz koje izvirivaše tanašne morske zmije. Odjeću mu sačinjavaše duboko povezano korjenje koje ni sama ne bi mogla bolje skrojiti. U par lijenih trenutaka izbočio se kako bi joj prišao što bliže licu.

„Tisućama godina moje pradavne oči ne vidje vilenjačke djeve. I to tako neobična, razvijena dara.“Sve iz njegova pogleda ukazivalo je na vrebačku lijenost.

„Trudim se zatomiti ga.“Zatekao ju je njegov gromoglasan smijeh. Kada se povratio u svoju početnu manipulacijsku ulogu, podsjetio ju je na Iriana.

„Previše je vaša uzvišena vrsta počela drugovati sa bjednim ljudima. Poričeš vlastitu prirodu.“Uzme jedan pramen njezine podivljale kose u široke prste počevši mirisati zatvorenih očiju. U nelagodi i mržnji primjeti svjetlo bijele trepavice i iste podivljale obrve. Njezino srce otkucavalo je takvom brzinom da je pomislila da ju čuje, da se iza divova smijeha krije zadovoljština zbog njezina straha.

„Tko si-...“

„Ja sam Aegir.“Nasmijao se razotkrivši čisto bijele zube.

Nikad za diva takva izgleda ne bi pomislila da je jedan od najmoćnijih vodenih bogova. Mišljenja da je onemoćao starac sijede brade potpuno ju je iznenadio, no neugodno.

„Zar ne imaše dvorac na otoku?“

„Imam ja puno dvoraca, zemaljska djevo. Imaš li želju..“Približi se još nesnošljivije, gotovo položivši usne pokraj njezina uha. Oblije ju vrućina zbog očite nemoći. Da jedna strijela probode ovo gromoliko stvorenje, zasigurno bi se tek namrštio od iritacijskog svraba.

„Imaš li želju postati djeva svega ovoga?“Zelena iz očiju počinje tamniti, a plava razljevati po čarobnom krugu šarenice.

„Gdje ti je žena?“Hladno prozbori jedva zatomivši prigušenost grla.

„Zar se tvoje srce... Jedino o tome raspitiva?“Prsti su mu ocrtavali djevojčinu ključnu kost. Nemalo zatim, brzinom kakvom se nije nadala, spustio se još niže ka njoj, a njegovo tijelo postajalo je manje i manje, sve dok nije došlo u priliku sa njezinim. Sada je imao visinu natprosječna vilenjaka i dok je hladnim rukama prolazio duž njene kose i vrata osjetila je vibracije kako se komešaju posvuda u tijelu. Tišina je bila ispunjena Mirinim pokušajima da uzdržava dah. Tamno plave usne u blagom nasrtaju napale su njezine, potpuno neslućeno. Ništa nije mogla učiniti kako bi odagnala ledenu vrućinu, žarne oči pomiješane sa strahom i terorom. U dubini trbuha prodirao je mučan plamen. Jezik mu je lijeno i sporo kružio poput predatora i obavijao ju svuda. Bila je cijela obavijena.

I nakon svakog prljavog vilenjaka koji ju je bičevao, zbog kojeg je krvarila, plakala i venula, u njegovim opasnim rukama...

Bila je spremna umrijeti.

Tada se odmaknuo, nedokučiva pogleda. Svjetlo u očima mu se vratilo, no još uvijek se nije počeo uvećavati.
Vrućina ju je još uvijek posjedovala kao roba kakav je nekad bila, iako na znatno drugačiji način. Iznenadila je samu sebe kada je glas izašao iz njezinih usta.

„Moje srce se nada da bi mogao prijeći na glavnu temu.“

„Žar u očima govori drukčije, no neka ti ovog puta bude po volji.“Sluzave ruke se oko njenog struka omotaju dok se vraćao u prvotni oblik i prebace ju preko ramena poput lutkice.

„Što se događa na površini? Moje znatiželjne oči vidjele su prijezir mornara koji su mi prirasli k srcu. Pohode ka Svartalfheimu.“

„Zar uistinu?“Nije mogla sakriti iznenađenje.

Je li to značilo da ima nade za ustanak? Da se nisu baš svi pokorili Talilinoj tiraniji?

„Zapovjedam da mi kazuješ tko je ta izdajnička bjeda od Talile i što je sve učinila svijetovima.“Znala je da je sudbina postala mračna onog trenutka kada se bogovi počeše bojati za svoje tronove.

A/N

Nešto slično Aegiru:

Kate❤