Tyria je na sebe stavljala najsjajnije rubine što ih je mogla naći u riznici. Sluškinje joj staviše pedesetak vijugavih tanašnih ukosnica od bijelog zlata, a ruke je do laktova obložila narukvicama zelenog odsjaja u čast Melianovoj najdražoj boji.

Nosila je haljinu iste boje koja se u glamuroznim valovima spuštala do poda. Nadala se da će izdržati bolove barem par sati nakon Melianova dolaska, ponovno želeći očarati zaručnika. Osjećaše se gotovo kao na dan zaruka. Nakon duge odsutnosti, u srcu je gajila nade da bi na njezin prst ubrzo mogao skliznuti novi prsten. Melian me zna. Ako ne bude gotovo ogroman i boje ljubičaste blage perunike, teško bih mu mogla oprostiti tu izdaju. Nakon siromašnih godina, od nje bi se očekivala skromnost, no za vrijeme provedeno na dvoru počela se baviti raskošnim nakitom i svime što blješti.

Obični vilenjaci koji ih nikad ne vidiše zajedno, pomislili bi da je samo jedna strana priklonjena drugoj, no uistinu je i sam vojskovođa bio sličnog ponašanja što ih je na neki način i spojilo.

Kad začuje njištanje konja, dotrči do prozora ugledavši crnu grivu i zelenim detaljima optočenu kočiju iz čijeg otvora izvirivaše muška ruka. Strčavši niz stepenice, dočeka hladan vjetar i drago lice blijedo od hladnoće. Zaroni svoju glavu u njegov vrat mirisa mente osjetivši njegove nepomične ruke na svojoj glavi. U ukočenoj pojavi vidjelo se da ima mnogo bolju moć suzdržavanja od svoje ljepše polovine.

„Dakle, poslušao si me.“Započne vrtjeti njegovu zaraslu pepelnu kosu ukroćenu polurepom.

„Tako je, pustio sam kosu. Zadovoljena?“Nadigne obrve, blago nonšalantnog stava.

„Moglo bi se reći.“

„Ne bih se zadržavao ovdje, Visost me zvala na sastanak čim dođem. Posjetit ću te kasnije u tvojim odajama. Ili me ti čekaj u mojoj.“U sporom stisku joj pritisne ramena prodorna pogleda što u ženi probudi čudnovate žmarce u trbuhu.

Ušavši u prostranu Talilinu prestolnicu, zatekao ju je u svilenu mrkom ogrtaču s čašom medovine u ruci. Iza njegovog čeličnog izraza lica skrivala se začuđenost.

„Vojskovođo.“Pozdravi. „Uputi me u trenutno ratno stanje.“

„Vaša Visosti, zasad je sve mirno, osim nekih dijelova Svartalfheima, većinom zbog utjecaja gusara. Vjerujem da ste već poduzeli mjere.“

„Jesam. A sada... Upućen vam je moj prijedlog za člana Tamnog odreda, kao što znate. Pitam se... Koliko daleko biste otišli da dobijete to mjesto?“
„Kako to mislite, Vaša Visosti?“Volio je raskoš i položaje, no nije bio potkupljiv tamni vilenjak. Čast mu bijaše jača strana.

„Bi li za ovaj cijenjen položaj... Ubio?“
„Ubijao sam već dugo vremena, bez problema.“

„No što ako bih ti naredila da ubiješ svoju zaručnicu?“

...

Miri je sjedila, buljeći u tamnu noć. Žeravine od Muspelheima što se davnih vremena pretvoriše u zvijezde smiješile su joj se prigušenim sjajem. Osjetivši blagi hod iza sebe spremno uhvati svoju zaštitu, luk i strijelu. Dočekao ju je na otvorenom dovratku plavokosi pridošlica, nijemog i ukočenog držanja, pomalo ju podsjetivši na nju samu.

„Kad bi ostala samo netaknuta priroda kao ovdje sve bi bilo pravednije.“

„I bezbolnije.“ Natjera se na kratku potvrdu.
Glas mu bijaše pomalo piskutav, no znala je da je to nervoza izbijala iz njega. Malo ga bolje promotrivši, vidjela je valovitu platinastu kosu te mrtvačke blijede oči.

Neobično otmjena uska odjeća poput oprave skrivala se iza tankih krzna. Mogla je prepoznati bogataša jednom kada ugleda, već dobro upoznata sa neimaštinom.

Naglo se odigla s prašnjava kamena unjevši mu se u lice.

„Tko god da si, bježi dalje odavde.“

„Žao mi je, ali ne mogu.”

„Ti si stranac i ne trebamo te. Samo ćeš stvoriti kaos. Vidjela sam da ti na prsima ne leži amajlija, prokletniče. Ni norne te nisu htjele blizu, tko zna iz kojeg groznog razloga.”Siktala je.

Nije mogla ni očekivati da će iz tako mirne pojave na granici s plašljivom, prerasti u bijesnog vilenjaka što izvadi nož iz džepa bacivši ju na tlo. Pod teretom hladne oštrice osjetila je znoj kako joj izvire s čela.

„Makni to osim ako ne želiš umrijeti večeras.“Razotkrivši tamne smeđe oči te pletenicu što je izvirivala iz kapuljače spremala se obistiniti tu prijetnju.

Opkoračivši ju jakim, uskim bokovima gubio je svoj napadan autoritet, a u očima mu je vidjela tihu predaju.

„Samo bi najveća kukavica glumila svirepu moć.“

Nije znala u kojem se trenutku točno dogodilo, no ponovno je očvrsnuo ni ne pokušavajući suzbiti režanje.

Nešto je puknulo, slomilo se poput jedva držećeg komadića stakla koji je preostao.

Poput divlje životinje za koju nije ni znao da se krije u njemu, bacio je nož uzevši joj tanašan vrat u ruke. Trzala je nogama do iznemoglosti dok je svojim dlanovima pokušavala odagnati njegov stisak. Na čelu joj zaplesa vena, a u trenutku najveće potrebe Miri ispusti svoju ruku čineći čudan pokret.

Očiju razrogačenih što svjetliše poput najzelenije šumske izmaglice iz kamenita tla izvuče korijenje koje mu zarobi ruke i naposljetku čitavo tijelo. Ipak, ne mogavši kontrolirati svoju moć slabu zbog nedostatka života u njezinu biću, uspije ga onesposobiti no i privezati još bliže k sebi.

Ležeći na njoj, pokušavajući mirovati i ne činiti to cijelom svojom težinom osjetio je podrhtavanje malih prsa i mogao je naslutiti ono najgore. Doista, kada je vidio suze kako obasjavaju njezino lice te usta koja se bore za zrak požalio je više no išta u bijednom životu. U srcu je osjetio težinu veću nego kada je prije par ljeta zapalio selo. Raširio je oči šapčući riječi utjehe koje ni sam nije razumio od djevojčinih tihih jecaja i njegova mucanja.

Kukavica. Zgadio se sam sebi. Sam svoj otac.

Zgrozio se na tu pomisao i sam pustivši toplu suzu. Tad joj se dah malo smirio, no naznake suše u očima nije bilo.

„Oprosti mi. Oprosti mi. Nisam znao što činim, bijes mi je zamutio čist razum.“Te riječi bile su tek sve više brujeći žamor u njegovoj glavi. Te riječi činile su se poput neprobojnog zida kojeg se nije ni trudio prijeći, ili kamena kojeg nije mogao podignuti.

Zaletivši svoju glavu u njezina prsa što imaše miris po svježini počeo se tresti od iznenadne panike. Uistinu, kada je na samom početku vidio gađenje u njezinim očima osjetio se ponovno kao osuđen dječak u Gardu, među nemoralnim vilenjacima. Iako je bila daleko od njih, ove noći je iskalio sav svoj prijezir na nedužnoj djevojci koja ga je tek u podsvijesti podsjetila na ne tako davna vremena u čijim se uspomenama neprestano gušio.

Skupila je snage spustiti drhtavu ruku na njegove blage kovrdže kao da je u ovom trenutku njemu utjeha potrebnija.

„Što se odvija ovdje?!“Uznemireno potrča Sage. Naletom vjetra kojeg formira u rukama prekine biljne lance zakucavši prijatelja u kamen špilje. Polegnuvši djevojku u svoje naručje dade joj dodatnog daha svojim misterioznim moćima te neodobravajuće pogleda Shariana.

„Imam bilja što će ti brže zaliječiti rane, ovdje u torbi.“

„Zbilja?“Prošapta. „Meni ponestade siromašnih zaliha.“

„I ti se razumiješ u vidarstvo?“Iznenadio se maknuvši zalutale pramenove iza ušiju.

„Zapravo, opredjeljena sam za napitke, a ponešto se razumijem u bilje čisto u svrhe spravljanja ljekovitih tekućina. Za povrede tijela i vidarstvo pak trebam poznavanje drevnog jezika i moć darovanu od Eir.“

„Zahtjevna je to vještina, a ja sam ju u planinama usavršavao barem osam ljeta. Nego, odvest ću te u toplo, dražesna vilenjakinjo, i ne brini radi Shariana.“Na spomen tog imena glas mu okrutno okameni. Mladić se nepodnošljivo zacrveni.

„Dokazat ćeš joj kakav si zapravo vilenjak nakon što djelujem s potrebnom njegom.“Zaprijeti pljunuvši na tlo pokraj njegovih nogu. Kiša se počela izlijevati na uspavanu zemlju.

A/N

Turbulentno poglavlje! Kako vam se sviđa?

Kate❤