U bijegu, put ih odvede do špilje duboko na šumskoj čistini.

Melodija sićušnih vila što su svojim zamasima krila proizvodili zvukove flaute i harfe bajno je žuborila u nutrini bogatog drveća. Komešanje zlaćanog lišća navješćivalo je dolazak proljetnih dana. Na malim stijenama malo poviše zrcalnog izvora u kojem se ogledavalo sunce zjapila je prazna špilja, skučena no povoljna za izbjeglice. Arden nikad ne vidje takve prizore; cvrčci i ostale neznane životinjice podižući sitne ručice svojim čudnovatim moćima tjerali su kapljice kiše na ples, odvlačeći ih od ljenog izležavanja na zelenim stabljikama.

„Jesi li sigurna da bi špilja bila dobro utočište? Što ako njome lutaju Dise i Svartalfheimski patuljci?”Ratničino pitanje u Arden izazove malu navalu ponosa. I ovom dragocjenom i nadasve rijetkom trenutku kada joj je Sigrun dopustila da bude predvodnik ovih vilenjaka.

„Koliko znam, patuljci nisu razmješteni na ovom području, a Dise su pak čuvarice neupitna morala, koje nikad ne bi odale vilenjake čista srca zarad neplemenitih ciljeva.”Prozbori pak nepoznat crvenokosi muškarac.

„Vjerujem da smo daleko odmakli te da nam vojnici nisu za petama. No ipak smo svi umorni od puta i svejedno bismo tražili sklonište za prenoćiti prije ili kasnije.”Razumni ton djevojke pak nije odavao ubrzane otkucaje njezina srca. Ipak, Sigrun ih je lako mogla osjetiti uz svoj poseban dar.

Penjući se ka kamenitom odredištu, drevna ratnica ne mogaše ne zamijetiti mučan pogled riđokosog muškarca zbog tereta neošišanih vlasi i neobrijane brade. Nervozno se češkajući, pogled mu je djelovao uznevjerenim, a ni najmanje nije pomagala prisutnost pridošlica iz nepoznatog.

Kada se nastane na hladnom tlu u utrobi od kamenita poluluka, Sigrun s iščekivanjem pratiše naprasitu odluku koja se formirala u trgovčevim očima.

On izvuče svoj zahrđali nož, ni manje ni više približivši se sramežljivoj djevojci što je ukočeno posmatrala njegovu, u očima vidljivu molbu.

„Bi li mi, molim te, mogla skratiti muke?”Zvučeći krajnje očajno, Arden se zavara pomislivši na ono najgore. Sa zlom slutnjom raširila je oči u neznanju.

„Nisam poznavatelj vaših običaja, no u našem svijetu smrtni je grijeh oduzeti život.”

Iznenadivši sveprisutne, ispod kapuljače zaori glasan, zarazan smijeh ispunjen umirujućom melodijom što podsjećahu na cvrkut ptica.

„No djevojko, ipak nisam toliko očajan.”A makar bio prepreden, ne bi dopustio umrijeti bez borbe.

Prilika ispred njega šokiranim pogledom zatraži pomoć od same ratnice koja, ustavši se, prozbori:

„Ja ću to učiniti.”

„Sigrun..”Uputi joj upozoravajuć pogled.

„Djevojko, ovaj blesavac ne misli na ubojstvo.”Sramota djevojku natjera da se povuče dublje u špilju, praveći se da proučava neobične šare, boje i crteže na oblim površinama. Ubrzo joj se pridruži i prilika s kapuljačom, još uvijek u sebi noseći tihi gnjev uzrokovan dolaskom plavokosog neznanca.

„Moje isprike, ratnice, no prije bih vjerovao onoj nakaradi od robinje nego tebi s nožem u rukama.” Podsmijehnu se gajeći čudnoliku radost dok su joj se naglo izmjenjivale boje s lica.

„Ili je to samo strah zbog superiornijeg bića.”Pogled mu se zamrači te naglo izađe bivši izložen danjom svjetlošću, dajući joj nevidljiv povod da pođe njegovim koracima.

„S vama još valja razgovor obaviti.”Gotovo priprijeti ležećim muškarcima. Političar se upitao, što bi joj uopće naveo kao razlog dolaska? Bi li ga prihvatili kao jednog od prljavih graditelja Talilinog terora?

Irian smjesta utopi glavu u hladnu rijeku, u čežnji za slobodom od iritacija. Blago mrseći skorene niti vatre u vodi, čuo je gotovo nečujne korake kako se približavaju njegovoj pojavi. Izroni pak osjetivši kako mu se čula pojačavaju. U bistrom izvoru vidje Sigrunino čelično lice kako miruje u svojoj tančini, pomalo prćasta nosa, zaokruženih obraza i male, uzdignute brade. Kosa joj bijaše prerasla ramena, a obrve nešto tamnije od vlasi, bijahu definirane, slažući se s grubim rozim očima.

Okrenu se ka njoj, tek neznatno liježući pogled iza sebe, no ono na što Sigrun nije računala bilo je da će osim kose potopiti i čitavo tijelo. Nedefinirana izraza u očim prekrsti ruke posmatrajući daleko među snježnim planinama, odajući dojam planiranja, no zapravo se samo trudila ne zadržavati pogled dugo na Irianu čiji je oslobađajući uzdah proparao šumsku tišinu. Do pasa obgrljen toplotnom vodom zaroni dublje ispirući skorenu prljavštinu i znoj.

Prođe neko vrijeme i božica Sol okomi svoju nemilosrdnu vrućinu na njezinu namrštenu pojavu. Napokon izašavši iz mirnog izvora, kapljice s pomalo potamnjele, no još uvijek blijede kože obasja sunčev sjaj. Potpuno ju ostavi bez garda nestašnim osmijehom koji je graničio s podmuklošću.

Obukavši lanene hlače i prljavo bijelu majicu opuštenih volana što mu Miri isplete tijekom kratkotrajnog posjeta posljednjeg sela, bio je spreman. Premjestivši se na travnate vlasi prekriženih dugih nogu, podigao je obrvu kako bi joj dao do znanja da čeka. Ratnica namjerno lijeno protegne leđa, još uvijek u ukočenu stavu ako je to uopće bilo moguće, skinuvši plavičasti veo što joj prekrivaše leđa i poprsja zarobljena bijelom haljom. Skinu i podsuknju te metalne čizme što joj dospjevaše čak do sredine koljena ostavljajući tek nagovještaj plemenitog porijekla. Dok se približavahu lagani povjetarac joj nosiše tanašnu tkaninu, a u ruci joj nemirno prebivaše nož.

Čudan je to bio prizor, vidjeti visokog sjedećeg muškarca izrazito podivljale kose te namrštenu ratnicu hladna izgleda i vretenastih mišića kako se bezbrižno podbočuje posvećena sječi. Dovršivši nemirne pramenove, okrenu se sjedovši tik do njegovog vrludavog lika kako bi mu skratila i bradu dovršivši s šaradom.

Duguljaste prste naposljetku uhvati velika blijeda šaka. Ona ne ustuknu, no ipak je osjetila neobjašnjiv nemir. Dah mu se činio toplim i nekako neprikladno blizu njenog lica, a oči pune sivila činile su se ispunjene sirovim životinjskim sjajem.

„Što hoćeš od mene?“Prosikta izvrćući ruku, no od borbe ni ne imaše snage istrgnuti ju.

„Zahvaliti; i upitati ne bi li i ti trebala opustiti svoj duh u divnoj vodi?“Glas mu se činio kao prožet magijom, iako je znala da takvo biće u sebi nosi samo pokvarenost i smrtnost.

„Za mene nema opuštanja niti sličnih divotarija.“Tek neznatno spusti gard, tvrdoglavo održavajući to čudno međusobno zgledavanje.

Da nije bilo varljivog Lokija što se igra u njegovim očima, bez sumnje bi joj djelovao potomkom Thorovim.

„Ja večeras čuvam stražu; ti ćeš nakon što svijet pozaspi otići do izvora kako bi kao svaki čovjek utažila potrebu.“Činio joj se ozbiljniji no ikad dosad, a podrugivanju nije bilo ni traga. Kao čovjek, podrugljivo pomisli djeva.

„Tko će uloviti divljač?“Umorno promrmlja dopustivši njegovu glasu da uspava njezine umorne oči.

„Ja, zajedno sa novopridošlicama. Na taj način ću ih ispitati o namjerama i sve ti prenijeti sutra ujutro.“Oduvijek pronicljiva ratnica pak nije primjetila čudnu napetost pri spomenu „novopridošlica“. Prije no što išta uzmogne potvrditi, gotovo se strmoglavi na njegova prsa zatočena u blagom snu.

Blago ju položivši na toplu travu, ostade pokraj nje sve do mjesečeva izlaska.

A/N

Imala sam popriličnu inspiraciju za ovo poglavlje. Nadam se da vam se svidjelo❤. Pisanje je u pogonu.

Kate❤