Bjelina, tupa bol. Paraliziranost, praznina. To je bilo ono što je osjećala, radila, doživljavala cijelo vrijeme. To je ono što ona jest.

Svi ti lijekovi, obazrivi pogledi, samoća... Sve to dovodilo ju je do nevidljivog, tihog ludila.

Prije šest mjeseci bila je sretna djevojka, sa svojom obitelji se tek doselila u jedno malo mjestašce u blizini Danske. Njezini roditelji oduvijek su bili pustolovi, voljeli su često putovati, što su i činili, zbog čega su njezina djetinja sjećanja uvijek bila ispunjena pomalo maglovitim, ali lijepim sjećanjima o živopisnim zemljama u kojima su živjeli.

No, kada je Arden došla u Dansku, sve se u njezinom životu promijenilo. Preko noći, postala je druga osoba, osoba s alter egom koji je bio opasan za ljude oko nje.

Jednog blaženog jutra, probudila se s glavom naslonjenom na hladan pod, a u ustima osjećala je čudan metalni okus koji je polako klizio s njezinih usana prema bradi, ostavljajući topao trag odvratne svježine. Otvorila je oči. Soba se počela vrtjeti oko nje, sva u tami, bez imalo života u sebi. Ušavši, zateče prestravljene roditelje kako sjede jedno do drugoga na fotelji, u čistom strahu pribijeni jedno uz drugo. Kada je vidjela očevu ruku u debelim, bijelim zavojima, a kuhinjski nož u zdravoj ruci, shvatila je što se dogodilo, no bila prestravljena činjenicom da je to upravo njezinih ruku djelo.

Pogled se počeo mutiti, mučnina je navrla od trbuha do grla izazvaši suze pomiješane s odvratnom povraćkom koja se nakon par tihih sekundi prolila na krvavi pod. Obrisavši usta, još uvijek je šutke klečala zureći u svoje krvave ruke i tamnu tekućinu koja se skorila ispod njezinih noktiju. Kada ponovno povrati sav preostali otpad iz sebe, poče ubrzano disati, jer sva ova mračna atmosfera, smrad, krv, slanoća suza činila se kao noćna mora, ona iz koje je znala da se možda neće probuditi.

„Mama? T-tata?”Iznenadi ju grub glas koji siđe s ispucalih blijedih usana koje su još drhtale od znojne hladnoće i iščekivanja. ”Što se dogodilo?”

„Ti... Ne sjećaš se?”Glas njezine majke odjednom joj se učinio tako stran. Nikad nije čula tu neprijateljsku, grubu stranu istog, zbog čega je instinktivno briznula u plač.

„Ne, ne sjećam se. Što nije u redu sa mnom? Oprostite mi što sam vas tako povrijedila. Ali uistinu, zadnje čega se sjećam bilo je da sam legla u krevet i zaspala, a ujutro se našla ovdje.”

„Nismo još zvali policiju. Nismo znali što da uradimo, kao da to nisi bila ti.”
Objasni nešto popustljiviji otac.

„Moramo ići. ”Nepokolebljiv glas majke ju trzne iz navale tuge.

„Kako to misliš? Gdje?”

„Gospođice, vrijeme je za lijekove.” Prene ju glas starije, punašne žene. Bezvoljno proguta kruti sadržaj osjetivši metalnu mučninu kako se spušta niz njezino grlo. Kada se pogledala u ogledalo, više nije bilo mutnih smeđih očiju ni iste takve kose te blijede, ispucale kože. U ogledalu sada je vidjela samo tamninu kože išaranu raznolikim crnim simbolima, blistav, zloban osmijeh, crnu, dugu kosu, oči obojane samom krvlju.

„Što ćemo danas raditi, ljepotice?” Progovori dubok prodoran glas koji ju uvijek iznova podsjeti na noćnu moru u kojoj se nalazi. Više nije imala kontrolu nad svojim tijelom, bila je samo nemoćni promatrač čiju je kontrolu preuzela strana osoba itekako nečistih namjera.

Za razliku od njezinog posjednuća dok je živjela pod obiteljskim krovom, sada se morala sjećati svake grozote koju bi ona počinila u njezinom tijelu.

Sada je bila u potpunosti sama.

„Danas ćemo morati malo požuriti s druženjem. Poprilično sam zauzeta tamo odakle dolazim. ”

I tortura je započela. Pokušavajući zauzdati vriskove kako joj osoblje ne bi propisalo još goru dijagnozu, grčila se na hladnom, oštećenom podu.

S laktova joj je klizila topla krv. Oštrica je harala njezinom kožom kažnjavajući ju kao da je ona zvijer, a ne spodoba koja je držala oružje u rukama.

Njezina kosa od znoja bijaše potpuno mokra, umalo počne povraćati krv.

Teško je bilo objasniti to mučenje, kao da joj u utrobi igra zmajev dah prožet vatrom, a njegove oštre noge stružu njezinom nutrinom. Trzaji su se i nakon učinjenog nastavili prožimati njezinim tijelom – sve muke koje je otrpjela u tih par minuta oslabilo ju je toliko da je odmah nakon odlaska spodobe zaspala utonuvši u mučne snove. Prije toga, kao da se probudila iz stvarne noćne more, vidjela je kožu bez rana, odjeću umrljanu prašinom, ne krvlju. Ono što ju je uporno podsjećalo na tragove mučenja bio je okus iščeznute rigotine i slanoće suza.
Je li i to bilo stvarno?

Kada se prvi put pojavila otkad je došla u ustanovu, predstavila se kao Eve.

Često bi joj govorila kako sada nije u mogućnosti, ali da će doći po nju prije ili kasnije. Za to vrijeme željela ju je malo... Istraumatizirati.

Koji joj je bio cilj? Slomiti i zadnji preostali komadić stabilnosti u njoj?

Gotovo smiješno bijaše što taj zdravi komadić upravo jest nešto nesvakidašnje, nestvarno i ludo.

Snovi. Obično joj oni bijaše ispunjeni tminom i mutnilom izazvanim tabletama, no ovog puta bilo je drukčije. Nije bilo više nesreće i mračne neizvjesnosti, a pogled joj je bio ispunjen bistrinom i nadom.

Vidjela je dvorce satkane od samog zlata, živopisne šume, veličinom bogata sela i planine koje su se prostirale do samih oblaka. Boje su bile slične ljudskima, samo... Pojačane. Čudnovate divovske biljke obitavale su na svakom koraku skrivajući se u kutovima šuma, a nebo ispunjaše vrste koje nikad dotad nije vidjela, divovske ptice slične zmajevima dok im se zlatna ljuska zrcalila na popodnevnom suncu. Bićima poput leptira u ekstremno drugačijoj veličini. Nije željela zaboraviti ni nevjerojatna božanska oružja te natprirodno lijepe ljude impresivne visine i ponosna držanja.

Ta bića šiljatih ušiju smiješila su joj se u blaženstvu, i iako nije najjasnije mogla vidjeti detalje njihovih naličja, divila se njihovoj nutarnjoj moći satkanoj od darova prirode. Njezini najljepši snovi bili su upravo takvi, ispunjeni izmišljenim zemljama, čudnim bićima i fantastično nestvarnim događajima.

No, otkad je došla ovdje, takvi snovi su znatno iščezavali, a bili su jedino što joj je davalo utjehu, koliko god to uvrnuto zvučalo.

A/N

Eve:

Pozdrav ljudi! Ovo je prvo poglavlje koje objavljujem u knjizi te se nadam da vam se sviđa. Odmah iza ću objaviti sljedeće poglavlje kako biste utonuli u radnju. Mišljenja?

Kate❤