Prekinuli smo prije mjesec dana,a ja nikako da dođem k sebi. Znam da je prekid bio ispravna odluka, da više nismo mogli dalje, ne na onakav način. Znala sam da će boljeti,ali nisam znala da će biti ovako.

Izvana, nastavila sam normalno funkcionirati, iznutra, bila sam olupina. Prazna.

U meni nije ostalo više ništa, nikakve emocije osim boli. Prazna.

Nastojala sam se zaokupirati poslom, po cijele dane sam provodila u uredu, ali noćima su suze bile moj najvjerniji prijatelj. U njihovom društvu sam odlazila u krevet i ustajala iz njega.

Probala sam ga mrziti. Nije mi išlo. Previše sam ga voljela. Umjesto toga, mrzila sam samu sebe, jer sam ga ikad srela, spavala s njim, zaljubila se.

Znala sam da će ovako završiti, od prvog trenutka. A znao je i on. Ali smo svejedno krenuli zajedno ovom vražjom stazom.

Trenutno ležim u krevetu, nedjelja je i blizu je podne, a ja nemam ni snage ni volje ustati. Mučim samu sebe sjećanjem na naš prvi susret.

Upoznali smo se u hotelu, na dobrotvornom domjenku. Ja sam izašla iz loše veze i prolazila kroz najgore razdoblje u životu, a na njemu sam primjetila da u sebi nosi bol, nešto s čime sam se ja mogla poistovjetiti. Razgovarali smo neko vrijeme, a mene je tijelo peklo, od dodira njegova glasa, pogleda. Nikad prije to nisam osjetila za nikoga i bila sam užasnuta, preplašena, uzbuđena.

Ispričala sam se i rekla da moram ujutro rano ustati i gotovo pobjegla iz sale.Čekala sam lift nekih desetak minuta i drhtala. Moja je soba bila na četvrtom katu i u liftu sam se prisilila da duboko dišem. Kad su se otvorila vrata, ugledala sam ga ispred i ostala bez daha.

Napravila sam korak prema njemu, gotovo svjesna da idem u susret svojoj sudbini. Ili svom prokletstvu?

"Ja nisam takva žena. Nisam ničija zabava za jednu noć" - rekla sam odlučno unatoč drhtanju u glasu.

"Ja sam oženjen i volim svoju ženu. Nikad je nisam prevario" - uzvratio mi je istim tonom.

Gledali smo se nekoliko trenutaka a onda sam mu pružila ruku i povela ga u svoju sobu. Nismo progovorili više ni riječi, govorila su naša tijela umjesto toga.

Razodjenula sam se polako, haljina, štikle i svileni kombine su završili na podu, čitavo vrijeme me je gledao i proždirao pogledom. Prišla sam mu i oslobodila ga odjeće, prirodno i lako kao da to radim svaki dan a onda se spustila na krevet i povukla ga na sebe. Pustio mi je sve to, da vodim, nije me još dotaknuo i to je ono što je u meni probudilo strast za koju nisam znala da postoji niti da sam za nju sposobna.

A kad je spustio usne na moje, u meni je eruptirao vulkan. U tom trenutku, nije me bilo briga, niti sram, ni za što ni za nikoga u vanjskom svijetu. Znala sam da je ovo što radim pogrešno, da sam postala žena u koju se upire prstom, grešnica, ali nisam marila. Ni za što.

Sve čega sam bila svjesna su njegovi poljupci na svakom centimetru moje kože, ruke koje su lutale posvuda, njega cijelog u meni, ritma koji je bio brz, divlji, pa nježan, blag, svih mogućih položaja, svake maštarije i želje koju sam ispunila tu noć. Imao me je do kraja, posjedovao me je u potpunosti, a ja sam uživala u svakom trenutku. Da mi je netko rekao da ću umrijeti sljedeći dan, umrla bi sretna.

Otišao je u zoru, a ja sam se osjećala živom. Sretnom. Ispunjenom na sve načine. Kajanje , sram i bol su došli kasnije. Pokušala sam ih otjerati govoreći da je to bila samo jedna noć, ali znala sam da je to laž. I bila je.