"Nera, mislim da griješiš. Moraš mu reći, odmah, ne smiješ više čekati ni jedan dan" - moja me je prijateljica Sara gledala odlučnom pogledom.

Uzdahnula sam,znala sam da je u pravu. Ruku sam stavila na svoj već primjetan, okrugli trbuh. Šest mjeseci sam trudna, šest mjeseci nisam vidjela Danijela. Onaj naš posljednji put ostavio je posljedice, bolje rečeno ostavio mi je dar novog života koji je rastao u meni.

Kad sam saznala, bila sam užasnuta, preplašena, zbunjena. Koristili smo zaštitu, ali očito to nije bilo dovoljno.  

Ali ubrzo je moj strah zamijenila sreća. Neću ostati sama, imat ću nekog svog, malo biće koje je dio mene i čovjeka kojeg sam voljela svim srcem iako na to nisam imala pravo.

Isprva sam bila odlučna da ne kažem Danijelu. Nisam ga vidjela ni čula od onog dana, svim sam se silama trudila izbjeći bilo kakve vijesti o njemu.

Nedostajao mi je, jako. Osim fizičke želje, nedostajalo mi je njegovo prisustvo, razgovori, sve...

Bio mi je potreban. Jako.

Kako je moja trudnoća odmicala, moja želja da ga nazovem i kažem mu bila je sve veća. Nisam mu željela upropastiti život, pretpostavila sam da pokušava izgraditi ponovno svoj odnos sa Antonijom, ali ja.... Trebala sam ga. Znala sam da je to sebično od mene, ali si nisam mogla pomoći.

Bilo me je strah. Kako će reagirati kad mu kažem. Nisam namjeravala ništa tražiti od njega, samo sam htjela da zna, pa neka sam odluči želi li biti dio mog i djetetova života. Duboko u sebi, znala sam kako će reagirati. I to me je plašilo, ali i davalo mi hrabrost.

Znala sam, jer mi je jedne tmurne hladne večeri pokucao na vrata i otvorio mi dušu. Dao mi je sebe cijelog te noći, to je bila noć kad je strastvena afera prerasla u ljubav. I s moje i s njegove strane, sad sam to znala.