Ležim u njegovu naručju, tako ispunjena različitim emocijama da osjećam da ću puknuti.

Tako sretna, a istovremeno srce mi krvari. Ta se dva osjećaja bore na život i smrt, a pobjednika nema.

Promeškoljila sam se, a on me je čvršće zagrlio i poljubio u kosu.

Nijedno od nas ne progovara ni riječ, jer.... Što možemo reći jedno drugome?

Danas smo se trebali naći kasnije, ja sam bila doma i rješavala zaostatke na laptopu, kad se oglasio ključ u bravi i ja sam protrnula. Kad sam ga ugledala, osjetila sam... Olakšanje? Bijes? Odakle mu pravo da dolazi kad želi? A istovremeno, toliko mi je bilo drago što ga vidim, da sam bila ljuta na sebe.Prasnula sam.

"Šta radiš ovdje? Trebali smo se naći kasnije! Ne možeš dolaziti kako ti padne na pamet, šta misliš ko si?" - prišao mi je blizu, a ja sam se počela odmicati od njega.

"Nisam mogao čekati... Trebaš mi...." - s tom jedinom rečenicom, ja sam bila poražena. Osjetila sam zid iza leđa, klonula iznutra i samo počela kliziti prema dolje, sjela sam na pod. Kleknuo je na koljena ispred mene, uzeo mi lice u ruke, a ja sam osjetila da ne postoji ništa, da svijet nestaje, mrvi se, kida oko nas.

Poljubio me je nježno, a ja sam osjetila suze koje su se skupljale u očima, ali koje neće poteći, jer im ja to ne mogu dozvoliti.

Poljubac je postao strastven, jezici su počeli svoju bitku, a ja sam spustila ruku rub njegove majice i povukla, zatim prešla na patent zatvarač na trapericama, dok je on samo rastvorio moj ogrtač, otuširala sam se prije sat vremena i sjela za stol, samo u ogrtaču.

Legao je na leđa i povukao me na sebe, ljubili smo se kao da nam život o tome ovisi, rukama je šetao po mojim leđima, bokovima, struku, izgubila sam razum u potpunosti kad sam osjetila kako postaje dio mene, kretao se u meni, polako, zatim brže, ponovno usporeno, konačno brzo i strastveno, stezala sam se oko njega i vrisnula kad smo oboje, istovremeno doživjeli vrhunac. Podigao me je s poda, još uvik isprepletenu oko sebe i odnio na krevet, a ja se nemam snage ni volje pomaknuti, ni hrabrosti odvojiti od njega.

Ležimo tako zagrljeni, a ja želim reći samo jednu riječ. Ali ne mogu, jer ta riječ je mač, sa tisuću oštrica. Ali istovremeno, ona je najčišća istina i najprljavija laž.

Osjetim da se pomaknuo, a ja poželim zaplakati. Ne. Podignem glavu i pogledam ga u oči, u njima vidim sve što trebam. Sada, u ovom trenutku.

I kažem, izgovorim tu riječ na koju nemam pravo.  "OSTANI".