"O dušo, tako smo se zabrinuli za
tebe! "Majka je plakala u mom naručju, dok me otac gledao pomalo nedokučivo. Brat nije bio tu, kao i uvijek, no ipak sam osjetila poriv da ga čvrsto zagrlim i u tom zagrljaju ostanem zauvijek u iluziji da će me on zaštititi od svih zlih sila ovoga svijeta koje su se obrušile na mene.

"U zoru sam otišla u tvoju sobu da te provjerim, no nisi bila tu. U tom trenutku obuzeo me neki loš predosjećaj da ti se događa nešto loše. Nakon što sam pretražila cijelu kuću, upravo sam pozvala policiju kad si se ti pojavila pred vratima. "Uistinu, policija je bila odmah ispred kuće, mrko prisluškujući naš "nesporazum".

"Mama, ja sam dobro i to je jedino bitno. Samo sam loše spavala zbog čega sam otišla u šetnju gradom. Ostavila sam mobitel ne misleći da ćeš se tako zabrinuti za mene. Ja sam velika cura, što bi se meni moglo dogoditi? Oprosti mi svejedno..."Da sam imala glas, bio bi ispunjen molbom, natopljen morem grižnje savjesti.

"Samo mi je drago što si u redu, to je sve, ali idući put molim te ponesi mobitel. "Dok sam gledala zabrinuto lice svoje majke, zaklela sam se da im nitko nikada neće nauditi onako kako su mnogi od njih naudili meni.

Nijedno zlo biće više neće ni prići mojoj kući, jer sada sam zaštićena i prikrivena, oni me ne mogu namirisati niti prepoznati, kao ni moju obitelj i dom. Iako, sve više se mojim mislima protezala jedna zabrinjavajuća misao; hoće li to potrajati?

Moji roditelji imali su svijetlu kosu, majka tople smeđe oči, a otac plave. Nikome zapravo nije jasno kako sam ja dobila sive.

Ljudi bi često pomislili da sam posvojena jer im ni po čemu nisam slična osim po osobnosti.

Imam jaku vezu sa svojim roditeljima bez obzira na to što sam imala dvadeset godina. Meni je obitelj uvijek bila na prvom mjestu unatoč tome što sam često skrivala tajne od njih. Zato sam se jedino u prirodi osjećala slobodno; njoj nikada nisam ništa tajila. Ne bih morala ništa reći, jer ona je već dio mene i zna i osjeća sve. 

Moj brat, Aleksandar Orlov naslijedio je majčine smeđe oči koje su često dobivale jarku boju kada se razbjesni. Poput mene, nije bio ni nalik našim roditeljima, pa čak ni meni. Njegove crte lica bile su grube i često je izgledao okrutno i starije nego što izgleda, iako još nije napunio ni osamnaest. Kosa mu je, ako možete to zamisliti, bila crvena, ali ne ona jarka, drečava nijansa već misteriozna tamna, s nekoliko svjetlijih pramenova koji su izgledali toliko intrigirajuće da su se za njega ljepile mnoge djevojke, no on je uvijek izgledao uzvišenije od njih. Nije obraćao pažnju na bilo koga niti je imao prijatelje, preciznije rečeno, bio je poput mene iako nije imao razloga za to. Tek nekolicinq poznanika s kojima popriča ispunjava udio njegovog života. Oduvijek sam se pitala zašto je takav, no pripisivao je to asocijalnosti što sam ubrzo i prihvatila, jer uistinu, tko sam ja da mu sudim?

Jedno vrijeme smo mislili i da je gay, no njegovo ponašanje baš i nije ukazivalo na to. Unatoč ljubavi u našoj obitelji, uvijek se ponašao kao... Savršen vojnik. No u mojoj blizini nikada to nije bio. A trebao je.

Roditeljske "optužbe" je čvrsto porekao uz jasno davanje na znanje da već ima nekoga. Nije mi bilo jasno što misli pod time jer nikada nije pokazivao ljubavni interes. Jedno vrijeme sam osjećala krivicu jer sam nešto veliko propustila, kao da ga ne poznajem. Tek kasnije sam shvatila da mu nije ugodno otvarati se drugima. Svi poslovi bili su mu privatni, kao da je samo prolaznik u ovoj obitelji. Nikada mu to nisam htjela uzeti za zlo.

Iako me često iritirao, bio je moja najdraža osoba u obitelji, uvijek zaštitnički nastrojen, ponekad čudnjikav, nasilan prema svima koji mi se približe, no pun ljubavi prema meni u situacijama kada je to najpotrebnije.

Kasnije tog dana, nakon što sam se vratila s fakulteta, iza vrata me dočekao namršteni Aleksandar. Čim sam ušla u kuću upitnog pogleda, zalupio je vratima uzevši me za ruku rekavši:

"Nešto nije u redu. "

Lažno sam se osmijehnula, pokušavši izgledati zbunjeno.

"Kako to misliš?"

"Govori. Imaš neku tajnu. I prije si ih imala, nisi me ni najmanje zavarala. Šutio sam, ali neću više to podnositi. Moraš mi odmah reći što je inače ne odgovaram za posljedice. "Njegovo mrštenje djelovalo je zarazno.

"Vjeruj mi, nije ništa. Samo mi se nakupio stres zbog fakulteta i...-"

"Ne laži. "Opasno se nadvio nad mnome, gotovo vičući, našta sam se blago izmaknula s velikim strahom u širom raširenim očima, spremna na sve, iako nisam očekivala ovakvo nešto od njega. Ramena su mi se nesvjesno skupila, kao da znaju da su od početka nadjačana.

U jednom trenutku učinilo mi se da vidim neku čudnovatu vatru u njegovim očima, no jednim treptajem potpuno je iščeznula. Nikad ga nisam vidjela tako bijesnog! Gotovo da nije izgledao ljudski, glas mu se produbio dobivši strašnu, nepoznatu notu koja me je potresla više nego što je trebala.

Tada me pogleda malo blaže, opustivši stisak. Tenzija se pritom još više pojača, izazvavši neugodno brujanje u mojim prsima. Kada me privije u svoj čvrsti zagrljaj, opustim se i nešto kasnije uzvratim, iako slaba, jedva osjetna stiska po njegovim širokim leđima.

"Oprosti mi, samo sam jako zabrinut za tebe. I to traje već godinama... Ja sam još uvijek Aleksandar. Što god da si mislila da se događa, nije bilo ono što sam želio da vidiš. Molim te, kad god to budeš trebala... Pozovi me. Traži moju pomoć. "Zadnju rečenicu izrekao je tako utjecajno da sam osjetila poriv da ga odmah poslušam, iako trenutno nisam bila u opasnosti. Njegove oči sada su ponovno bile smeđe i tople, no sijale su nekim neobičnim sjajem koji me je na čudan, bratski način privlačio ka njemu.

"Hoću. "Rekla sam, iako sam dobro znala koliko sam lagala. Često sam lagala. Toliko da više nisam mogla podnijeti taj grozan teret. Bila sam tako umorna od ovog života.

Kada me još jednom zagrlio, ovaj put još prisnije i potrebitije, otišao je u svoju sobu. U tom trenutku sam bacila čeznutljiv pogled prema kutku dnevnog boravka u kojem je živio Domovoj. Sada ga više nema, a bio je jedino što me je razumjelo i štitilo.

Kada utonem u svoj velik mekan krevet, istovremeno utonem i u misli. Cijelo vrijeme sam premotavala sinoćnje događaje koji gotovo da nisu imali kraja. Jedno pitanje me mučilo sve dok nisam utonula u san; zašto me onaj vukodlak spasio od nadolazeće zle sudbine? I što je bilo u njemu, da sam unatoč strahu u tom trenutku kad me je zarobio svojim rukama, osjetila i nešto olakšanje? Je li me osjećaj vara zato što toliko dugo nisam dobila nijedan ugodan?

U daljini sam začula zavijanje, no znala sam da nisu stvarni. Bio je to san, prvi bez Morane, prvi koji me je usrećio i zbog kojeg sam idućeg jutra osjetila poriv da ne odustanem od svoje bitke.

Ne znajući da je tek započela.

A/N

Aleksandar:

Nadam se da vam se svidjelo poglavlje! Što mislite o našem Aleksandru? Bit će još njegovih slika, ali zasad...

Kate💙