988.godina nakon Krista, Kijevska Rus' Novgorod

Lidija! Lidija!

„Da, majko, što je?”Lijepa djevojka u poderanim, starim haljama je trčala prema svojoj majci.

„Molim te, otiđi do bunara, ponestalo nam je vode. Evo ti nekoliko hrivnja pa nakon što to obaviš otiđi na tržnicu i kupi nam kruh. Obavezno pazi kuda hodaš i nemoj kasniti da te ne dohvate kandže mraka. Hajde, lijepa moja kćerkice. "Bilo je teško komunicirati, pogotovo seoskom narodu poput njih, budući da im je jezik još uvijek bio nerazvijen. Sve što su mogli, bilo je improvizirati; a seljaci u tome baš i nisu bili dobri. Naprotiv, čak i da jesu kada bi došli kući u zoru umorni od mukotrpnog rada na poljima, njihova usta su bila gladna samo hrane, ne riječi, a misli željne odmora, sigurno ne dodatnog razmišljanja.

"U redu, majko. "Dok je prolazila putem noseći veliki vrč na glavi, razmišljala je o tome kako bi bilo lijepo kad bi i ona i njezina obitelj bila visokog, plemićkog staleža. Tada bi nosili kičaste, skupocjene haljine, živjeli bogato i u njihovim životima nikada ne bi bilo ni traga umoru i crnim rukama punih žuljeva. No takvi ljudi bili su rijetki sretnici iako to možda ni sami nisu shvaćali; bilo ih je malo, dok je seoski narod gladovao na svim stranama ove zemlje, prenapučen i umoran, a nitko se nije obazirao na njih.

Ove godine dogodit će se velike promjene, ako je vjerovati glasinama i šaputanjima. Car Vladimir Veliki imao je velike političke planove s Bizantom, no pravo pitanje je čega će se morati odreći radi toga? Ovom narodu je bilo dosta da su u svačijim očima uvijek na zadnjem mjestu.

"Pozdrav, ljubljena Lidija, kako ste?"Prijazno ju je upitao jedan mladić zbog čega se trznula iz misli, zacrvenjevši se. Tek tada primijeti da prolazi pored širokog polja na kojemu su radili radnici.

"Hvala vam na pitanju, Arkadije, dobro, a vi?"Trudila se izgledati prijateljski nastrojeno, no nije bila tajna da je između njih već par godina cvijetala blaga zaljubljenost. Mladić je bio poput nje, seljak, no puno je bolje podnosio neimaštinu. Bio je jak i čvrst radnik, zbog svoje građe mogao je raditi puno duže od ostalih radnika zbog čega je imao više od svih ostalih seljaka. Nije bio visok no ipak je bio viši od nje za više od pola glave. Brižne plave oči zrcalile su mu se na sunčevim zrakama, a smeđa kovrdžava kosa bila je znojna od napornog rada. U prošlom životu morao je biti neki aristokrat, zaključila je Lidija. Jedino što se nije uklapalo s tom titulom bila je njegova građa koja nije bila ni nalik onoj blagoj gospodskoj koju su imali ostali piripadnici visokog staleža, kao ni grube crte lica i tamnija koža uzrokovana dugogodišnjim radom. Oduvijek joj se sviđao upravo zbog te karizme koju su imali rijetki plemići, ali i svog ljubaznog ponašanja ispunjenog poštovanjem.

Iz njoj nepoznatog razloga, ostavio je svoj rad, te pogleda uprta direktno u njezine oči rukom obrisao znoj sa tamnog čela prekrivenog prašinom. Njegove oči još više su došle do izražaja pri tom postupku. Tada joj priđe, te kada stane ispred nje, reče:

"Pitao sam tvoje roditelje za dozvolu. "

"Uistinu?"Bila je začuđena iako su dijelili dugu povijest gledanja jedno u drugo. Na kraju to je bilo sve što su mogli dok ne stupe u brak. Ipak, nije znala da gaji toliko duboke osjećaje u sebi i da je spreman tražiti dozvolu za brak.

"Da. Rekli su mi da će dobro razmisliti pošto si im jedina kćerka. "Kimnula je glavom uzbuđeno, a on se tada na njezino iznenađenje glasno nasmije te privuče njezinu glavu na udubinu svog vrata.

"Bit ćeš sretna sa mnom, uvijek ću te štititi i truditi se da ti ničega ne
usfali. "Nježno je prošaptao u njezinu kosu, te se brzo odmaknuo kako ne bi izazvao velika šaputanja radnika koji su ih čudno posmatrali.

Sve što je ona mogla bilo je stidljivo se zacrveniti i skrenuti pogled koji je govorio koliko su joj godile njegove riječi.

Kada se napokon prisjeti svoje dužnosti, reče mu:

"Ispričavam se, dobri čovječe, ali moram ići. "

"O, naravno, i ja. Vidimo se, znaš, ovih dana. "Nasmijao se te se ponovno pridružio skupini radnika koji su nezadovoljno gunđali zbog vrućine.

Budući da su bili na samom početku ljeta, slavili su se praznici kanpala zbog čega su ulice bile ispunjene plesajućim ženama svih dobnih razdoblja koje su veselim pokretima skretale pažnju radnika prolaznika. Svi njihovi blagdani nosili su neku svoju čar, no ovaj je bio poseban, onaj u kojem nemaš ni jednu brigu na pameti, samo zabavljanje i uživanje. A nakon toga dolazila je jesen koja je donosila neke nove mračnije misterije, vučje dane, u kojima si morao biti posebno oprezan da slučajno ne naiđeš na kakvu zlu neman ili biće sa zlim namjerama, dok je zima donosila neke svoje radosti, pogotovo za vrijeme ovseni dok su ljudi ispred velikog hrasta promatrali beskonačni bijeli pokrivač Moraninih ruku dijelo, uz tih razgovor dok su im jedini izvori topline bili vatra i topli zagrljaji.

I na koncu, proljeće prije kojeg su ljudi palili slamnatu lutku Morane i preskakali ju, što je simboliziralo prelazak iz hladnoće i smrti u radost i život. Nakon toga bi ju potopili, a ona bi svake godine iz svog gnjeva potapala par ljudi sa sobom.

Uvijek su to bile njezine imenjakinje, Mare, a to ime bilo je nasljedno u Lidinoj obitelji. Tradiciju je prekinula Lidijina baka uz riječi: "ne želim izgubiti svoju krv zbog budalasta imena. "

Prije osam godina, dok je još bila maleno dijete, kralj je tek zasjeo na prijestolje i potom uveo protoslavenske panteone, postavljajući neke od bogova koje je tako silno obožavao. Unatoč tomu što ona nije bila na tom popisu, Lidiji je najdraža bila Mokoš, od koje je i nastao život. Iako nije pretjerano vjerovala u božanska bića, kao svaki živi čovjek u Kijevskoj Rusi, imala je neki svoj poseban način razmišljanja o njima.

Što je zapravo vjera nego nametnuta prolaznost koju određuje čovjek koji ima najvišu titulu? I to najčešće zbog svog podmuklog cilja koji je ni više ni manje vezan za politiku?

No, godine koje su uslijedile, natjerale su ju da vidi malo dalje od toga.

Sve se promijenilo upravo sutradan, kada je kraljev glasnik došao u selo na crnom konju, okupivši cijelu gomilu siromašnog, prljavog naroda na hrpu.

"Narode Kijevske Rus, čujte i počujte ove riječi koje su izašle iz usta samog cara prije izvjesnog vremena u Kijevu. Bizant se sprema sklopiti savez s našim kraljem, a da bi učinio iskorak naprijed, naš kralj je odlučio ugledati se na njihovo veliko carstvo tako što će prijeći na kršćanstvo. "

I u tom trenutku, sve se promijenilo.

"Njihov velikodušni car će zato dati ruku svoje kćeri našem cijenjenom vladaru. Nakon što knez obavi svoju dužnost i u gradu Hersonesu prihvati kršćansku religiju u obliku pokrštavanja, sve što je slavensko više neće postojati. Ako se itko usprotivi pokrštavanju, čekaju ga posljedice. "I tada odjaše s tim ledenim pogledom u očima, kao da ga ni najmanje ne pogađa to što je nasljedstvo njihovih predaka sada u rukama cara, u rukama koje jedva čekaju uništiti jedino bogatstvo koje su ikada imali.

Lidija se zagleda ravno u Arkadijevo blijedo lice koje je odisalo žalošću. Znala je koliki je vjernik bio i da ga je ova vijest pogodila, no nije znala da je to najmanji problem koji ga trenutno muči.

"Pod našim hrastom. Odmah. " Oblikovao je usnama, našta je ona zbunjeno, ali tužno kimnula glavom.

"Jesi li u redu, mili Arkadije?" Zabrinuto je upitala, ne skidajući pogleda s njegovih uznemirenih očiju.

"Ne. Nimalo. "Namrštila se, te utisnula svoju drhtavu ruku u njegovu, milujući ju blagim pokretima koji ovog puta nisu pomagali ni najmanje.

"Znam da si uznemiren zbog ovoga, no nije kraj svijeta. Nitko nema moć da zaviri u naša srca i glave niti znaju što osjećamo i mislimo u kojem trenutku. Mi nismo ničiji ljudi osim svojih. Nismo lutke koje će kimati na svaku carevu riječ. Mi seljaci imamo jednu tako vrijednu moć, a to je biti čovjek. Mi imamo kontrolu u svojim vlastitim rukama. Nikada to ne zaboravi. Možemo priznati tu vjeru i nastaviti biti uz našu potajno, kao što će gotovo svaki stanovnik ove zemlje učiniti. Naše nasljedstvo nikada neće biti zaboravljeno, Arkadije. "Ozbiljno mu je rekla, no u tom trenutku njegov pogled koji je govorio da ga je samo još više uznemirila tim riječima dodatno ju je zbunila.

"Ti ne razumiješ, Lidija. "Prošao je kroz kosu te ispuhao zrak.

"Gle, možda po tom pitanju nisam ni približno kao ti, no...-"

"Ne. "Prekinuo ju je. "Nije to. Morat ću se odvojiti od tebe. "

"Kako to misliš morat ćeš se odvojiti od mene?"Isprva se nasmijala, no kada je ugledala njegov molećiv pogled, postala je smrtno ozbiljna.

"Nastat će nemiri, protesti, kralj će biti prisiljen ratovati neko vrijeme s izvjesnim plemenima, ponajviše na sjeveroistoku. A za to će im trebati mladi, snažni vojnici, nebitno odakle dolaze... Trebat će im nove snage. "

"Ti misliš da... "

"Znam jedno. Znam da ću biti prisiljen otići s ovog mjesta i ratovati za vjeru koju nikad neću prihvatiti. Ratovat ću protiv svog naroda kako ne bih bio ubijen. Razumiješ?"

A/N

Nadam se da vam se svidjelo ovo poglavlje, ubrzo objavljujem sljedeće. Malo sam nas vratila u prošlost s željom da vidite kako je to izgledalo nekad davno. Komentirajte što mislite o tome, uvijek volim pročitati povratnu informaciju💙.

Lidija:

Kate💙