Chapter 4:Šumska čarolija
Probudila sam se.
Nemir je kolao mojim venama dok sam ubrzano disala i pokušavala ukloniti tragove znoja koji su vrludali po cijelom mom licu. Zadnje što sam vidjela bila je Moranina zlokobna faca dok sam padala i padala i padala, a crna zemlja se urušavala na mene.
"Da te vidim, drznice jedna, možeš li pobijediti ovo?"Učinilo mi se da sam čula mrmljanje prije negoli me obuzelo potpuno crnilo.
Što se zapravo dogodilo? Zar je ponovno izgubila?
Čekaj malo, zar sam u snu vrištala? O da, jesam. Imala sam glas.
Nakratko sam osjetila osmijeh na blijedim usnama.
Ali to je bio samo san. Noćna mora. A u tom kutku sve je moguće...
"Svetlana! Svetlana! "U jednom trenutku začula sam poznato dozivanje svog jedinog prijatelja,
no nešto nije bilo u redu. Njegov glas zračio je neprikrivenom panikom.
Sišla sam niz stube žurnim koracima, a u dnevnom boravku dočekala me prestravljena Domovojeva pojava. Iznenađeno sam razjapila oči koje su se ispunile suzama kad sam vidjela svog jedinog prijatelja kako slomljene pojave leži u sjeni dok su mu dijelovi tijela rastrgani na krvave, dlakave komadiće. Svojim prastarim, hrapavim glasom izrekao je svoje posljednje riječi.
"Barijera, Morana... Bježi, što dalje možeš. Duboko u šumu, duboko, duboko... Tamo ćeš pronaći neke odgovore. Ne daj im da te dohvate... "
Ali, zadnji put kada sam otišla duboko u šumu...
"Ne boj se. "Rekao je kao da je pročitao moje misli. "Uvijek ću biti s tobom. "
Ali što je s mojim roditeljima? Obitelji?
„Oni su zaštićeni od tih stvorenja, imaju moju i zaštitu mnogih duhovnih bića iz ove kuće. Bježi sada. Bježi!"
U tom trenutku taj dlakavi starac zaklopi svoje tamne oči i cijela njegova pojava nestane, povuče se u drvene daske njihovog poda i od njega ne ostane ni traga. U daljini začujem zlobne jauke vukova i jeziva mrmljanja u tihoj, tamnoj noći našta potrčim najbrže što mogu, ne mareći više ni za opasnost koju donosi odlazak u nepoznato. Sve što sam znala bilo je da moram preživjeti.
Ušla sam u svoje skromno auto te punim gasom napustila mjesto. Kada sam se osvrnula tik do auta bilo je nekoliko vampira, a iza njih nalazila se čitava četa raznih stvorenja iz noćnih mora. Morana je sigurno zaslužna za ovo, ona želi osvetu.
Nikad nisam vidjela ove stvorove, niti sam ih crtala. Ona ih je dovukla od nekuda, ali od kuda?
Kada uletim u vrevu grada, znam da je opasnost manja, no još uvijek su mi bili za petama. Tada skrenem prema malom putiću koji je vodio do šume.
Kada put više nije bio povoljan za auto, zastala sam i parkirala se na malo udaljenije i zabačenije mjesto iako ne sumnjam da će me unatoč tomu lako pronaći ili barem zaključiti kuda sam pošla. Zato se nisam ni trudila, već sam žurno potrčala što dalje trudeći se ići nepredvidljivo, u svim smjerovima jer su mogli nanjušiti moj miris.
Srce mi je kucalo brže i glasnije
no ikad prije dok sam se nervozno spoticala pri svakom glasnijem siktanju ili režanju tih nakaza. Moja krv će ih samo lakše dovesti do mene; zaključila sam odlučivši biti opreznija.
Noge su mi već gotovo odumrle i imala sam osjećaj kao da prolaze sati, a noći nije bilo kraja. Ja sam zalazila sve dublje i dublje i nije me bilo briga što sam već odavno bila izgubljena. Samo da me ti stvorovi nikada ne pronađu. Moja bitka bi bila gotova i Morana bi pobijedila jednom zasvagda, a to ni najmanje nisam željela.
U jednom trenutku bila sam pribijena uz veliko, vlažno drvo, a kada sam pogledala u te zlokobne, crvene duplje znala sam da su one moj kraj. Vampir se samozadovoljno iscerio, no imao je neke druge naume prije moje smrti, jasno sam to vidjela.
„Znam da te trebam dovesti živu,
ali silno me zanima kakav je okus..."Zagnjurio je hladnu glavu u moj vrat, te nastavio. „Božanske
krvi. "Naježila sam se od oštrine njegove crne, suhe kose dok sam pokušavala pronaći izlaz iz njegovih smrtonosnih šaka. No koliko god pokušavala bilo je uzaludno jer bio
je daleko jači od mene.
„Neće im smetati ako se malo poigram s tobom, zar ne?"U tom trenutku mjesečina obasja njegove duge, bijele očnjake koji se velikom brzinom počnu približavati mom vratu. Osjetila sam gorke suze kako ispunjavaju moje grlo, no tog trenutka začujem glasno, duboko režanje te zatim škljocaj i oslobođenje od blijedolikog vampira koji me je zamalo ispio do smrti. Taj škljocaj pripadao je vampirskoj glavi koju je od tijela odvojio ogromni zastrašujući vuk koji se u tom trenutku zatrčao prema meni te me oborio na meku travu prijetećeg pogleda prikovanog uz moje uplašeno lice. Nakon nekoliko sekundi potmulog režanja, vuk se postepeno pretvarao u golog namrštenog muškarca koji je planirao nešto reći. Situacija je postajala sve neizvjesnija. S čuđenjem shvatim da je čovjek koji se nalazio iznad mene bio uistinu predivan sa svojom smeđom, sjajnom kosom, čvrstim izrazom lica i neobično tamnim očima koje su na mjesečini dobivale blagu nijansu plave.
Iako je htio nešto reći, predomislio se istog trenutka kada je začuo nove glasove kako ga oštro dozivaju.
„Ruslane, jesi li našao nešto?"
„Ne!"Uzviknuo je neočekivano grubim glasom pogleda uprta direktno u moje oči. Taj pogled bio je tako intenzivan da sam svoj istog trena poželjela maknuti, no ponos mi nije dopustio. U tom trenutku se odvoji od mene te se u jednom skoku graciozno pretvori u vuka, potrčavši u drugom smjeru.
Nakon što se saberem od šoka, ponovno potrčim s nekom novom snagom koja me vodila, a kada u blizini ugledam rijeku, shvatim da bi to bio dobar bijeg. Uđem u nju bez ikakvog razmišljanja, te zaplivam u vijugavom smjeru. Naleti vodene struje su mi pomagali ubrzati tempo.
Još uvijek je bila noć, a ja sam otišla neviđeno daleko. Krajolik se promijenio, istovremeno bivši ljepši, ali i jeziviji. Prešla sam u neobično duboko jezero koje je bilo nekako toplije od ostatka voda. U jednom trenutku osjetila sam neobičnu silu kako me povlači prema dolje te sam u panici počela lamatati i rukama i nogama no nešto veliko me uhvatilo za noge i spriječilo u daljnjim pokušajima bijega. Nekoliko sekundi bila sam duboko ispod vode prije negoli me ta sila ponovno povukla prema gore samo što sam sada bila na razini drveća čije su se grane protezale u daljini. S čuđenjem shvatim da je gotovo cijelo moje tijelo obuhvaćeno jednom vlažnom, ljepljivom rukom oko koje se nalazila mahovina. Kada se usudim pogledati prema gore ugledam široko lice diva koji se zlobno cerio, a brada i kosa bile su mu zelene. Tijelo mu je bilo obraslo mahovinom, a užarene oči naprezale su se da me bolje vide. Oči su mu bile blizu, nos velik, a usne mesnate i plave.
„Tko nam je to došao? Čovjek?!" Prkosno je izrekao, a od njegova glasa orila se čitava šuma. Glas mu je bio viši nego što sam to očekivala, no iskreno nisam ništa od ovoga očekivala.
„Pusti ju, ti odvratni demončiću!" Začula je jedan novi glas, no s te visine činio se tek kao beznačajni šapat, a pojava tog glasa bila joj je mutna.
„Tko mi se to usuđuje suprotstaviti?!
Jadni, mali Vodenjak?!"Njegov glas sada je bio u potpunosti ispunjen bijesom, a lice mu je zastrašujuće očvrsnulo.
U tom trenutku diva zapljusne veliki val vode koji ga zaljulja na mjestu našta on urlikne toliko glasno da sve ptice napuste guste, zelene krošnje.
Nekoliko zraka sunca obasja naša lica, a kada skrenem pogled na nebo ono bude obojano predivnom modrinom.
„Hajde, Vodanoje, vrijeme ti je za povratak. Pusti djevojku ili ću to ja učiniti. "
Znajući što će se dogoditi, ta pojava proizvede još jedan, ovaj put duplo veći i razorniji val koji obori diva i vrati ga u vodene dubine. Ja prije toga budem ispuštena iz njegove ruke te počnem padati za njim, no jedan blagi val me prije pada odnese do obale.
Kada sam zadihano kročila na šumsko tlo, vidjela sam ovaj put jasno čudnu pojavu koja me spasila. Bio je to muškarac veći od prosjeka, s kozjim nogama, životinjskim rogovima i zelenom kovrdžavom kosom. Izgledao je mlado, no to sigurno nije bio. Bio je mišićav, a plave oči zurile su pravo u mene.
A/N
Kakvo vam se čini poglavlje? Imam još pet u draftu, srećom dobila sam inspiraciju tako da se ponovno bacam na redovan posao.
Vukodlak:
Kate💙
Bạn đang đọc truyện trên: AzTruyen.Top