U slavenskoj mitologiji Černobog 
(Zernebogh, Zlebog, Crnobog, Crni bog) božanstvo koje je donosilo nesreću, zli bog, bog tame. O njemu je zapise ostavio kroničar Helmold. Helmold bilježi da Slaveni vjeruju da sve što je dobro dolazi od dobrog boga, a zlo od zlog (slavenski dualizam).

Pa je prema nekim mitolozima u skladu s tim postojao i Bjelobog iako ga Helmold nigdje ne spominje.  Bjelobog (Svjetlobog, Bilbog, Juterboh, Jutrobog, Bjelun) je vjerojatnije upotrebljavan kao jedan od epiteta nekom od visokih božanstava svjetlosti.

Kada smo se ponovno vratili u dvorac, bila sam u potpunosti nesvjesna događaja koji bi se mogli zbiti. Palčić me odveo do nepoznate sobe uz riječi da ću tu prespavati noć. Kada sam bacila pogled na prozor vidjela sam isti sivi krajolik, samo mračniji i više uznemiravajući. Danju je sve bilo tiho, jezivo, u mirnom tonu, kao da krije nešto užasno, a kada se smrači... Sav taj užas izađe i okupi se na jednom mjestu.

Dok sam pokušavala zaspati u gotovo potpunoj tami velike sobe s bračnim, crnim krevetom, osjetila sam nemir jer sam se nalazila na istom mjestu kao i Veles, kao i sva ostala grozomorna čudovišta o kojima nisam znala ništa. Ali najveća nepoznanica mi je bila ova; hoće li me štititi ako me čudovišta požele uzeti u svoj smrtonosni zagrljaj?

Od te pomisli stresla sam se naglo ustajući iz kreveta.

U sljedećem trenutku našla sam se hodajući beskrajnim, hladnim hodnicima koji nisu imali osvijetljenje. Nakon nekoliko minuta hoda, zvuk hoda me preplašio i zatekla sam se ukočena u kutu hodnika, raširenih očiju i gotovo nečujnog disanja. Crna, visoka prilika se činila kao da odlazi našta sam blago olakšavajuće izdahnula nakupljeni zrak, no kada osjetim nečiji dah na svom licu u potpunosti se zaprepastim i zaledim od silnog straha koji me potpuno obuzeo.

"Zašto lutaš hodnicima, djevojko?" Progovorio je poznati glas zbog kojeg sam istovremeno izdahnula i napela svoje instinkte. Tada je pucnjem prstiju upalio nekoliko svijeća koje su visile na zidovima na istim udaljenostima. Kada ugledam Velesovo hladno lice, počnem govoriti:

"Nisam mogla zaspati. "

"Ni ti?" Promrmljao je malo ublaživši pogled, no nakon nekoliko sekundi namrštio se kao da se prekorio zbog svog... Neopreza? Odgovora? Načina na koji mi se odnosio?

"Ionako sam te trebao. Pođi za mnom."Budući da je njegova pojava odavala da ga ne mogu odbiti inače će nastati gadne stvari, poslušala sam, nastavivši s hodom po hodnicima.

Kada smo ušli u jednu od mračnih prostorija, svijeće su već bile upaljene, a budući da je mjesto izgledalo malo prisnije nego ostale prostorije u dvorcu, shvatila sam da su to njegove odaje. Imao je veliki krevet sličan mome, radni stol i kadu, jedinu svjetliju stvar u prostoriji. U biti, nije imao mnogo toga. Kada smo došli do jednog kutka u polutami sam vidjela veliki papir s naslovom "Nestali", a ispod njega nalazile su se slike čudovišta i onih nalik ljudima.

"Ovo su svi oni koji su nestali iz mog Kraljevstva od tvog rođenja pa do danas. Poznaješ li ikoga od njih?"

Zamislila sam se, a oči su mi postali tek tanki prorezi dok sam posmatrala sva ta lica. Shvatila sam da...

"Poznajem ih većinu. "

"Možeš li biti određenija? Moramo znati tko su njezini saveznici kako bismo ju oslabili. " Rekao je to pomalo rezigniranim tonom, našta sam kimnula glavom.

"On je bio... " Namrštila sam se nakon što sam vidjela poznato nasmiješeno lice. "Jedan od mojih zadnjih crteža. Posjetio me na predavanju i onda zauvijek nestao. Više ga nisam vidjela."

"Crnobog. " Promrmljao je muškarac. "Što ti je rekao?"

"Zapravo ništa konkretno. Samo da će ispraviti nekakvu nepravdu. "

"Znači on je jedan od njezinih glavnih saveznika. Pozvat ću njegovog brata, možda ga on može zaustaviti. "

"A njegov brat je?"

"Znaš, ne bi ti škodilo kada bi malo proučila naše korijene. " Nezadovoljno je progunđao, na kraju ne odgovorivši na postavljeno pitanje. Još uvijek me nije gledao u oči. Nekoliko sati smo razglabali o mogućim rješenjima za ostale saveznike, uz male trzavice koje su većinom dolazile od Velesa. Srećom me nisu povrijeđivale i začudilo me što sam se tako brzo navikla na njegovu osobnost.

„Kako je Ruslan?”Iznebuha je preokrenuo temu, zavalivši se u crnu fotelju. Nije me gledao, kao da je znao da bi mi od njegovog pogleda bilo još neugodnije no trenutno.

„Ruslan?”

„Neću odugovlačiti, znam za vas dvoje. ”

„I?”Upitala sam nakon nekog vremena čudne tišine.

„Tvom... Ocu se to neće svidjeti. Ni majci.”

„Kao prvo, moj jedini otac zove se Boris Kuznjecov... ”Ponosno sam uzdignula bradu. „Kao drugo, što je s tobom?”

„Zašto bih se uplićao u to, molim lijepo?”Drsko je upitao, a njegove oči stisnute u male proreze smračile su se za nekoliko nijansi.

„Ako je Perun moj biološki otac, što se još uvijek ne zna, ti si moj ujak. Obitelj. Itekako si važan. ”

Izgledao je kao da mu je zlo nakon ovih mojih riječi. I meni su zvučale itekako neobično, ponajviše zato što su došle iz mojih usta.

„Ja ti nisam ništa. Mi smo neprijatelji, mala. ”

„Ti nisi moj neprijatelj, Velese. ” Namrštila sam se. „Ja nemam nikakvu svađu s tobom, ti mi nisi učinio nikakvo zlo, upravo naprotiv. ”

„Neprijatelji smo od kad postojiš, djevojko. ”Izgledao je kao da gubi živce, ali i kao netko tko to ne čini tako lako. „Od kad Perun i ja postojimo, pravila su da... ”

„Pravila? Zbilja si odlučio pričati o pravilima? Očito nisi onakav kakav sam mislila da jesi. ”Stavila sam ruke na kukove, pomalo zabavljeno, ali i pobjednički nastavljajući s govorom.
„Mislila sam da pravila ne vrijede za boga podzemlja. Ja nikad neću biti tvoj neprijatelj, niti ti moj, a itekako znamo što nas povezuje. Mokoš. Koliko dugo te trebam uvjeravati? Ja razbijam stereotipe. Ja sam pojedinac. Nisam Perun, niti Mokoš, ja sam Svetlana Orlova, a ti, Velese,  nisi moj neprijatelj. Laku noć.”

Izađem iz sobe, s nekom čudnom snagom i samouvjeronošću u sebe, nasmiješena lica iako mi nije uzvratio noćni pozdrav. Razlog tom osmijehu bilo je njegovo potpuno zabezeknuto lice koje je plesalo po mojim svježim sjećanjima.

Ujutro me probudila blaga, ružičasto-ljubičasta svjetlost. Zora je došla, pomislila sam čas prije negoli je došla u moju sobu s blagim osmijehom na licu.

Bila je to mlada žena čija je kosa blještala čudesnom mješavinom svijetle plave, ljubičaste i roze boje. Njezine oči su pak bile bezizražajno sive, a koža blijeda. Bila je obučena u bijelu haljinu srebrnog izreza pri krajevima tkanine.

"Pođi za mnom. " Rekla je milim, tankim glasom. "Vodim te kući. " Te riječi su zvučale toliko nestvarno i umirujuće da se osmijeh automatski urezao u moje lice. Dala mi je ruku koju sam odmah prihvatila, te me posjela u svoju veliku kočiju čiji je izgled bilo teško opisati. Sve boje zore poput malih vodopada su se prelijevale po toj krutoj površini iznova i iznova, poput sjaja koji je nestajao pa se vraćao. Kada smo se spremali poletjeti prema gore,  predivan prizor omela je ozbiljna Velesova pojava dok je sa sigurne daljine svog prozora promatrao moje veselje. Tada sam se potpuno uozbiljila i uputila mu dug pogled oblikovavši usnama:

"Hvala ti."

I tada sam u punom sjaju poletjela u nebeske visine.

Osjetila sam Kraljevstvo Prave kako me doziva i potpuno sam se prepustila toj živućoj legendi kojoj u potpunosti pripadam.

U treptaju oka počeli smo se uspinjati prema najvećim nebeskim visinama. U daljini sam vidjela guste bijele blake i divovski dvorac sagrađen od čistog, blještavog zlata. Tom divnom svijetu vladali su bijelo-zlatni tonovi, sve je bilo tako živo. Nebom su hitro letjeli veliki jastrebovi koji su mi se u mahu učinili poznatim, a vidjela sam i šume čije su tamno zelene površine bile obložene po oblacima. Sva drveća ukrašavali su blještavi srebrno-zlatni plodovi.

Nikada nisam vidjela nešto tako lijepo.

"Osjeti kako te doziva tvoja krv."Zora je prekinula moje divljenje s misterioznim smiješkom i nisam mogla, a da joj ne uzvratim istom gestom. Uistinu sam osjećala kako me ovo mjesto puni pravom životnom energijom, onom koja mi je toliko nedostajala u životu. Božanskom energijom.

Kada se kočija spustila na oblake, dočekao me isti onaj muškarac iz vizije koji me sada gledao toplo svojim sivim, tako poznatim očima dostojanstvena izgleda rekavši:

" Dobrodošla u Svargu, kćeri. "

A/N

Hej ljudi, nadam se da vam se svidjelo poglavlje! Sporije objavljujem jer imam još samo dva napisana poglavlja i 26.polovično napisano, a ne želim se siliti ako nemam inspiracije. Zato to vrijeme posvećujem svojim likovima i pravim različite stvari koje ih karakteriziraju, naprimjer videe od par minuta u kojima kratko opisujem njihove živote. Zasad sam napravila Moranin i polovično Aleksandrov i Ruslanov, pa ću pitati imate li nekih posebnih želja koga da dalje pravim? Ako želite, pogledajte video:

Utisci?

Kate💙