Širom raširenih očiju sada sam gledala u Moranin veliki osmijeh i tamne dubine očiju koje su trijumfirale nad mojim ponovnim porazom. Čula sam Jarilov glas kako odjekuje u daljini, zvučavši kao da je na nekom vlažnom, mračnom mjestu.

"Oprosti mi. "

Uz ratnički poklik koji sam zamislila u svojoj glavi, uz svu svoju snagu sklonila sam njezine kandže sa sebe, te potrčala najbrže što mogu, ne obazirajući se na buku auta čije me iritirajuće trubljenje pratilo u daljini mog uma. Zaključala sam sva racionalna razmišljanja daleko, u zapostavljenom kutku svog uma i dopustila da moju pojavu ovije ludilo, baš kao snijeg zelene ravnine. U jednom trenutku zatekla sam sebe kako bespomoćno i bijesno klečim na hladnom bjelilu usred osamljenog parka dok se čulo samo škripanje ljuljački koje je gurao vjetar i beskrajno, neprepoznatljivo vikanje koje je izlazilo iz mojih usta u nekoj drugoj, potpuno sličnoj, ali nestvarnoj realnosti.

Više mi nema pomoći. Jarilo je bio moja zadnja nada, a sada se nalazio u Moraninim izopačenim rukama. Ona je jačala, a ja sam slabila, ionako bez ikakvih saveznika koje bih mogla pridobiti.

U daljini sam zamučenih očiju promatrala crnu izmaglicu kako se kovitla iz snijega, postupno i divlje se povećavajući poput malog uragana no ne mičući se s mjesta od kojeg se i stvorio. U sljedećem trenutku ugledala sam poznate, hladne oči toliko nalik mojima kako gledaju ravno u mene, bezizražajno i neobećavajuće, a kada skrenem pogled prema dolje ugledam njegovu cijelu strahovito visoku pojavu kao iz strašne bajke obučenu u crne hlače i crni sako sa srebrnim gumbima dok mu je kraj istoga za polovinu veći titrao na hladnom vjetru poput niskog plašta. Nakon nekoliko sekundi još uvijek djelomično prekriven crnom izmaglicom stvorio se ispred mene pruživši mi svoju blijedu ruku dajući utisak da neće dugo čekati dok razmislim o toj ponudi koja nije imala objašnjenje. Očajna kakva sam bila, utisnula sam svoju toplu ruku u njegovu ledenu i već sljedećeg trenutka magla se ovila oko mene i progutala me svojom beskrajnom tamom.

Sljedećeg trenutka više se nisam nalazila na istom mjestu. Sve oko mene bilo je mračno i vlažno, jedini izvor svjetlosti bila je slabašna vatra u velikom kaminu i odsjaj nekog zlaćanog pića koji se nalazio u istoj onoj ruci koju sam primila prije nekoliko sekundi. Kao u filmovima, muškarac je sjedio u crnoj kožnoj fotelji, dalekog, blago namrštenog pogleda, jedne ruke položene na rub naslonjača, a druga u kojoj je imao piće visjela je u zraku. Jedna noga nalazila se na kamenom tlu, a druga prekrižena u muškom, ležernom stilu. Istovremeno je izgledao dosta starije, no tom izgledu kontriralo je savršeno besprijekorno lice bez ijedne bore. Baš poput Peruna. Ja sam bila na drugom kraju prostorije, a kada sam pogledom prešla po prostoriji shvatila sam da sam ovdje već bila.

"Ti si Veles, zar ne?"Ni najmanje ga nije iznenadio moj način govora, zbog čega sam pretpostavila da mu je Jarilo pričao o meni. Pitala sam se je li nakon svega dopustio bogu proljeća ponovni dolazak, ili me previše mrzio za takvo nešto?

"Jesam. "Djelovao je samouvjereno dok se bolno sporo ustajao ostavljajući piće po strani. Djelovao mi je poput zmije zbog svojih kretnji i načina govora, no to me nije ni najmanje čudilo budući da jest djelom zmija.

"Ti si, djevojko, očito Mokošina kćer. " Umjesto prijezira, izgovorio je te riječi istovremeno i teško i lako, hladno i uvjereno. Njegov pogled neprestano se zadržavao na mojim crtama lica i zlatnoj kosi. Nijednom me nije pogledao u oči, a znala sam i zašto. Bilo je očigledno.

Toliko sam nalikovala Mokoš, no oči su bile preslike Perunovih i Velesovih. Nisam znala jesu li te dvije činjenice stavke koje će mi pomoci ili upropastiti sve.

Nekoliko metara ispred mene stajao je moj potencijalni otac. Stresla sam se na tu pomisao, iako ga nisam smatrala zlobnim. Da je takav, sigurno me ne bi spasio, no uistinu, zapitala sam se, je li me spasio ili zarobio u svom mračnom dvorcu bez svjetlosti? Koji su njegovi motivi? Što će sljedeće učiniti njegova nepredvidljiva pojava?

"Jesam, a ti si očigledno moj potencijalni otac. "Malo sam se uspravila želeći odati pomalo prijeteći, uvjereni izgled, iako sam vjerojatno izgledala poput amatera koji je imitirao najboljeg u tome. Moje misli prekinuo je njegov blagi trzaj usana prema gore i tu brzu reakciju nisam mogla tek tako protumačiti, a vjerovala sam da ni nakon sati razmišljanja ne bih uspjela u tome.

"Ista Perun. Ponosita, a nemaš zbog čega biti."Promrmljao je, izgledajući kao da se malo snuždio nakon tih riječi. Ili mi se samo učinilo jer sam željela pronaći nekakav dobar znak na ovome mjestu. Iako su me pomalo povrijedile njegove riječi, zadržala sam sličan pogled i pozu. Očito nije gajio simpatije prema meni.

"Ja sam samo svoja. I koliko god bio uvjeren u svoje riječi, imam zbog čega biti. Ne poznaješ me. "

"O, reci mi onda da mogu priznati svoju pogrešku, djevojko. "Rekao je pomalo podrugljivo, no još uvijek rezervirano i hladno.

"Izdržala sam Moraninu torturu pet godina. "

To ga je izuzetno šokiralo, iako prije izrečenog nisam bila sigurna je li mu to već rečeno. Stavila sam ozbiljan izraz lica, dok sam izučavala njegove emocije kako se podivljalo prikazuju u kretnjama njegovog lica. Djelovao je življe nego prije, dok su mu gotovo ljubičaste usne drhtale i dok ga je ljutnja gotovo prevladavala, no ubrzo se ponovno vratio u isti nečitljivi položaj. Blago sam podigla obrvu, u znatiželji, ali i odvažnosti. Znala sam da se moram igrati neke potpuno druge osobe inače neću preživjeti na ovom hladnom mjestu.

"Rekao bih da je dosta prepucavanja, zar ne?"Javio se novi glas, grub, a istovremeno nekako tih i sitan.

Kada sam skrenula pogled sa Velesovih očiju, ispred mene se nije nalazio nitko. Nije mi bilo jasno otkud je glas došao sve dok nisam usmjerila pogled prema dolje.

Mali čovječuljak istraživačkim pogledom gledao je u mene, no odavao je izgled koji je govorio da me njegova veličina ne bi trebala zavaravati. Njegovo lice i tijelo bilo je puno izblijedjelih ožiljaka i tetovaža, a oči istovremeno smrknute i simpatične, gotovo crne boje. Njegov egzotičan izgled bilo je teško opisati; imao je riđu kosu i bradu koja mu je dosezala do koljena, dijelom svezana u tri veće pletenice, a obrve iste boje bile su guste i spojene u jedno. Unatoč svojoj veličini imao je dosta široka ramena s vretenastim mišićima, a oko ruku su mu se na svakom udubljenju istih nalazile zlatne, uske narukvice. Nosio je smeđu, ratničku suknju i poderane hlače od krute tamne tkanine te velike cipele iste boje. Posvuda na svojoj odjeći imao je razne, nepoznate simbole koji su izgledali kao izvezeni od zlata. Zlata je imao posvuda, na prstima, oko struka, na pletenicama umjesto gumica.

Patuljak? Pomislila sam no izgledao je još manje od jednog, iako ja zapravo nisam nikada upoznala nikog takvog u stvarnosti.

"Što kažeš na šetnju, lijepa djevojko?" Upitao me izgledajući još simpatičnije nego prije ako je to uopće bilo moguće s pripadnikom takvog opasnog izgleda. Zbunjeno sam klimnula glavom, ignorirajući Velesov prodoran pogled baš onako vješto kako je to činio i patuljak.

Kada mi je sugerirao da ga slijedim, zajedno smo napustili prostoriju i izašli u veliki, duguljasti hodnik. Hodanje se činilo poput vječnosti, baš kao i prošli put na ovom mjestu. Kada smo izašli dočekao me isti sivi krajolik, bolno zelena trava i bljedoća neba. Kada mi je rekao da se spustim u čučanj, zbunjeno sam to i učinila. Čovječuljak se popeo na moj dlan ugodno se smjestivši na njega s pomalo nasmiješenim pogledom dok su mu zveckali zlatni ukrasi. Ustala sam se počevši hodati, a on je nakon nekog vremena započeo priču.

"Jarilo je ispričao da te Morana mučila, no Veles nije znao koliko dugo. Znaš, njene žrtve obično odmah budu ubijene, no one zanimljivije ostavi da još pate. Iako te mučila iz drugih razloga, veliko je to što si izdržala, draga Svjetlana. Njezine žrtve bi se obično ubile nakon prvog mučenja ako ih ona ne ubije. Usput, ja sam Palčić. "

"Drago mi je upoznati te, Palčiću. " Priznala sam. "Što se dogodilo s Jarilom?"

"Dok je prelazio u tvoj svijet, Morana ga je ščepala i otela. Njezina moć raste, sada može predvidjeti mnoge stvari, a i ima mnoge saveznike poput vještica koje mogu predvidjeti budućnost i vukodlaka koji joj dojavljuju sve čim namirišu tvoju potencijalnu pomoć. "

"Gdje bi mogao biti?"Zamišljeno sam rekla.

"U njezinom dvorcu, no njemu se nitko nije uspio približiti već tisućljećima. "

"Gdje se nalazi njezin dvorac?"

"Dijete, nemoj da ti nemoguće stvari padaju na pamet. Njezin dvorac je jako daleko, na samom kraju Nava, tamo gdje je zima smrtonosna i za bogove. "Pogledao me tim crnim očima kao da pokušava iščitati moje namjere, no svejedno nije bilo čega pročitati; iako sam mu htjela pomoći, znala sam da to sada nije bilo moguće, iako sam htjela. No, ne mogu pomoći ni sebi.

"Znaš li ti našu priču, draga djevojko?"

"Priču? Kakvu priču?"Blago sam se namrštila, našta se on pomalo nezadovoljno uzvrpoljio na mom dlanu. Čim je otvorio usta, znala sam da će to biti duga, zanimljiva priča.

"Priča o nama, Palčićima. U vrijeme kada su se divovi počeli smanjivati, mi smo bili veći čak i od njih. Bili smo moćni i snažni lovci, rudari, čuvari. Najvise je bilo rudara. Vrijeme kada smo se počeli smanjivati bilo je kada smo postali pohlepni, ljubomorni, gramziva srca u kojem je bilo mjesta samo za tone i tone zlata. Jednog dana našli smo ga toliko puno da su se naši preci sve do danas mogli kupati i uživati u njemu. No, kada je došlo do podjele istog, počele su svađe, ratovi, radili smo užasne stvari svom vlastitom narodu zbog tog blještavila. I kada su se ljudi počeli smanjivati, mi se nismo mijenjali niti se obazirali na to. Čak ni kada smo mi to činili. Zapravo, tada smo razmišljali o tome kao da je to pozitivna stvar; mogli smo kopati puno dublje, zavući se u najmanje rupe u kojima bi se moglo skrivati to grešno znamenje. Kada je smanjivanje ljudi stalo, mi smo se još smanjivali dok nismo došli na ovu visinu. "

"Kako ste se promijenili nakon što ste tako duboko ušli u to?"

"Veles. "Blago se nasmiješio. "On je došao na zemlju i naučio nas pameti. Pošto bi nas ljudi osuđivali zbog naše različitosti i na kraju nas protjerali ili ubili, ponudio nam je stanište. Ovdje živimo već dugo godina, toliko da smo gotovo zaboravili prošlost. Dolaskom ovdje postali smo besmrtni, osim ako nas netko ne rani. "

"Znači, on nije tako loš..."Zamišljeno sam rekla.

"Svi mi igramo uloge, draga Svjetlana. Uloge koje su nam dali ljudi. Na osnovu njihovih vjerovanja mi smo stvoreni, a kada i zadnji smrtni čovjek prestane vjerovati mi ćemo ponovno postati prah. Kada se to traži od njega, on jest zao, no kada prođe noć i dođe dan on je neka druga osoba. Svoja osoba. "

"Kako vas je vjerovanje stvorilo ako tada ljudi nisu ni postojali na zemlji, a Svarog ju je stvorio?"

"Postanak svega je oduvijek bio velika misterija i ljudima i bogovima. Čak ni sam Svarog ne zna što se stvarno dogodilo. Naša prvobitna legenda je jedna velika metafora. "

Nakon duže šutnje, ponovno sam progovorila.

"Zar su svi ljudi tek tako postali zli? Zar nisu postojali oni koji bi se oduprli?"

"Naravno da jesu, djevojko. Oni su ostali divovi. Perun ih je davno odveo u Svargu, žive u planinama. "

"Zašto me Veles odlučio spasiti?"

"Isprva je zabranio Jarilu da te odvede. Iako se krio iza izgovora, moje srce je prepoznale njegove prave namjere. Htio je ispuniti Mokošinu želju da živiš normalno, no tada nije znao u kakvoj se poziciji nalaziš. Na kraju je odobrio, no onda se dogodila otmica i on je odlučio obaviti to sam. Ubrzo ćeš biti u Pravi, Zora će početkom novog jutra doći po tebe i odvesti te u Kraljevstvo. "

Ona je također iz Jave, to znači da može to učiniti, odmah sam se sjetila Aleksandrove priče iz djetinjstva.

"Još se sjećam one Morane iz mladosti, no ona je sada potpuno drugačija. " Kada zatekne moj upitni pogled, odgovori:

"Ja sam bio Palčić koji im je pomogao da pobjegnu iz Podzemlja kako bi se vjenčali. Njihov brak trebao je biti sporazum plodnosti, početak pomirenja između dva brata, no nedugo nakon toga on je postao nevjeran i sve se promijenilo. "

"Ne mogu reći da ju razumijem, jer nikada neću. "Nakon svega što mi je učinila, moje sažaljenje neće ju magično promijeniti ili nešto popraviti.

"Sada se kajem što sam to učinio, misleći da će biti dobro djelo za dvoje zaljubljenih. "

"Nisi to mogao predvidjeti, Palčiću. Uostalom, svaka božanska ljubav se jednom raspadne. Vječnost je predugo vremena, zar ne?"

A/N

Palčić:

Svetlana:

Još jedno duže poglavlje od oko 2 000 riječi. Ako želite vidjeti kako izgleda Aleksandar, možete to i učiniti na krajevima 8. i 19.poglavlja(htjela sam nadopuniti slikama dijelove koji su bili bez njih). Mišljenja o svemu?

Kate💙