Ubrzo je došla i noć. Cijeli dan sam razmišljala o svemu što sam saznala, na svoje čuđenje jedva čekajući kada će se mjesec popeti na nebeski svod. Bol se postepeno smanjivala i postajala tek neugodan podsjetnik na jučerašnje događaje. Nisam se mogla skoncentrirati ni na što drugo, a više se nisam brinula ni zbog fakulteta. Što se prije pomirim s činjenicom da više ne pripadam tom donekle normalnom svijetu, to ću imati veću mogućnost da se skoncentriram na bitnije stvari; Moranin poraz.

S nadom sam čekala Jarila, uistinu osjetivši želju za boljim životom više nego ikad.

Kada sam pomaknula zastore, krajolik je bio u potpunosti prekriven snježno bjelim pokrivačem. U sred jeseni Morana je na zemlju poslala snijeg?

Pitala sam se daje li čovječanstvu prvi znak da će sve ubrzo nestati.

Obukla sam se malo toplije; dan je bio hladan i tmuran, iako smo bili tek u početku jeseni. Sišla sam niz stepenice, malo popričavši s roditeljima koji su bili itekako sumnjičavi prema meni u zadnje vrijeme. No radili su po cijele dane u tvrtkama, što je bio prezahtjevan posao za imati čak dvoje djece. Nekako su, unatoč svemu uspjeli i u poslu i u našem odgoju.

"Znači, ideš kod prijateljice u ovo doba?"Boris je uzdignuo svoje guste obrve itekako svjestan da kroz sve ove godine nisam stekla ni jednog jedinog prijatelja. Slegnula sam ramenima, rekavši da je to kolega s fakulteta s kojim moram obnoviti gradivo.

"Ali, Ani..."

"Ne brini mama, ja ću ju sigurno odvesti do njezine kuće. Poznajemo se, to je dobra cura. "Ubacio se Aleksandar kojeg nisam ni primijetila u tamnijem kutku kuće kako prati naš razgovor.

"Leksi, znamo kako ti voziš. "Rekla je Tanya pomalo zabavljenim, ali i zabrinutim tonom. Otpuhnuo je zrak isfrustriran zbog tog ženskog nadimka koji su mu nadjenuli dok je još bio dječak. Nasmijala sam se nečujno zahvaljujući na podršci.

"Jedino ako ju želite vi voziti možete, ali znam da ste umorni, a ja ću se truditi biti što oprezniji u prometu. Dogovoreno?"Na kraju kad su nevoljko pristali, Aleksandar mi je uputio značajan pogled te ponovno stavio hladnu masku vrteći ključeve oko kažiprsta. Kada smo ušli u auto, vladala je šutnja sve dok nismo došli do šume. Tada mi je uputio nevjerojatno čudan, dug pogled te brzim pokretima lagano obavio ruku oko stražnje strane mog vrata približivši svoje lice mome.

U jednoj sekundi utisnuo je kratak poljubac u moje čelo te se odmaknuo uz sljedeće riječi.

"Budi oprezna. "

"Znam da ti je sumnjiv, no mislim da nemaš razloga za brigu. Ja bih prva znala da sam u opasnosti, zar ne?"

"Uvijek si dobro prosuđivala ljude, priznajem, no ovo je potpuno drugi svijet i u njemu si tek neiskusno novorođenče s nikakvim iskustvom. Možeš li ti u takvom stanju procjeniti jednog vukodlaka? "

"Možda jednom shvatiš da... "Uzela sam dubok udah. "Koliko god da se razlikujemo, uvijek vrijede isti principi. I druga stvorenja su poput nas, igraju uloge koje mogu, a i ne moraju prihvatiti. To što jesu ih ne mora obilježavati, Aleksandre. Na kraju se sve svede na naše odluke. On jest čudovište, no također je onaj koji me štitio čitavih dvadeset godina od svakog zla iako je i on bio jedan od njih. Znam da trebam biti na oprezu, no nakon svega, mislim da mu mogu dati šansu. Dijela vrijede. "

"Vjerovat ću ti, samo zato što te poznajem. Je li moguće istovremeno biti asocijalan i znati toliko o ljudskoj psihi?"Nasmijao se, našta sam pomalo začuđeno slegnula ramenima jer nije baš često pričao o nekoj temi koja uključuje isključivo mene. Izašla sam iz auta, a u mraku sam iz daljine mogla vidjeti dva plava oka kako me promatraju, no ovaj put takva pojava nije unosila neželjeni nemir u mene, iako je jedna intrigantna vrsta nemira koja nije povezana sa strahom ipak postojala...

Uspela sam se do šume, još uvijek osjetivši Aleksandrov pogled na sebi dok su dva svjetleća snopa auta dopirala do početka gustila osvjetljavajući tako pojavu vukodlaka koji je ponovno imao nečitljiv izraz lica, no ipak sam u njegovim očima vidjela neku blagu iskru koju nisam mogla zapravo objasniti.

Kada preoblikujem lice u blagi osmijeh, on uzvrati tek kratkim pomicajem usne ka gore.

Bilo je tako teško pročitati ga.

U tišini smo krenuli prema čistini, udaljeni jedno od drugoga na posve sigurnoj daljini, ja pognute glave i ruku zabijenih u džepove svoje smeđe jakne, a on pogleda uperena u daljinu.

Snijeg je neprestano padao, a naše noge su pri tihom hodu upadale u to bjelilo koje mi je dopiralo do samih koljena. Kada se poskliznem na zalutalom djeliću leda, širom raširim ruke mašući ubrzano i žestoko, baš kao u dječjim crtićima, no za razliku od sljedećih radnji, ne padnem na hladni pod nego me uhvate ruke vukodlaka čiji se pripadnički stisak postupno pojačavao što je više zurio u moje oči.

Trepnula sam nekoliko puta, te se osovila na noge, maknuvši njegove ruke sa sebe. Budući da mi je obraze okupalo crvenilo, počela sam s razgovorom.

„Gdje idemo?”

„Ne brini, nećemo biti na hladnoći. ” Našalio se, našta sam se nervozno nasmijala, premjestivši zalutali pramen iza uha, sljedećeg trenutka se odmah upozorivši zbog tih nekontroliranih radnji. Poput djeteta ispred svoje prve simpatije. Osim što on nikako nije moja simpatija, a ja već odavno nisam dijete. Činilo se toliko davno, sjećala sam se tek malih odbljesaka za koje sam se najviše potrudila da budu sretni.

Nije me brinula hladnoća, naprotiv, osjećala sam se poprilično lagodno u njenoj blizini, osim ako je riječ o Moraninoj. Ona je bila drukčija, mračna i zlonamjerna, a ova jednostavno mirna, neka posebna ljepota krila se iza njezine nedokučivosti koju su mnogi zamjenjivali sa zlom.

Uistinu, sve više i više moje misli bile su natopljene sličnošću s Mokoš, ljubav za suncem, naklonost hladnoći, neustrašivost prema munjama...

Osjećala sam sve što i ona.

„Daj mi ruku, mrak je. ”Moje misli prekinule su njegove plavičaste oči uprte u moje, dok je držao jednu ruku u zraku, a drugom otvarao neprimjetna zemljana vrata kockastog oblika koja su se skrivala pod bjelinom.

Na kraju sam to i učinila onog trenutka kada je otvorio ta metalna vrata, a kada sam ugledala skupocjene stepenice od bijelog drveta pomislila sam kako vanjština zna opasno zavarati čovjeka. S rukom koja je drhtavo prebivala u njegovoj, sporo sam silazila s razina, dok je vukodlak zatvarao vrata. Kada sam sišla, u potpunosti sam se zaprepastila tim prizorom.

Soba je bila uvelike prostrana, pod je bio u potpunosti prekriven tamnim drvenim laminatom, a jedini povelik izvor svjetlosti bila je vatra što je obuzdano frcala u kaminu od crnog kamena. Svaki kutak, zidovi, pod, plafon bili su u potpunosti od drveta. Bio je neobičan prizor vidjeti kako sav proizvedeni dim putuje kroz dva dovoda također od istog materijala prikačena ispod zemlje gdje je ta siva para i završavala. Istovremeno je izgledao i kao moderan, urban prostor, no po stvarima sam mogla zaključiti da dolaze iz nekog potpuno drugačijeg doba.

Budući da se kuća nalazila ispod zemlje, nije bilo ni prozora niti ičega sličnog, no imao je malu kuhinju također od bijelog drveta, te nekoliko slika koje su zasigurne velike vrijednosti u današnjem dobu. Njihovi rubovi bili su ukrašeni crvenim vijugavim okvirima koji su izgledali poput manjih i većih valova koji se u ravnini prostiru, sužavaju i šire u malom mjestu. Na slikama su većinom bili prikazani seljaci na oranicama, visoke planine, šume, polja i rijeke, a na jednoj se nalazila skupina muškaraca u lanenim, bijelim hlačama, dok su goloruki uspravno i ozbiljno stajali jedno pokraj drugog, a iza njih su se nalazili šatori i prostrano, plavo nebo. U blizini sam prepoznala i vukodlakovo lice iako je to bio likovni rad.

„Jedan moj davni prijatelj... Je volio slikati. Tako da ga nismo mogli odbiti.”

„O, a ova preslika davnih vremena bila je njegova ideja?”

Dočekala me šutnja, bez ikakvog predomišljaja da bi mi mogao reći išta o tome.

Nastavila sam hodati prostorijom, zapažajući svaki sitni detalj. Imao je srednje velik, također drveni stol na sredini prostorije s vijugavim rezbarijama koje su podsjećale na lijane, a pri vrhovima su se pretvarale u cvijeće. Na stolu se nalazila također drvena posuda s jabukama, a u blizini nije bilo stolica, pa sam pretpostavila da objeduje u fotelji.

Očito nije primao goste.

Sve u njegovoj kući bilo je gotovo potpuno prirodno.

Pokraj kamina nalazila se fotelja crvenog, kraljevskog naslona, a sa strane su se nalazile komode također od drveta na kojima su se nalazili totemi i figurice raznih životinja, bogova, pa i... Mene.

Uzela sam figuricu toliko sličnoj sebi u ruke, ni ne usudivši se pogledati u vukodlakovo lice koje je već ispitivački i nimalo posramljeno gledalo u mene. Naposljetku sam podignula glavu upitajući ga nijemo pitanje.

„Obično izrezbarim one koje sam nekad upoznao, vidio u putu ili barem zamislio, a koji su mi privukli pažnju.”

„Ti rezbariš?”

„Volim to od kad sam bio dječak. ”

Između svakog mog pitanja najprije je vladala duža tišina.

„Jesu li oni tvoj čopor?”Moj pogled bio je uperen u najmanje deset vukova poredanih jedno pokraj drugog.

„Da, bili su. ”

„Kuća je predivna, moram priznati. Ovdje si živio čitavo vrijeme?”

„Da. Dobro je mjesto za privatnost, komoditet, ali i utočište. Iako se nikad neću baš naviknuti na sve ove stvari, nikada ih toliko nisam imao. Nakon svih godina, siromašan čovjek se još uvijek ne može naviknuti na blještavilo. Ne pristaje mu. ”

“Nakon svih ovih godina, vukodlače? Došli smo do glavnog pitanja, vjerojatno. Tvoj odgovor je imao potpuno drugo značenje. ”

Bez riječi je otvorio vrata druge sobe, ostavivši ih otvorenim što sam shvatila kao znak. Kada sam ušla, vidjela sam dosta manju sobicu koja je očito bila njegova soba. Zavalio se na krevet tamno crvene boje te potapšao mjesto pokraj sebe. Neizvjesno sam legla nešto dalje nego što je on očekivao, a nisam ni shvaćala u kolikoj mjeri je osjećao moju ukočenost. Svoje ruke je stavio iza glave tek nakon što je povukao nekoliko ručaka pokraj kreveta, nakon čega sam doživjela potpuni šok. Sav drveni plafon se prepolovio na pola te se spustio ka dole, sjedinivši se sa golim zidovima sobe. Staklo je bilo zatamnjeno tek nekoliko sekundi, a nakon sam čula ponovno klapanje te još jedan sloj drveta kako se izmiče i vjerojatno pada na bjelinu izvana. Jedino što sam sada vidjela, bila je predivna zvjezdana noć i tek pokoja pahuljica koja se topila na sjajnom, debelom staklu.

Uzdahnula sam oduševljenim pogledom, našta je on odmah prešao na stvar.

„Pretpostavljam da bih ti sada trebao ispričati o svojoj tužnoj prošlosti, no lagao bih kad bih rekao da je uvijek bila tužna. Imao sam lijepo djetinjstvo, majka je bila domaćica, a otac ribolovac, toliko dobar da bi uspio prehraniti obitelj i pola plemena. Na sjeveru je bilo izrazito teško živjeti, bez topline, bez sigurnosti, no bilo nam je dobro i snalazili smo se. Naš narod nije bio mnogobrojan, no bili smo jaki i moćni, pogotovo zato što je narod imao izabranike Padajućeg sunca, a ja sam bio jedan od mladića koji je imao tu čast postati jednim od njih. ”

„Kada sam doživio svoju prvu preobrazbu, ne sjećam se koliko sam godina imao ni koje je godišnje doba bilo budući da je krajolikom uvijek vladao snijeg, ukazao mi se hromi vuk uz nekoliko kratkih rečenica o mojoj dužnosti, kako se sprema velik rat kojeg ću biti velik dio. Sav ponosan i uspuhan, prenio sam to ostalima iz čopora našta je zavladala uzbuna i napetost. Sjećam se da smo jako dugo trenirali puno prije negoli je započeo. S vremenom sam sazrio i očvrsnuo, uvijek bivši na velikom oprezu dok sam se od drugih plemena raspitivao o potencijalnom zlu. Ubrzo je počelo pokrštavanje i eliminiranje svih pobunjeničkih plemena i iako nismo bili oni koji su dizali veliku buku oko novih promjena, svejedno smo bili napadnuti no ne od careve vojske već od slavena, vlastitog naroda, onih koji su se najviše bunili i na kraju bili poraženi. Dosta pobunjenika se udružilo da nas eliminira iz najvećeg razloga što smo odbili pomoći im u velikom napadu na cara koji su planirali bezuspješno. Mislili su da zbog naše moći mogu pobijediti, no i lud narod bi znao da je takvo što potpuno nemoguće. Kao prvo, vukova je bilo malo, kao drugo careva vojska bila je jedna od najboljih na svijetu, brzo bi znali da dolazimo i zatim bi izgubili element iznenađenja. Također su bili brojniji, imali su oružja, a mi samo nekoliko noževa i kandže. Na kraju, plemena su izgubila snagu na nama i to je jedan od razloga zašto ih je car uspio pokoriti. A mi, mi smo bili izgubljeni, dosta nas je pomrlo, gotovo svi iz čopora su izdahnuli svoj posljednji dah. Kada je došla grupa carevih vojnika da izvidi situaciju znali smo da je gotovo. Znao sam što mi je činiti, alfa je bio mrtav, a sljedeći u zapovjednom lancu sam bio ja, moja dužnost je bila da osiguram narod. Evakuirao sam ih prije negoli su vojnici stigli, a zatim sam svima naredio da zadržimo vojnike makar to značila smrt. Tada smo učinili sve, nas nekoliko na pedeset vojnika kako bismo očuvali posljednje iz svog naroda, no svi su umrli, a ja zadnji. Žene, djeca i nekoliko muškaraca su već daleko pobjegli u pravcu toplijih krajeva, koliko sam vidio u zadnjim minutama svog života, a zatim izdahnuo. ”

„Prošla je vječnost u crnilu, no tada sam osjetio svjetlost. Sunce me obasjalo i prvo što sam ugledao bile su predivne zelene oči boginje Žive. ”

„Imam zadatak za tebe, mladiću. ”

A/N

Ruslan iz prošlosti:

Napokon sam dovršila ovo bitno poglavlje iako ne u potpunosti s radnjom vezanom za njega koja će se nastaviti u idućem poglavlju. Ovo ima oko 2200 riječi tako da mislim da je itekako dosta haha. Potrudila sam se za opise, tako da se nadam da vam se sviđaju i da su vam bolje dočarali sve.  Mišljenja?

Kate💙