"Stvarno sam umorna od cijele ove predstave. "Na usnama mi se nalazio nervozan osmijeh. Osjetivši želju da ustanem i odem odavde, to sam i pokušala no nakon nekoliko sekundi sam se ponovno našla na podu. Moje tijelo me više nije slušalo i unatoč toj činjenici glasno sam udahnula zrak i ponovno to učinila smrtno namrštenog lica. Morala sam uspjeti.

No, ovog puta bilo je isto, osim što me na zemlju povukao muškarac čvrsto držeći moja pomalo krhka ramena. Činilo se kao da ih je usmjeravao, upravljao njima, a ja nisam željela da netko ponovno to čini.

Posebna neugodnost bila je uzrokovana činjenici da još uvijek na sebi nosim mokro donje rublje, sivi sportski grudnjak i iste takve gaćice. A to sam shvatila tek kada sam osjetila njegov prodoran pogled koji je ipak najviše zadržavao na mom licu, što je možda bilo još gore budući da su mi obrazi zasigurno bili okupani crvenilom, a oči se caklile od tog čudnog transa. Brzo sam skrenula misli još jednom činjenicom. On je bio čudovište.

"Što je? Što hoćeš?"Pucala sam po šavovima, gledajući ga isključivo u nečitljivo lice. "Život mi se ruši, a ti mi želiš reći još stvari za koje ne mogu razlikovati jesu li istina ili laž. "

"Ne moraš ništa znati, možda je tako i bolje. Nije na meni. "

"Nije na tebi? Zašto to uporno svi govorite? Koliko god da sam trenutno očajna, želim istinu. Da sam ju znala već na početku, neke stvari koje sam prolazila ne bi se morale dogoditi. "Da sam znala za njihov svijet prije, prizvala bih Jarila prije, da me spasi od Morane, da me odvede tamo gdje moram biti. Aleksandar je to mogao uraditi, mogao me spasiti, ali iz nekog razloga to je učinio samo onda kad sam ga prizvala. Da sam ranije znala, sada ne bih bila ovako oštećena.

"Želiš istinu? Zar nisi pomislila da bi mene ili tog tvog Aleksandra kaznili ako bismo prekršili njihove naredbe? Misliš da bi poštedili mene, obično čudovište kad bih ti rekao sve umjesto njih?"Progovorio je grublje, a njegov ionako dubok glas postao je još dublji. Izgledao je ljutito dok me je promatrao, ruku još uvijek položenih na mojim ramenima, samo za nekoliko centimetara niže nego prije. Palčevima je zbog toga blago dodirivao krajnje strane mog grudnjaka i početke ključne kosti, a kada je i sam to shvatio, izgledao je kao da je na trenutak zaboravio što je govorio i što je mislio govoriti jer lice mu je malo omekšalo dok je pogledom putovao po mojoj blijedoj koži.

"Vidjela sam vizije, znam što se zapravo dogodilo onda kada ga je ona proglasila mojim zaštitnikom. I prestani s tim. "Nervozno sam se promeškoljila, no njegov stisak mi nije dopuštao da se odmaknem. Pogled mu je tada postao još intenzivniji, a pogled mu se potpuno zamračio kada je upitao:

"S čime?"Ispustila sam je jedva primjetni uzdah, a njegov glas izazvao je ježenje. Čudovišta su uvijek zavodljiva, rekla sam si. No njegov glas bilo je ono što je potpuno blokiralo moj mozak. Iako dubok, nije bio dosadan i bezizražajan, već melodičan i često je naglašavao riječi malo izduženijim i višim tonovima. Sada je rukama koje su obuhvaćale moje putovao još niže, do laktova, prstima klizeći vodoravnim pokretima koji su me istovremeno smirivali, ali i zbog kojih sam zadržavala dah. Sporo je prešao na ranjena koljena koja je prije samo nekoliko minuta u svom vučjem obliku lizao, možda pokušavajući olakšati moju bol. Sada je to ponovno činio rukama, a rane su pulsirale pod njegovim prstima.

"Ako mi ništa korisno ne namjeravaš reći pusti me da idem kući. "Iako sam izgarala u sebi, zadržala sam smirenost. Njegov pogled se malo unormalio, no nije micao ruke s mojih koljena.

"Da se vratimo na temu, da se stvari nisu promijenile zar ne misliš da bi se Aleksandar rodio odmah nakon naredbe, a ne tek tri godine kasnije?"

"Ne znam detalje, to još nisam vidjela, ali tko kaže da Mokoš nije ostatak instrukcija ostavila njemu u glavi, naredila mu da se rodi tek kasnije? Pričala mu je u mislima već, samo što očito nisam došla do tog dijela. "

"Ali Svetlana, zašto bi to učinila? Ne postoji nijedan logičan razlog za to. Za te tri godine nakon tvog rođenja mogla si biti ubijena tisuću puta. "

"A kako to da nisam?"Podigla sam obrve.

"Pa, tu nastupam ja. "

"Ionako je sve ubrzo gotovo, kad dođeš kući svejedno će te dočekati tvoj Aleksandar koji će ti morati sve reći, a ti nećeš moći pobjeći od prave istine, sunčice. "

"Kako ti uopće znaš da sam saznala za Aleksandra? Kako znaš za vizije?" Sumnjičavo sam upitala.

"Ne postavljaj nepotrebna pitanja, znaš kako. Cijeli tvoj život bio sam ti u sjeni. Znam sve o tebi. "Način na koji mi je to dao do znanja uistinu je utjecao na mene. Izgledao je kao da naglašava ono što nije u potpunosti izrekao. Znao je sve o meni. Baš sve. 

Kada je skinuo ruke s mojih koljena napokon sam odahnula, no to čudno olakšanje nije trajalo dugo. Namrštim se kada osjetim njegove ruke oko struka i ispod nogu, a kada se podigne zajedno sa mnom u naručju izrazim to.

"Spusti me dolje. Što to radiš?"Moje ruke nisu bile u njegovom vidokrugu, pa sam pomislila da nije vidio što mu želim poručiti. Počeo je hodati, na kraju izjavivši:

"Očito nećeš moći sama kući, previše si se iscrpila i sigurno ne znaš put. Idem ti po odjeću, pa nastavljamo prema gradu. Znam jedan puteljak kojim ćemo stići brže. "

Tebi je odjeća potrebnija, pomislila sam no nisam ništa rekla. Ili zapravo jesam, jer sljedećeg trenutka sam vidjela mali osmijeh koji je u potpunosti promijenio njegovo lice, toliko da sam se šokirala. Na kraju, predala sam se jer uistinu nisam mogla daleko dogurati s ovakvim tijelom. Put će biti dug, trčala sam nekoliko sati do ovdje, ne obazirući se i zanemarivajući bolove. Možda i odspavam, pomislim prije negoli sklopim ruke i prislonim glavu na njegova topla prsa koncentrirajući se na zvukove prirode i neujednačene otkucaje njegovog srca.

Kada sam se probudila sunce je već zalazilo, a ja sam se trznula zaboravivši gdje sam. Na sebi sam primijetila svoju odjeću, obične crne tajice i toplu bijelu majicu, zajedno s običnim starkama. Odjeća mi nikada nije značila puno, obično sam bila fokusirana na druge stvari, a odijevanje mi je bio zadnji prioritet.

"Koliko sam spavala?"Sneno sam trljala oči dok mi je odgovarao.

"Sat vremena. "

"Kako to uopće znaš?"Namrštila sam se, jer još uvijek je bio poprilično gol.  Gdje bi mogao imati sat ili mobitel? Okrznuvši ga pogledom ipak sam primijetila da na sebi nosi kratki crni šorc. Vjerojatno je stvorenje poput njega imalo zalihe odjeće na svakom kutku šume.

Pogledao me kao da zna o čemu razmišljam.

"Imam duboku povezanost s prirodom, pokatkad čujem drveća ili cvijeće kako mi prenose informacije koje mi trebaju. To je velika tajna, no vukodlaci pronalaze svoje plijenove ne samo zahvaljujući svojim njuhom i instiktima. Priroda ljudima u svemu pomaže, a nama koji smo poluživotinje još više, zahvaljujući Živi koja je moje pleme obdarila raznim darovima u prošlosti. "

"Kako to misliš pleme?"Namrštila sam se. Zar se skup vukodlaka nije nazivao čoporom?

"Reći ću ti kasnije. "Gotovo je prošaptao, fokusiran na nešto drugo. Nosnice su mu se kratko uzdignule kao da njuši zrak, a potom sam i ja začula gotovo neprimjetno šuškanje u granama. Nešto mi je govorilo da ovo nije ptica, a to mi i potvrdi njegova sljedeća radnja. Brzo me ispustio na zemlju, te me okrznuo pogledom.

"Pokrij uši, iako sumnjam da će to puno pomoći. "Brzo je rekao te se preobratio u velikog vuka istog trena kada se to stvorenje pojavilo nedaleko od naših pojava. I kada uperi zlokobne, velike crne oči u nas, shvatim da ovo neće proći dobro. Već sljedećeg trenutka shvatila sam što mi je muškarac želio reći jer kada začujem te zastrašujuće, bolne i odurne vriskove u svojim ušima počnem se valjati na zemlji bespomoćno plačući od bola.

A/N

Nije posebno poglavlje, ali iduća će itekako biti zanimljiva:). Mišljenja o vukodlaku?

Kate💙