Jutro je došlo brzo, upravo onda kada sam zamalo utonula u san.

Isfrustrirano sam izdahnula.

Cijelu noć nisam sklopila oči, ona vatra mi nije izlazila iz misli čak ni kada sam pokušavala razmišljati o nečemu drugom.

Srećom, bila je subota i barem nisam morala ići na predavanja u ovako neispavanom stanju. Sišla sam niz stube ni ne trudeći se prikrivati umor koji je najviše primijetio Aleksandar koji me tijekom cijelog doručka poskrivečki promatrao kao da me pokušava analizirati. Doručkovala sam u rekordnom roku, te otišla do omanje gradske knjižnice u kojoj ni nakon dugih sat vremena nisam uspjela naći ništa što će mi možda pomoći u prizivanju Jarila. Odlučila sam otići u knjižnicu koja je bila u sklopu škole, ipak studiram povijest, a Jarilo je svakako dio naše.

Nakon nekoliko minuta uspjela sam naći nekoliko knjiga koje su vezane uz našu mitologiju. Zadovoljno sam izdahnula kada sam pronašla nekoliko pjesama koje su govorile o njemu, možda one uspiju ono što ni sama nisam mogla. Sinoć sam pokušavala nacrtati Jarila, no ponovno mi se dogodila ista stvar kao i s spasiteljem; vizija je postajala mutnija što sam se više trudila.

Uslikala sam sve pjesme preko mobitela te napustila prostranu prostoriju gotovo trčeći stigavši kući.

Kada sam došla u svoju sobu i počela s prvom pjesmom, prekinulo me je kucanje na vratima. Namrštila sam se te otvorila vrata našta sam sljedećeg trenutka vidjela Aleksandrovu znatiželjnu glavu kako me s nekom strepnjom promatra u iščekivanju. U tom trenutku, potpuno neočekivano, ispred mene je bilo crnilo. Nisam bila svjesna ničega osim prizora kojeg sam vidjela ispred sebe.

Bilo je to stablo. Što sam se više približavala, to je ono bilo veće, duže i veličanstvenije. Njegovo lišće bilo je načinjeno od samog srebra, a nestvarno lijepi plodovi od blještavog zlata. Kada sam mu se približila toliko blizu da sam korijenom nosa gotovo dodirivala njegovu koru nešto me naglo povuklo prema dolje.  Zaprepašteno sam shvatila da je korijenje iskočilo iz zemlje i u potpunosti obuhvatilo cijelo moje tijelo. Zemlja ispod mene se počela urušavati, a korijenje mu guralo sve dublje, tako da u jednom trenutku nisam mogla vidjeti ništa osim tame i osjetiti vlažnost crne zemlje.

Korijenje me na moje iznenađenje pristojno i pažljivo spustilo na zemlju, a ja sam ugazila u vlažnu, zelenu travu. Noge su mi bile bose i nosila sam jednostavnu bijelu haljinu bez ijednog značajnog detalja na sebi. Posvuda sam osjetila vlagu, a kada sam bacila pogled prema gore, ni traga korijenju. Dočekalo me sivo nebo, bez oblaka, sunca, mjeseca, jednostavna siva miješala se u više nijansi iste, bezizražajna i gotovo neprimjetna. Ispred mene nalazile su se divovske, zelene zmije koje su na moje iznenađenje, ponizno spustile glavu i sklonile se s puta. Posvuda kuda sam koračala nalazile su se lokve i jezera, a kada sam nakon nekoliko sati neprestanog hoda i istog krajolika postala umorna, u daljini sam vidjela veličanstven, potpuno crn dvorac. Sve je bilo jezivo mirno, nijedan zvuk osim mog opreznog tapkanja nogu nije se čuo.

Nakon još pola sata hoda, uspela sam se do misterioznog dvorca koji je neopisivo zračio napuštenošću, iako sam bila gotovo sigurna da to nije bio. Unatoč tomu što sam mislila da neću uspjeti odgurnuti tako visoka, teška vrata koja su zasigurno sagrađena od celika, s lakoćom sam to uspjela. Kada sam ušla u mračan, dug hodnik začula sam dva glasa, muški i ženski kako se svađaju oko nečega. Iako sam odlučila pratiti glasove, pažnju su mi nakratko skrenule fascinantne slike koje su u istom razmaku visile jedna do druge sve do kraja hodnika. Prikazivale su prizore koje nikad u životu nisam vidjela, no stil me silno podsjećao na onaj umjetnika iz davnina, možda čak prije renesanse.

Kada sam stigla do izvora zvuka, vrata su već bila djelomično otvorena, zbog čega sam s manje straha provirila kroz tu prazninu trudeći se ostati neprimjetna.

"Zašto si otjerao sve stanovnike? Neka čuju, nek čuju sve! Više me nije briga tko će što misliti, ionako već i sama znam da sam samo obična igračka, a kad jednom bratu dosadim, preda me u ruke drugom bratu. "Vidjela sam ljutu ženu plavih očiju i jako duge, valovite zlatne kose kakvu sam i sama imala. Štoviše, vlasi su dosezale do poda, skupljajući se u divni snop. Lice joj je bilo savršeno, a istovremeno ispunjeno valovitim crtama za nekoliko nijansi svjetlijim od njezine kože koje su se protezale vratom, a iščezavale na rukama. Nisam mogla ne primijetiti neku sličnost između nas dvije. Šok i napetost sve su žešće strujali mojim nepomičnim tijelom.

Kada pogledam u pomalo tužnog, ali dalekog i hladnog muškarca, potpuno se zaprepastim tim prizorom. Njegove oči bile su gotovo identične mojima! Crna kosa bila mu je kuštrava, prekrivajući dio blijedog čela. Muškarčeva koža bila je blijeđa od zida, dok je ženina bila preplanula. Muškarac je bio za glavu viši od žene, pomalo mršav no mišići su mu se nazirali ispod crne odjeće.

"Draga, moraš se smiriti. Misliš da je meni drago što moram igrati ovu igru? Ja sam zadnji koji ovo želi, nemaš pojma kakav je ovo udar na moju osobnost. "

"Misliš na tvoj nevjerojatno napuhani ego?!"Viknula je žena. "Što misliš kako je meni kad se dva muškarca doslovno loptaju s mojom pojavom. Kad je noć, prvi me dobaci k drugom, kad je dan drugi me odbaci prvom... Ovo više veću i ne mogu trpjeti!" Njezin glas postao je viši za cijelu oktavu, i dok sam zbunjeno slušala njihov razgovor, iz nekog razloga sam neprestano razmišljala o tome kako bi bilo kad bih ja imala svoj glas... Bi li i moj bio viši kad se naljutim ili bi bio dubok i prijeteći? Bi li bio baršunast, hrapav ili sitan, kakav bi bio dok bih pričala o svojim strastima? Ili kad bih pričala o nečemu bolnom, bi li skrivao tu bol ili bi svi ti osjećaji izlazili kroz njega?

Prodrmala sam glavu. Kasno je za maštanja, pogotovo ona koja se nikad neće ostvariti. Tako je kako je, i znam da to nikada neću moći promijeniti. Što sam više odrastala, to sam više shvaćala da od tugovanja dobivam tek prazno ništavilo bez izlaza.

"Sunce, ne govori tako, znaš da nam je tako predodređeno i da tu ne možemo ništa. Već bih odavno nešto poduzeo da mogu. Ja i Perun smo smrtni neprijatelji, da ti dođeš k meni zavladao bi nemir u Svargi i neprijateljstvo bi se još više produbilo. Zar misliš da je meni lako uvijek biti na gubitničkoj strani?" Njegov glas postao je oštriji. "Tehnički, ti pripadaš mom bratu, najvećem neprijatelju, a ja moram samo zažmiriti na to i još se brinuti za komoditet njegovog svijeta. Nisam glup, i sam znam da bi te mnogo bogova pratilo na putu ovamo ako bi se odlučila za mene, znam da bi dio njih postalo dio Nava, a dio bi samo čekalo priliku kad će te ubiti kako bi se osvetili za izdaju Peruna. Ti si pozitivna strana obojice, sunce, i sve je u tvojim rukama. Bojim se da bi ovo...”Šakom zalupi u području prsa. „Mogla biti moja propast. "

"Ne možeš ni izgovoriti te riječi za mene, zar ne? Priznao si da se nečega bojiš? Pljesak, dragi moj, pljesak. Očito je nešto potpuno pogrešno u vašim božanskim osobnostima, jer ste svi isti, lažljivi, egoistični, samodopadni gadovi!"Dok je tako razdraženo vikala imala sam osjećaj da je u prostoriji postalo iznimno vruće, u doslovnom smislu.

"Ne prizivaj mi Gada u dom. " Namrštio se muškarac.

"Znam ja što je tu u stvari. Vjerujem ti što se tiče objašnjenja za razlog zašto ne možemo biti zajedno, no apsolutno ti ne vjerujem da me uistinu voliš. " Njezina tuga je brzo izašla na površinu. "Tehnički..."Citirala ga je.
„Ja ne pripadam nikomu, no očito je jedino to ono što te kopka, ja sam samo trijumf za vas i onaj tko me dobije je konačni pobjednik ove glupe višestoljetne igre. "

"Da je tako, sigurno ti ne bih sugerirao da ostaneš s njim, a da ja budem zaboravljen u ovom mračnom
svijetu. "Mrko je govorio, znatno pojačavši ton koji je odzvanjao autoritetom.

"To je tvoja taktika, da u meni izazoveš krivicu jer ne znam učiniti pravu stvar. Tako me želiš namamiti u svoju zamku, a još jedan dokaz je što si tako jako siguran da baš želim biti s tobom i da ću zbog svoje ljubavi izazvati okončanje bitke tisućljeća u tvoju korist. "

"Što da ti kažem, ja sam samovjeren muškarac. "Rekao je to drsko, iako sam jasno vidjela bol u njegovim očima zbog njezinih mišljenja. Izgledao je kao da više nema volje da se brani protiv svih tih optužbi. 

"Da, svi ste vi samouvjereni
muškarci. "Prezrivo je otpuhnula.

"Sada shvaćam sve. Idem. "Kao da je osjetila da sunce ubrzo treba ponovno izaći, izrekla je te riječi. No, muškarac nije znao da ne misli na tu vrstu odlaska. Kada je razjareno i povrijeđeno krenula prema vratima, uplašila sam se da će me otkriti no ona je samo prošla kroz mene kao da ne postojim. Tek tad sam shvatila da sam im nevidljiva i da mogu nesmetano pratiti tu ženu.

Korijenje me povuklo prema gore zajedno sa sada tužnom ženom koja je zamišljeno mazila svoj stomak koji je, kad sam se dobro zagledala u njega, bio pomalo nabreknut. U tom trenutku znala sam da je bila trudna.

"Ne brini, dijete moje. Oni nikad neće saznati, otići ćemo daleko, daleko... I više se nikad nećemo vratiti. "

Tada se granje spustilo i podiglo ju prema nebu.

U tom trenutku, ispred sebe sam ponovno vidjela Aleksandra koji je u mene gledao pomalo prestravljenim pogledom.

"Što se dogodilo?"Zateknuto sam upitala vise samu sebe nego njega.

"Ovaj... Odlutala si na par sekundi. "

"Sekundi?"Čuđenju nije bilo kraja.

"Da. "Bezizražajno je potvrdio, te sjeo na moj krevet. Silno sam željela da ode, no kao iz inata još uvijek je bio tu, s malom dozom prkosa promatrajući moje kretnje.

"Moramo razgovarati. "

A/N

Drvo(otprilike):

Dvorac:

Kate💙