988.godina nakon Krista, Kijevska Rus' Novgorod

Otišao je.

Ponovno ju je ostavio, iako ne svojom voljom.

Bila je potpuno razočarana u život, danima čekajući da dobije nekakav znak da je dobro, da napokon dođe i da budu zajedno onako kako su odavno trebali.

No osjećaj praznine naposljetku ju nije ni najmanje prevario.

Vojnici su se nakon puna tri tjedna vratili u Novgorod. S nadom je promatrala vojnike kako s osmijesima na licu natapaju selo svojim pojavama punim sreće, ali i žaljenja u očima. Svi su se vraćali svojim ženama, djeci, djevojkama, obiteljima... No gdje je bio Arkadije?

I zašto ih je bilo toliko manje nego prije?

Počeo je plač žena raznih razdoblja, od starih i mladih, do djece koja su se pitala gdje su njihovi očevi otišli nakon što su usnuli vječni san.

Pobijedili su ovaj put za zauvijek, no koja je bila žrtva? Zar je bilo vrijedno toliko života?

"Hej, znate li možda gdje je vojnik po imenu Arkadije Ivanov?"Povukla je jednog vojnika za rukav, molećiva pogleda u raširenim očima. Vojnik je počeo razmišljati, a nakon nekog vremena počeo se mrštiti. Nakon nekoliko trenutaka počeo ju je gledati s žaljenjem u očima, a ona je odmah znala što se događa iako se trudila potisnuti tu misao.

"Moja sućut, gospođice. "

Svijet je stao na nekoliko mučnih trenutaka. Ona je šokirano izdahnula, pogleda ispunjena suzama. Iz njezinih usta izašao je bolan vrisak, a nakon su uslijedila neprestana naricanja i molećiva mrmljanja praćena isprekidanim izdisajima i udisajima.

Arkadija više nema. Njezin muž zauvijek je otišao....

U tom trenutku ona padne na koljena, a na nebu zasvijetli nekoliko munja i kiša započne natapati zemlju, kao da ju želi utješiti, kao da razumije njezinu bol...

Prolazili su dani, mjeseci, no njezina bol nije jenjavala. Njezini roditelji već su razmišljali o novom proscu, no ona nije htjela ni čuti za to, žestoko im se suprotstavila, a oni su se razbjesnili, pogotovo otac koji joj je pružio težak šamar. Ona nije mogla zaboraviti na svog muža, koliko god se trudila, i više nije ni htjela spriječiti sjećanja da rade svoje; da ju bacaju u još veću tugu nego u kojoj je sad.

Neprestano je razmišljala o zadnjem danu kojeg su proveli zajedno. Zašto joj je lagao?

"Ostao je jedan prosac, on ju jedini želi i ne smeta mu to što je udovica, što je njezino djevičanstvo već oduzeto. Na višem je statusu i bit će joj dobro s njime. "

"Zar on nije prestar za našu Lidiju?"Bojažljivo je upitala majka.

"O kakvim ti glupostima zboriš, ženo? On nam je jedina opcija, ne želimo da nam kćer ostane jadna, siromašna udovica bez nasljednika koje će ostaviti za sobom. Mi nećemo vječno živjeti, a za život joj nije dovoljna samo jedna gubava plaća koju dobivamo za svoj težak danonoćni rad. Ovo je jedino riješenje. "

"U redu, mužu, pripremit ću je za udaju što prije. "

U tom trenutku maknula se s vrata te nečujno otrčala u sobu. Zastao joj je dah, ali ne zato što ju udaju, nego jer je shvatila što je njezin ljubljeni muž učinio.

Nakon razgovora s majkom, utonula je glavu u jastuk i počela divljački plakati i žaliti njegovu nesretnu sudbinu koju si je sam iskrojio. Znao je da će tako biti, znao je sve...

Zato se i dogodio njegov govor.

„Možda jednog dana shvatiš zašto sam to uradio, možda jednom... "

„Možda nastaviš život u boljim uvjetima. "

Već su sagriješili prije braka i da ju nije oženio... Njezin sljedeći muž bi ju osramotio i vratio roditeljima zato što nije bila čista. To bi za nju i njezine roditelje bila velika propast, jer ih nitko ne bi gledao istim očima, nitko više ju ne bi uzeo za ženu, a nju i njezine roditelje bi otpustili ili u boljem slučaju smanjili plaće, mučili ih i tretirali kao manje vrijedne od ostalih radnika.

On je samo htio da bude sretna. Znao je da će umrijeti i nije mu bilo žao umrijeti od ruke svog brata po vjeri, jedina stvar koju je žalio bila je što neće biti s njom.

U noći se išuljala iz kuće, te otišla na liticu. Sjela je razmišljajući što da učini, da se jednostavno baci ili da nastavi živjeti, iako u bolu i patnji koju će samo pogoršati nova udaja za nekog ljigavog starca?

I tada, učini nešto što dosad nikad nije učinila. Ustala se, te otišla do najvećeg hrasta u okolici. Pala je na koljena moleći se dugo, dugo, sve dok nije došla zora. Kada je sunce obasjalo njezino lice, nasmiješila se. Cijelo vrijeme je pričala s nekim, iako ne znajući tko je, no taj razgovor dao joj je prijeko potrebnu utjehu i nadu u bolji život. Nije mu znala ime, no bio je to netko tko nije pripadao onome što je ona vjerovala, zapravo nitko od njih. No rekao je da mu ne smeta, sve dok je njezino srce čisto i dok ima potrebu za njime. Rekao je da je život borba i da samo dostojni preživljavaju u njemu. Da padaju, no nikad ne gube.

No, u jednom trenutku netko ju je vidio. Bio je to vojnik, koji je otresitom vikom pozvao ostale vojnike koji su tada provjeravali teritorij.

Nasilnim stiskom poveli su ju na konja zavezavši joj ruke, no ona je bila gotovo savršeno smirena, kao da se ne nalazi u nemilosrdnim, prijetvornim šakama vojnika koji nisu prezali ni pred čime da izvrše zakon. Istukli su ju nasred ulice, tako da svi vide njezinu sramotu, da nauče sebe pokornosti.

Ili će oni to učiniti za njih.

Njezino krhko, izmučeno tijelo, ne mogavši podnijeti njihove krupne šake predalo se smrti, kao i jedan mali život koji je bio u njoj.

Dvije mlade duše sada su putovale novim pravcem, nadajući se da će jednog dana ponovno susresti čovjeka kojeg su voljele.

„Nisi izgubila, dijete."

A/N

Lidija:

Možda je malo bezveze poglavlje, nisam sigurna, ali zato odmah slijedi jedno dugo.

Kate💙