U ušima su mi još uvijek vladali zvukovi šumova koji su se poput plime i oseke stalno pojačavali i stišavali, no nikada nestajali.

U mom životu bilo je samo plime. Nikad oseke.

U nosnicama sam osjećala miris nekog laganog, kuhanog jela kako se širi toplom prostorijom u kojoj se nalazim. Iako je toplina kolala mojim venama, većina je bila zbog goruće boli, ne vatre koja je tinjala negdje u kutu prostorije.

Još uvijek nisam otvarala oči. Strah me preplavio kad sam postala svjesna toga da prvi prizor koji ću vidjeti kad ih otvorim neće biti Ruslanove oči. Tko zna što će me zateći kad napustim svijet tame...

Duboko, ali neprimjetno sam udahnula zrak, no nisam bila sigurna je li prošlo toliko glatko budući da me istog trena presijekla oštra bol u plućima koja se brzo i nebouzdano počela širiti prema gore, tjerajući me u jak, suh kašalj. Kada sam otvorila mutne oči vidjela sam kameni strop i začula usporeno škripanje dasaka koje je označavalo približavanje nekog nepoznatog.  Pokušala sam okrenuti glavu prema zvuku no kao da sam bila u potpunosti paralizirana, ostala sam nepomično zuriti prema istom mjestu. Bila sam uznemirena i moje lice oblio je jak znoj.

„Ne brini se dušo, ja ti neću nauditi. " Začula sam hrapav, ali melodičan glas koji je u sebi imao neku starinu i drevnost te osjetila toplu ruku na svojoj ukočenoj koja je nemoćno prebivala na mom trbuhu. Njime se istovremeno razlila blaga ugoda zbog atmosfere koju sam osjećala na ovom mjestu.

„Rusl...-Ru-..."

„Ne muči se dijete, mladić je dobro. Moje bilje će ga izliječiti, kao što će i tebe. Sada moraš mirovati i pustiti da ti se kosti vrate na svoje mjesto. Ne budi nemirna, ne diraj zavoje i molim te, ne pokušavaj bježati. Ja sam Mai. "

„Sve-...Svetlana. "

„Drago mi je Svetlana. "Gotovo sam na svojoj koži mogla osjetiti toplinu njezinog poluosmijeha kojeg je izvodila zatvorenih očiju. Kad ih je otvorila vidjela sam ugodnu, iskrenu smeđu boju lješnjaka i meda. Kosa joj je bila sijeda i slamnata, a lice dugo i ispunjeno borama. U magli sam vidjela blijede, tamne boje njezine odjeće i drveni lančić u obliku sunca. Kad sam se uvjerila da nisam u opasnosti, automatski sam utonula u san, ne sluteći koliko će on dug biti...

***

Ruslan.

Bila je prva stvar na koju sam pomislila dok sam dolazila sebi. Oči su mi bile čvrsto zapečaćene no ipak sam mogla vidjeti i osjetiti blagu svjetlost sunca kako se nenapadno probija u unutrašnjost kapaka.

Začula sam nepoznate glasove, jedan povišen u ljutnji, drugi zastrašujuće dubok i nešto poznatiji smireni koji je pripadao toploj starici. Bila je to svađa.

„Kako si mogla pustiti neznance u naš dom? Mogu biti prevaranti, ubojice, mračna vojska!"

„Samo sam im pomogla, a pomoć im je bila potrebna. Oni su na našoj strani, osjećam to u svojim starim kostima. I oboje su više nego što možemo vidjeti očima. ”

„Moraš biti opreznija, Mai. Ako ne misliš na sebe, misli na nas. ”Začula sam dubok glas. „Mi smo jedino što je ostalo od našeg naroda. ”

„Lovci vam nikad neće doći u trag. Misle da ste mrtvi. ”

„Možda bi mislili da smo samo ljudi, Mai, ali ovako nikad nećemo biti sigurni. Vodili smo ovaj razgovor previše puta. ”

„Tišina, djevojka se budi. ”

I odista, sljedećeg trenutka sam otvorila oči. Isprva me zaslijepio snop svjetlosti, no starica je bila dovoljno obzirna da zatvori sve prozore i zamrači usku prostoriju.

„Ruslan. Gdje je? Koliko sam spavala?”

„Tri dana. ”

„Tri dana?!”Naglo sam ustala iz kreveta, ignorirajući otupjeli bol koja je ponovno oživjela zbog moje nagle reakcije. Dvije visoke prilike su me samo prodorno posmatrale, kao i staricu koja je uznemireno pohrlila prema meni. Morala sam poći! Osjećala sam taj panični nalet u svom duhu, no tijelo još uvijek nije bilo spremno za borbu.

„Kuda si pošla, djevojko?! Moraš mirovati!”

„Ne moram ja ništa, jedino poći!”

„Čula si strankinju, bako. Nema potrebe da se zadržava ovdje. ” Vatreno i podstaknuto mojom reakcijom progovorila je djevojka u pozadini.

„Samo će donijeti nevolje. ”Složio se muškarac.

„Moram ju zaustaviti. Ona ne smije pobijediti. ”Već sam počela buncati oslabljena zbog svoje vike osjetivši tvrde, naborane ruke ispod svojih leđa koje su me vraćale u početni položaj. Bila sam toliko slaba da nisam bila u mogućnosti ni da se oduprem tako blagom, dobronamjernom napadu.

„Tko ne smije pobijediti? Danas nije dan za junaštvo, djevojko, a ni narednih dana. ”

„Ali ne shvaćate gospođo, možda bude prekasno...-”

„Dosta je bilo. ”Odsjekao je namršteni muškarac. „Reci nam tko si.”

„Svetlana. ”

„Ime nije dovoljno, možda tamo odakle ti dolaziš, ali mi sa sjevera nismo upućeni u trenutna stanja u svijetu. ”Kada sve prepričam unatoč nepovjerljivosti dvoje stranaca, ostanu zateknuti. Pozamašnom sobom je dugo vladala potpuna, potmula tišina. Prva je progovorila starica, unatoč svoj tami koju je pronašla u mojim riječima odavši mi tiho priznanje da je našla i svjetlost.

„Pa ugostila sam kćerku bogova, ovo je nevjerojatno!”Bila je toliko živahna dok je nečujnom brzinom prelazila metre u prostoriji. „Moramo joj pomoći. A što je sa suparnikom?”

„On je moj... Prijatelj. Pomaže mi. Kako je on?”

„Iskreno, ne baš najbolje. Isprva sam mislila da su njegove rane lako izlječive, no... Kako se dugo nije budio i počeo pokazivati uznemiravajuće znakove shvatila sam da je... Opsjednut. Njegove rane nisu samo tjelesne. On užasno pati. No uz odgovarajuću njegu moguće je da iscijeli do odgovarajućeg roka. ”

„Što mu se dogodilo? Kako je to moguće?”

„Dotaklo ga zeleno sunce, draga moja. Mislila sam da više ne postoji, no izgleda da se tragovi ne mogu tek tako izbrisati. Oni su ga donijeli, ti s kojima ste se borili. Htjeli su vas onesposobiti za sva vremena. ”

„Ali... Ja ne shvaćam...”

„Po onome što si nam ispričala, ne znaš puno naših legendi. Možda ovo dvoje budu dovoljno ljubazni da ti ju ispričaju, ipak ima dosta veze s njihovom prošlosti. ”Istovremeno su frknuli i odmahnuli glavom u suprotne strane.

„Sada se dobro odmori, oboje ćete biti u sigurnim rukama. ”I nekako, te riječi kao i tople gaze od trošnih krpa umirile su me i uvukle u san.

***

Idućeg jutra mogla sam lako ustati iz kreveta zbog čega mi je Mai poručila da bi mi mogla goditi lagana šetnja s dvojcem dok idu u lov na divljač. Bez puno promišljanja sam pristala osjetivši sigurnost dok sam u njihovoj blizini unatoč njihovom nepovjerenju.

Dok smo koračali snježnim putevima, često bih zastala kako bih udahnula dodatni zrak, a razlog je bio prebrzo umaranje. Mai je bila u pravu, nisam mogla obavljati ni obične, svakodnevne stvari kamoli ići u borbu koja zahtjeva maksimalnu spremnost, o kojoj ovisi sve.

Ruslan je izgledao sve bolje i bolje, boja lica mu se povratila i povremeno bi otvarao umorne oči, a kada bi se susreo s mojima ponovno bi utonuo u san smireno i bez ikakvih noćnih mora.

"Niste mi rekli ni svoja imena. "

"Ja sam Liho. "Odsjekla je djevojka.

"Nekras. "Muškarac je prvi popustio od njih dvoje. Glas mu više nije bio tako neodobravajuć, nakon svega što je čuo vidjelo se da pomalo pokušava otopiti svoje ledene bedeme, no po tajnovitim pogledima svoje sestre vidjelo se da ona to ne odobrava.

"Liho? Nekras?"Začuđeno sam progovorila. Jer tko bi dao... Imena takvih značenja svojoj djeci?

"Tako je. "

"Jeste li u srodstvu?"

"Da. Mi smo blizanci. "Rekoše u isto vrijeme, no nisam bila ni najmanje začuđena njihovim riječima. Njihove kretnje bile su tako sinkronizirane i slične jedne drugima da sam pomislila na takav ishod u trenutku kad sam ih prvi put vidjela. Tada malo bolje promotrim njihove pojave; ono što sam prvo zamijetila na njima bile su njihove svijetle oči: njihovim prostranstvima vladale su raznolike, nježne nijanse žute boje. Djevojka je imala tamno smeđu kosu s par svjetlijih pramenova koji su se na suncu prelijevali u boje trule višnje. Za razliku od jučer kada je nosila kratku riblju pletenicu, sada je bila potpuno opuštena te joj je dosezala do ramena pružajući se u blagim, raščupanim valovima prekrivajući veliku većinu lica.

Mogla sam zamijetiti i tri duga, tanka ožiljka koja su se protezala od brade pa do vrha lijevog obraza. Izgledala je istovremeno kao da ga pokušava sakriti od mene, no budući da je bila pronicljiva kad je shvatila da proučavam upravo njega, maknula je pramenove iza uha ponosne, uzdignute glave ostavljajući dojam pomalo lažne hvalisavosti.

"Znaš, ova šuma je puna divljih životinja, čudovišta i zlih božanstava. Dobila sam ove bebice u borbi protiv pantere. Na kraju sam, kao što i sama možeš vidjeti, pobijedila ja. "I uistinu, na njezinim leđima mogla sam jasno vidjeti crnu kožu kako se presijava na jutarnjem suncu i krasi svoju novu gospodaricu sve do struka.

Oboje su imali izgled divljine kakvu je nudio daleki sjever; u tamno blijedim odorama od krzna i glatke kože. Na nogama su imali glomazne čizme čiji su debeli đonovi bili sašiveni od samog kopita divlje svinje. Što se više protezala prema vrhovima noge, to se bolje mogla vidjeti svinjska koža izblijedjele roze boje. Djevojka se činila za par centimetara viša od muškarca, a oboje su bili poprilično visoki.

Muškarac je cijelo vrijeme šutio, pogleda nemirna i uperena u divljinu kao da nestrpljivo iščekuje konačni lov. Pola glave bilo mu je bilo obrijano, a na vrhu je nosio kratki plavi rep.

"Ne moraš mi se pravdati, sviđaju mi se tvoji ožiljci. "Pogledala me pomalo upitnim, nesigurnim pogledom, po prvi put pokazujući mrvicu sramežljivosti. Nisam se dala omesti. "Zanimljivo izgledaju. "

"Stvarno?"Začudila se kroz veo tajnosti.

"Da, imaš nekako opak izgled. "Gotovo da sam ispustila tračak smijeha.

"Pretpostavljam. "

"Kaže se hvala... Liho. "Kratko sam se nasmijala kada ga je nimalo blago udarila laktom u rebra, no on nije ispustio nikakva zvuka. U tom trenutku, naša konverzacija je uspješno započela.

"Znaš, nikad nismo nikad nikog upoznali u sedamnaest godina osim Mai. Sjever je jedna čudna, osamljena biljka."

"Kladim se. Mora da je teško kada se na njemu zatiču samo osobe od opasnosti. "

"Što to čini da misliš da ni ti nisi opasna?"Upitala je suzenih, pronicljivih očiju. Na tu repliku nisam imala odgovor.

"Kako je to u ljudskom svijetu?"

"Molim? O, iskreno nije puno drugačije nego ovdje. Ljudi su u uvijek u žurbi i usredotočeni samo na sebe. Nitko ne poznaje nikoga, svi imaju drugačije namjere. "

"Ne zavidim ti puno. Mi barem imamo baku Mai. "Po prvi put nakon dugo vremena čula sam Nekrasov glas kako progovara dok smo se približavali odredištu.

"I ja sam imala obitelj. Tko zna što je sa njima sada. A Aleksandar... Što li će biti s njim?"

"Nisam previše optimistična oko toga, Svetlana. Mrtvi ostaju mrtvi. " Ponovila je Ruslanove riječi, zbog čega sam dobila blago ohrabrenje.

"Ovdje ne postoje pravila, Liho. Možda i bolje. "

"Nije bolje. "Vratila se prošlom tonu. "Bez pravila smo svi upropašteni. ”

A/N

Jedna mala prekretnica te novi likovi za koje se nadam da će vam se svidjeti. Imam i male planove za njih, naravno. Sviđa li vam se u kojem smjeru ovo vodi? Što se tiče vojske, razjasnit ću njihovo sudjelovanje najvjerojatnije u sljedećem poglavlju.

Kate💙