Rođena sam s posebnim darom.

Ili prokletstvom, još uvijek nisam sigurna u to.

Prvi put kada sam otkrila ovaj dar imala sam sedam godina, i zbog toga danas sam nijema osoba. Nedorečena, ako tako želite. Nikad nitko nije znao što u kojem trenutku mislim, a ja sam mislila samo o njima.

Jedan je u mojoj kući, neke poznajem, mnoštvo ih je na ulici, ili skriveno ili tek utopljeno u masi, ali uvijek ih prepoznam; jer ja sam ih kreirala i ja znam da nisu samo obični ljudi.

Nikad nisam saznala što su ta stvorenja. Imala sam nekoliko teorija, ali nikad nisam zapravo bila sigurna u jednu. Dobivala bih vizije tih stvorenja i crtala ih. Kada sam prije pet godina nacrtala Moranu, tisuću puta sam pokušala iskidati crtež, baciti ga u smeće, samljeti na komadiće, zapaliti ga, ali on se uvijek vraćao meni, u moju bilježnicu i u moje nemirne snove.

Morana mi je otkrila svoje ime u jednoj od noćnih mora iako ni sama nisam znala razlog. Možda se samo igrala sa mnom, bacala mi mrvice koje su bile beskorisne u potrazi za pravim informacijama. Voljela me proganjati i pričati o prošlim vremenima. Iz nekih priča shvatila sam da je postala takva, ogorčena i zla nakon što ju je prevario muž prije mnogo tisućljeća.

Od kad sam ju nacrtala, crtam jako rijetko. Kada pokušam s princom na bijelom konju ili bilo kakvom obliku spasitelja, vizija postaje mutna i jedino što mogu jest povlačiti besmislene crte i gužvati mnogobrojne komade papira.

Počelo je s bezazlenim stvorenjima, a završava s mračnima, onim koji mi žele nauditi, možda ne samo meni.

Grad je kao i svakog jutra vrvio gužvom zaposlenih, nervoznih ljudi. Ja sam, vođena jutarnjom melankolijom, također bila jedna od njih dok sam umorno koračala betonskim pločnikom.

Moj život teče u Velikom Novgorodu, gradu oko petsto kilometara sjeverozapadno od Moskve čije stanovništvo doseže do vrtoglavih dva i pol milijuna stanovnika. Na tom putu pokušavam se ne obazirati na sjenke u mračnim kutovima ulica, pa čak i uspijevam sve dok ne dođu one malo hrabrije koje mi s čudnim osmijesima ukrštavaju put.

U tom trenutku, vođena onim poznatim osjećajem, počinjem se prisjećati jedne proljetne zore kada sam se prvog puta opekla zbog svog instikta.

Sedmogodišnja djevojčica s roditeljima je bila na kampiranju u jednoj šumi dosta udaljenoj od vreve velikog grada. Pri samom dolasku dok su roditelji rasklapali šator na jednom odrezanom panju crtala je predivne vile koje je toliko voljela zamišljati u svom punom sjaju. Otkad zna za sebe crta samo njih, pomalo opsjednuta njihovim savršenstvom koji potječe iz prirode. Tog dana bila je pomalo neposlušna zbog čega je ranije otjerana na spavanje u skromni crveni šator pokraj drveta. Kada je sljedećeg puta otvorila oči, nalazila se u toplom zagrljaju između mame i tate, no unatoč tom malom kutku mira na granici jave i sna u kojem se nalazila uzbuđeno se vrpoljila ležeći na zemljanom tlu koje se njihalo pod njezinom pojavom. U daljini je čula nekakav čudan zvuk, poput lepeta divovskih leptira koji su ju dozivali u svoje lepršavo naručje. Pjev ptica bio je glasniji i intenzivniji no što je ikad doživjela, a ritmični odmjereni koraci hipnotizirajuće naravi presudili su u djevojčicinoj znatiželji zbog koje je izašla iz šatora. Uzdahnula je kada je njezino lice okupalo tisuću različitih nijansi modrine. Na svom putu padala je i spoticala se od zalutala korijenja mnogobrojnih drveća no sve dok ju je to činilo bližom cilju, nije ispuštala ni glasa.

Krajolik se promijenio i sve je postalo nekako mističnije, ali i ljepše. Zvuk koraka postajao je sve glasniji, a sada je mogla čuti i simbolično mumljanje koje je postalo pjevanje na njoj nepoznatom jeziku. Dok se približavala vidjela je sve više zelenila, cvijeća, rijeka, boja kojih nije nikad dosad. Otvorenih usta čudila se tim čarobnim prizorima, a oči su joj izgledale kao dvije sjajne kugle obojane sivim prostranstvima.

"Predivno. "Jedva je izustila, protisnuvši visokim dječjim glasom.

Iza grmlja plesale su predivne dugokose djevojke čije su raznobojne kose bile mokre. Nosile su zelene gotovo prozirne haljine od lišća koje su savršeno grlile njihove visoke figure. Ostala je hipnotizirano stajati promatrajući razigrano kolo, no kada ju jedna djevojka primijeti preplaši se i one stanu s plesom.

"Draga, mora da si zalutala, zar ne?"Jedna od njih je upitala silno se trudeći izgledati ljubazno, kao da pokušava izraziti žalost zbog nečega u djevojčici. No kada je djevojčica pokušala odgovoriti, neka čudna sila joj nije dala da to i učini. I dok su riječi zapinjale u grlu i tamo se nastanjivale, malena djevojčica je bila pokraj jezera dok su joj te nepoznate, predivne djevojke kvasile rane koje su čarobno nestajale s njezinih koljena i laktova.

"Čak i da želiš, o ovom događaju nikome nećeš moći govoriti. "A bila je tek djevojčica, kao da bi joj itko vjerovao da je vidjela skupinu vila u svom čarobnom plesu i da joj je sam pogled na njih oduzeo glas?

"A sada zbogom malena Svetlana, nek ti putovi budu svijetli baš poput tvog imena. I ne posjećuj nas, nikad više. Osim ako želiš još jednu nesreću. "I tada se prizor raspline, a ona ponovno leži u šatoru dočekavši jutro u strahu.

Sljedećeg trenutka nalazila sam se ispred studija povijesti te ušla u njegovu visoku građevinu, mašući par kolega koji su slušali predavanja sa mnom. Povijest sam oduvijek voljela, pogotovo proučavanje starih vjera i običaja puno prije nove ere. Bila je jesen i druga godina službeno je započela.

"Studenti, predstavljam vam novog kolegu. Darije, nadam se da će ti se svidjeti na našem fakultetu. " Profesorica se toplo nasmiješila namrštenom dečku koji je izgledao nekako mrzovoljno, ali istovremeno kao da traži nešto.

Ili nekoga.

"Da... Hvala. "Uzvišeno je uzdignuo nos, našta sam raširila oči u čuđenju,  shvativši da taj dečko podsjeća na nekoga... Nekoga koga sam poznavala.

Iako je izgledao moje dobi, imala sam neopisiv osjećaj da je stariji od toga. Crna kovrdžava kosa koja mu je dodirivala vrhove ramena bila je ratnički zalizana iza čela tako da mu ni jedna neposlušna vlas nije padala na blijedo, porculansko lice. A tek oči... Crne kao najmračniji bezdani buljili su upravo u mene sa prikrivenom porugom i zlom.

Nevjerojatno je sličio Morani, što povuče za sobom prisjećanje. U kutku uma odvijala mi se noćna mora u kojoj me tjerala da nacrtam određenog čovjeka inače ću ostati zauvijek zatočena u noćnoj mori u kojoj me proganja kroz mračnu šumu koja ne može pripadati ovom svijetu nego nekom potpuno drugom, nepoznatom za mene i moju vrstu.

Nisam ni trepnula kada se njegova pojava prikazala tik do mojih očiju. Jeza je počela prodirati kroz moje kosti, srce je preskakalo otkucaje.  Osjećala sam ogromnu potrebu da vrisnem iz petnih žila ili da izađem iz prostorije istog trena. Tek sam osjetno odahnula kada se udaljio i zauzeo sjedište do mene.

"Nacrtaj ga. Ako to ne učiniš, ne samo da ću te mučiti nego ću žive pojesti tvoje roditelje. "

"Ni ne slutiš kolika je moć u tvojim rukama. Ti si dio nas, mi smo dio tebe. Kada ti nesposobni kreten od mog oca sve pojasni bit će kasno, već će sve biti završeno."

U umu mi je još uvijek odzvanjalo moje bezglasno plakanje dok mi je ta vještica gurala neželjenu viziju u glavu dok su ispred crnog ništavila lebdjeli bijeli papir i olovka. Iako sam često željela da mi se vrati mogućnost govora koja mi je tako nepravedno oduzeta, ponekad je bilo i olakšanje jer sam znala da takav teret tajni koje sam vukla u svojoj sjeni cijeli život ne bi mogao ostati zatajen i nerečen.

"Tko si ti?"Napisala sam na papirić,  drhtavim rukama ga odgurnuvši do odredišta. Nisam voljela nepredvidljivosti, niti prisustvo drugih oko sebe. Zatekla sam se kako mi užasno teško ova neizvjesnost pada, dok gledam njegove usnice kako se dižu ka gore, u preširokom nakrivljenom cereku. Oči mu se rašire kao kod žednog vampira ispred kojeg stoji nemoćna žrtva.

"Darije Volkov. A ti?"Pojavilo se na papiru bez da ga je i dodirnuo. Raširila je oči već shvativši tko je u igri, te postane dovoljno ishitrena da odgovori:

"Tvoja crtačica. "

Samo se nasmijao, nastavivši pratiti predavanje u velikoj prostranoj sali, dobro znajući koliko je uzdrmao djevojku zbog koje je vraćen tamo gdje pripada.

Nakon što je predavanje završilo, zapečaćeno njegovim grozomornim pogledom, Svetlana je brzim koracima napustila prostoriju, uletivši u krcati hodnik. U jednom trenutku zabila se u nečija čvrsta prsa, a kada shvati da je to ista utvara od maloprije, namršti se ljutito zaobilazivši njegovu pojavu. Sa grozničavošću shvati; Kako se uopće pojavio ispred nje ako je dolazio iz drugog pravca?

"Ne možeš me vječno izbjegavati, najdraža Svetlana. Na kraju krajeva, ti si odgovorna za to što sam tu. Htio sam zahvaliti. "Okrenula se ka zvuku grubog, dubokog glasa prostrijelivši ga očima.

"Jesi li znala da je nepristojno ne odgovoriti... Čovjeku?"Namjerno zastane, našta se ona pomalo podrugljivo nasmiješi, progovorivši, ali rukama.

Kada shvati da je nijema, izraz čuđenja na sekundu prođe njegovim oštrim licem, no tada se ponovno iskezi počevši pratiti njezine pokrete ruku.

"Ne mogu govoriti, zahvaljujući vama."

"O, sada shvaćam. Nemilosrdan susret rusalki. Te male manipulatorice su odavno trebale nestati s lica mjesta. No sada sam tu, ja ću to popraviti. "

"Kako to misliš? "Nadala sam se da nije ono što mi je predosjećaj govorio. Čim je bio povezan s Moranom, ovo ne može izaći na dobro.

"Vidjet ćeš i sama. A sad me ispričaj, djevojčice, imam posla. Bilo je zabavno upoznati te. "

To je bio zadnji put kada se pojavio na njezinim predavanjima.

A/N

Nisam odoljela, morala sam objaviti ovaj nastavak! Imam stvarno super ideju za ovu knjigu, tako da vežite pojasevee! Danas sam napisala dva poglavlja i planiram i više zbog čega sam jako sretna iz razloga što ovako kvalitetnu inspiraciju nisam imala već dugo vremena. Mišljenja?

Rusalke:

Kate💙