I ponovno.

Još jedna noćna mora.

Razlika je u tome što ostala ljudska bića predahnu nakon završetka iste. Ne, moja je bila stvarna.

Sjedila je na dovratku, smiješeći se poput carigradske mačke, samo što je njezin osmijeh bio deset puta strašniji. Dok je to radila, izgledalo je kao da ta nakrivljena crna rupa nema kraja. Činila se dalekom dok ju je zaklanjala tama, no bila je bliža no ikad prije dok je njezin dah smrti dopirao do mog prestravljenog lica.

Legende oživljavaju u mojoj blizini.

A sve što sam trebala bilo je nacrtati jednu.

Bila je baš onakva kakvom sam ju prikazala. Crna kosa koja je istovremeno bivala tako sjajnom i tako mrtvom. Bijela put, gotovo prozirna mogla se stopiti bilo gdje u masi, a da ju nitko ne primijeti. U jednom trenutku mlada, u drugom stara. Lijepa izvana, a ružna iznutra, kao da vječna zima i zloba borave u njenoj duši. Njezina pojava postala je tako nestabilna nakon izdaje muža.

Tek kad je ljuta naziru se njezini bijeli očnjaci spremni da rastrgaju sljedeću žrtvu. Razbjesni se obično kad bježim od nje dok me goni beskrajnim opustošenim poljima kojima vlada zima i mrtvilo ili kad skupim dovoljno sulude hrabrosti da joj se suprotstavim. Duge crne kandže bile su tek mali nagovještaj njezine prave biti.

Izluđivala me, mrzila sam ju, pogotovo dok je podsmješljivo izgovarala moje ime kao što je to činila sada.

"Svetlana. "

Bilo je kao da nečujno poručuje da je ponovno pobijedila, a ja izgubila u tim nestvarnim morama. Kao da sam ja ovo ikada željela. Kao da sam ikad željela borbe bez kraja.

S prvom jutarnjom zrakom prilika je nestala, kao i svaki put, uvukavši se u moju bilježnicu poput kakve prikaze. Nestajala je u gustoj tami, smanjujući se sve dok nije ponovno postala jedno s čisto bijelim papirom.

„Do iduće noći, draga Svetlana. "

A/N

Započinjem s novom knjigom i kao što možete vidjeti, zasad će to biti slow updatesi. Nadam se da će vam sve svidjeti ova mala pustolovina kroz još jednu mitologiju.

Morana:

Kate💙