Nikada nisam imala prijatelje.

Iz mnogih razloga nisam voljela ljude, njihove osude, njihove mnogobrojne mane za koje se ni najmanje nisu kajali. Nisam imala iskustva gotovo
ni u čemu jer cijelog života vodila
sam osamljen život u krugu prezaštitničkih roditelja i mlađeg brata.

Još uvijek sam živjela s njima u većoj, ali prosječnoj toploj kući blizu fakulteta, a moj idealan san bio je preseliti se u slatki stan u manjem gradu gdje bi na nekom sveučilištu predavala povijest. Bio bi to divan bijeg od gradske vreve i skrivenih pogleda, ali tada nisam bila svjesna da će me oni pratiti kroz cijeli život kao i moj dar, htjela to ili ne.

Ono što sam uistinu najviše voljela bila je priroda. Moj jedini dostojan bijeg od sivila grada, jedina istinska sreća mog života. Kada ptice u mojoj blizini veselo pjevaju i dok gledam grane drveća dok se njišu kao da su žive, a oživljava ih blagi povjetarac -  tada sam cijela osoba. Tada se korijenje prirode zavuče u moje srce i obmotava ga, puneći ga životnom energijom.

A tek zalazak i izlazak sunca... To je od rođenja za mene jedina stvar koja mi srce oslobodi kao da ima krila koja ga nose u živahan polet. Kad ono umire i onda se opet rađa osjetim čudnu nadu i privrženost negdje duboko u prsima, i samo u tim kratkim trenutcima vjerujem u bolji svijet; u sudbinu. Kako uopće nešto može biti tako lijepo i dostojanstveno dok odlazi s ovog svijeta? Kako može biti tako mirno, pomirljivo sa svojom sudbinom?

Kada sam se vratila s fakulteta, malo sam popričala s Domovojem, te otišla u svoju sobu kako bih prošla kroz skripte. Domovoja sam upoznala prije šest godina, dok sam još bila ne u potpunosti svjesna svog dara. Nacrtala sam čudnu utvaru prekrivenu sjenkama u kutu kuće, veliko dlakavo biće buljavih očiju koje je izgledalo nevjerojatno staro. Kada sam ga prvi put vidjela, bio je malena gladna mačka koja se skupila u lopticu ispred vrata moje kuće. U tom trenutku, kad me je pogledao tim čudnim tamnim očima punim molbe uzela sam ga k sebi, hranila i pazila sve dok jednog dana nije nestao. Nije se vratio nekoliko mjeseci, a nakon što se vratio već je bio velik mačak koji se u tom trenutku točno ispred mene pretvorio u to.

No pitanje je bilo, zašto se tek tada pojavio?

U tom trenutku, nekoliko minuta
prije njegova dolaska u kuću dok
sam bila sama ušla je malena žena zastrašujućeg izgleda koja me iznenada napala. On je došao i uništio to čudovište, pojasnivši mi da je to bila Kikimora, zao duh koji uznemirava djecu noću. Uplašila sam se kao nikad dotad i tada mi je rekao:

"Ti si me hranila, pazila i brinula se za mene tako dokazavši da si vrijedna mojeg dobrotvornog prisustva. Ja sam Domovoj, dobri kućni duh, i odsad sam tvoj zaštitnik skriven u sjenkama tvog toplog doma. Pored mene nijedna zla sila koju si slučajno stvorila neće proći barijeru koju sam postavio svojim dolaskom. "

Štitio me od svega, no ne i od Morane. Ona je bila moćno nematerijalno biće koje zapravo nije bilo tu fizički, već samo kao vizija ili noćna mora, a dok je širila taj grozan utjecaj mogla je biti miljama daleko, čak i dimenzijama. A simpatični Domovoj s kojim sam se brzo sprijateljila nažalost nije bio svemoguć.

Prisjetila sam se prvog susreta s Moranom dok sam vadila bilježnice za učenje. Nakon prve noći u kojoj me proganjala, odmah idućeg jutra sam rekla svojim roditeljima, no nijedno me nije shvaćalo ozbiljno, ponajmanje moj mlađi brat.

„Dušo, to je samo noćna mora. Prošla je i više se neće ponoviti. Ako nas ikad zatrebaš u takvim trenutcima, samo nas zovi ili se uvuci u naš krevet. ”

„Mama! Imam petnaest godina, definitivno se neću vama zavlačiti u krevet!”Gadljivo je otpuhnula tadašnja ja.

No, nisam ih htjela brinuti takvim stvarima. To je bio moj pakao i nisam namjeravala unjeti ni dijelić tog nemira njima u roditeljska srca.

Kada mi je prije dvije godine otkrila svoje ime, odmah sam otišla na internet.

Morana (Morana, Morena, Marana, Marena, Mora, Mara, Maržana)

U slavenskoj mitologiji, ime Morane je u vezi praindijske riječi "mara" što znači silom umrijeti. Naziv "morena" označuje strahotne sniježne lavine i ledenjake. U vrijeme ledenog doba boginja zime Morana bila je u službi divovskog silnika Leđana. Tada je Morana zaledila sve živo na zemlji, sve ljude i životinje, uključujući i divovske prahistorijske mamute.

Morana je boginja smrti i zime, pojavljuje se u raznim obličjima. Najčešći je lik lijepe djevojke crne kose i izuzetno bijele puti vučjih očnjak i kandžama na rukama. Morana je letjela na metli i plovila na ljusci od jajeta i ove odlike će, kasnije, biti pripisane novom duhovnom biću – vještici.

Stari Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze od Morane, te su je prozvali božicom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog svijeta. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili Babe Ruge u znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se običaj i danas održava u obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu, koju se spaljuje u prisustvu mnoštva naroda. Moranina lutka je korištena u ritualima vezanim za umiranje i uskrsnuće u prirodi ili u dozivanju kiše.

Također se u slavenskoj mitologiji spominje da je Morana uživala nanositi patnju ljudima i životinjama. Ulazila je kroz ključanice u kuće, noću, da bi mučila ljude, najradije djecu, tako što ih je pritiskala i oduzimala im dah tokom sna. Time ih je, duhovno i tjelesno, slabila. Ova djelatnost Morane propraćena je uzrečicama: "Noćna mora", "Pritisla me mora", "Gušila me mora" itd, a ovi pojmovi su preneseni i na ostale ljudske nedaće, pa je u našem rječniku uspomenu na boginju Moranu (Moru) sačuvalo i nekoliko drugih izreka: "Mori me žed", "Mori me ljubav", "Smori me teret" i druge. A kad je u pitanju najgori oblik ispoljavanja boginje Morane, Srbi su zadržali o njemu izraz "Zavladala mora na ljudima" ili "Zavladala mora na stoci".

Znala se ušuljati u usnule domove i pojesti djecu i mladiće, a njezin poljubac je djevojke činio mahnitima i neobuzdano pohotnima. U proljeće Morani opadaju snaga i zloća, tada ona, u liku prelijepe djevojke dugih kosa bijelih kao snijeg, izlazi na zemlju i zavodi mladiće svojim predivnim likom i umilnim govorom. Od njih traži iskrenu ljubav i pažnju ali nikada ne dobije to što želi.Te mladiće ne ubija kao ostale, već ih napušta ostavljajući u njihovim srcima beskrajnu tugu koja je odraz njezine i koja ih prati cijeloga života.

Kad bi se dogodilo da umre djevojka, onda su joj oblačili bijelu vjenčanicu, jer je bijela odjeća bila i Moranina, a pri sahrani je korištena glazba. Pri svim pogrebima, rođaci i prijatelji umrle osobe su se obraćali Morani plačom, naricanjem i busanjem u prsa. Tom prilikom su se Moranina kultna mjesta obilježavala vrpcom ili poredanim belucima. Slaveni su se branili stavljanjem ispred kuće preslice, vretena i sjekire - okrenute prema istoku. Od nje su se branili i raznovrsnim amajlijama, bijelim lukom, cerovom mladicom s korijenom - koju su kitili, majčinom dušicom, kićenjem konja bosiljkom, hvatanjem ustima jajeta na koncu, stavljanjem jabuke sa zabodenim novčićem na grob i hranjenjem živine u krugu.

Kod Istočnih Slavena, Morana je boginja plodnosti, zaštitnica žena i ženskih poslova posebno predenja. Njen drveni idol postavio je knez Vladimir na brdu u Kijevu pored idola Peruna i ostalih bogova. Na sjeveru Rusije nazivaju ju i Mokuša i u legendama ju prikazuju kao ženu velike glave i dugih noktiju. Njen kult je, sudeći prema  toponimima, bio raširen i kod Zapadnih Slavena.

Tada sam saznala neke stvari koje su zapravo sličile toj spodobi, no još uvijek nisam bila sigurna u ono što sam saznala.

Kada sam se vratila u sadašnjost, već je bilo kasno.

Noć.

Došla je. Ovog puta nisam mogla predvidjeti što će mi učiniti. Bila je neobično mirna. Za razliku od prošlog puta, sada smo se nalazile na beskrajnom polju koje se činilo beživotnije no ijedno koje je prije vidjela. Oko nas bilo je spokojno, no nemir se nazirao u tamno sivim oblacima koji su postajali sve gušći prekrivajući nebo. Puhao je blag, topao povjetarac i iako sam osjećala kako kapljice znoja klize niz leđa, upravo ti mali poleti su mi pomogli da se umirim.

"Trebam te da nešto učiniš za mene. " Progovorila je dubokim, jezivim glasom pogleda uprta direktno u moje oči.

"Ne. Nikad više me nećeš prisiliti na ono od prošlog puta. "Bila sam hrabra u tom trenutku, ne shvaćajući što me čeka kasnije. Nisam bila hrabra. Imala sam tisuću prilika suprotstaviti se, no njezina moć paralizirala me i držala ustrašenom. Bojim se da ću se zauvijek svega bojati zbog nje.

"O, ali mogla bi pojednostaviti stvari među nama. Završila bih brže s tobom, a ovako... Znaš da ja uvijek pobjeđujem, bez obzira na sve. "

"Možda, ali neću odustati tek tako. Mogao bi ovo biti prvi put kada ćeš izgubiti, a ako se to dogodi, više me nikada nećeš tražiti crtež. Dogovoreno?"Znala sam koliko riskiram, no nisam više mogla podnijeti da netko manipulira mnome. Nakon svih ovih godina, osjećala sam veliko olakšanje na plećima, oslobađajući se od riječi
koje sam tako dugo željela izgovoriti.

"Dogovoreno. "Bio je to osmijeh samog vraga.

Nisam ni shvaćala što mi je mogla sve učiniti unatoč pet godina torture i u tom trenutku osjećala sam se potpuno obeshrabreno. A tek kada sam vidjela čitavu vojsku grozolikih bića koje sam stvorila na čelu s Moraninom nasmiješenom pojavom bila sam u potpunosti sigurna da gubim i ovu bitku. No u tom trenutku neki bljesak mi je skrenuo pažnju s vampira, vukodlaka, ružnih, odvratnih sirena i raznih oblika demona. Bila je to zraka sunca.

Da, zraka sunca na ovom bezdušnom mjestu! A iza nje, u sjeni letio je predivan oštrooki jastreb koji je gledao ravno u mene, kao da mi želi nešto poručiti, no nisam mogla odgonetnuti što. To mi je dalo tračak nade koji je tijekom borbe nestao upravo onako kako su i oni; u malenoj sekundi, kao da ih nikad nije ni bilo. Ta smrtonosna horda koju je pojedinačno sama kreirala naletjela je na mene bezdušno i bez imalo samilosti, a sve što sam mogla bilo je gledati u sivo nebo dok su mi iznova i iznova trgali i mučili krvavo tijelo.

Kad sam vidjela Moranino samozadovoljno, blijedo lice koje se zrcalilo poput zle porculanske lutke u izlogu, neki uspavani dio mene koji je bio zaboravljen duboko u mojoj srži počeo se širiti mojim venama. Srce mi je pumpalo kao nikad prije dok sam istovremeno izgarala i umirivala svoje nesretno postojanje. Svjetlost se počela širiti mojim dlanovima, a kada je obuzela cijelo moje tijelo svi su već zauzeli široki krug oko mene udaljeni i preplašeni mojom promjenom. Tada vrisnem toliko jako, borbeno i surovo, da su svi popadali na koljenima dok sam rukama palila svaki dio njihovog postojanja.

Moje svjetlosne zrake sravnile su sa zemljom svakoga tko me pokušao napasti ili je čak imao tu misao. Kada je i zadnja prijetnja postala tek prah odnesen vjetrom, pogledala sam oko sebe, no Morane nije bilo ni na vidiku. Kada su mi se moći u potpunosti ugasile, iza sebe začujem potpuno sablasan, prijeteći šapat.

"Drznice jedna, tek sad ćeš vidjeti što je pravi pakao. "U tom trenutku zemlja ispod mojih umornih nogu se otvori i praćena vriskom iz petnih žila nestanem u dubinama tog vječnog crnila.

A/N

Kakvo vam je poglavlje? Vjerovali ili ne, skoro 2000 words. Inače ne pišem tako dugo jer me umara, ali odlučila sam to promijeniti, kao što sam promijenila i način pisanja. Sada se još privikavam pisanju u prvom licu tako da ne zamjerite ako mi se nekad slučajno potkrade treće.

Domovoj:

Kate💙