Uz glasnu škripu vrata sobe su se otvorila, a ja sam podigla pogled pokušavši da se odsvjestim jer sam u međuvremenu zaspala.  Soba je bila mračna što je bio jasan znak da je prošlo dosta vremena od kad sam dovedena ovamo. Mladić od ranije je ušao u sobu, a kad me je uočio na istom mjestu na kom me je ostavio kleknuo je pred mene i izvadio je nož. Odmah sam se razbudila i počela sam da vrištim, ali on me je brzo okrenuo na drugu stranu i čula sam kako nož reže konopac, a onda su mi se ruke razdvojile te sam konačno bila slobodna. Uspravila sam se uz njegovu pomoć, a onda sam protrljala zglobove koji su bili natečeni i jasno se moglo prepoznati gdje mi se konopac usjekao u kožu. Rane su boljele više od ičega i samo sam željela sjesti i jaukati, ali nisam smjela izgledati ovoliko ranjivo pa sam stisnula zube barem dok ne ode odavdje.

''Žao mi je zbog tvojih ruku. Doktor Viliam će ti pomoći.''

''Ne želim doktora'', kažem sam tiho, ali odrješito. On je na to neodobravanjem odmahnuo glavom. Ne vjerujem im i ne vjerujem njihovom doktoru. Trebam pomoć, to je istina, ali tražiti je od ljudi koji su mi nanijeli ove ozlijede namjerno ili ne bilo bi ludo.

''Vidi. Ja sam Džejden Kastoro i nisam ti neprijatelj,'' reče. Na to sam se cinično nasmijala. On je to ignorisao. ''Na meni je da se pobrinem da dobiješ liječničku pomoć i uradit ću tako, a ostalo je do tebe. Možeš živjeti super ovdje, a može ti biti kao u paklu. Sama ćeš odabrati.''

Njegove riječi su u meni budile poriv da pokušam da pobjegnem, ali nisam imala šanse da izađem iz ove sobe jer je imala samo dva prozora i jedna vrata, a on je trenutno blokirao put do njih. Imala sam dvije opcije: plakati i moliti ili se držati dostojanstveno. Izabrala sam ovu drugu jer me je već dva puta vidio kako plačem i nije se ništa promijenilo. Očigledno ću svoje suze morati sačuvati za nekog drugog.

''Hajde''

Uhvatio me je za zglob – koji kao da mi je izgorio u požaru i bolio je toliko da su mi se u kutu očiju pojavile suze - a ja sam zacvilila.

Međutim, on nije reagovao na to nego me je izveo iz prostorije i našli smo se u velikom i prostranom te iznenađujuće dugom hodnjiku. Dok me je vodio moje oči su lutale uokolo, nadajući se da će uočiti bilo šta što bi mi moglo pomoći, ali ništa korisno nisam vidjela. Po zidovima su bile uramljene slike meni nepoznatih ljudi koji kao da su me s neodobravanjem gledali s platna, onako mrkih pogleda, a uz zidove kao ukras stajale su crne, visoke saksije s biljkama bez cvjetova te su više djelovale jadno nego dekorativno. Pod nije bio zastrt nego se vidio sivi mermer koji mi je bio neobično hladan pod nogama iako sam imala obuću. Zidovi su bili boje zlata sve do stropa koji je, naspram njih bio bijel.

Prošli smo kroz veliku prostoriju i ušli smo u drugi hodnik koji je izgledao isto kao i prethodni, zatim smo zastali na samom kraju, ispred velikih drvenih vrata koja je on naglo otvorio propustivši mene da uđem prva. Prostorija iza podsjećala je na čekaonicu u bolnici ponajviše zbog teškog mirisa koji je kolao u zraku i nadraživao mi nosnice te izazivao nelagodu. Mrzila sam bolnice i oljuštenu boju na njihovim zidovima te jauke pacijenata koji su često znali dopirati s odjela.

Sjetila sam se da sam jednom bila u bolnici par dana zbog povrede glave i dlačice na vratu su mi se digle kako su mi kroz uši odzvonili krici koji su svake noći dopirali s neuropsihijatrije do moje sobe.

''Bolničko krilo'', obavijesti me. Progutala sam slinu teško dišući. ''Doktor će te pregledati i previti ti rane.''

Stojali smo tu otprilike pet minuta i za to vrijeme moje oči su prešle letimično preko namještaja. Pet stolica uz zid ispred nas, par velikih saksija s fikusima i papiga čiji je kavez visio sa stropa zakačen velikom zakačkom za drugu koja je stršila iz bijelog plafona činili su ovo mjesto znatno življim od klasičnih čekaonica. Pa ipak, ja nisam mogla otjerati grozan osjećaj mučnine iz želuca.

Napokon, vrata na drugom kraju prostorije su se otvorila i muškarac svijetlo-smeđe kose nam je užurbano prišao s osmjehom. Džejden je klimnuo glavom prema meni, a muškarac je pokazao palčeve gore i uzeo me za ruku, a ja sam se trznula zbog njegovog prisnog ponašanja.

Dok me vodio prema vratima prostorije iz koje je upravo izašao čula sam kako su se vrata iza nas zatvorila i znala sam je Džejden otišao. To mi se, na moje iznenađenje, nije ni najmanje sviđalo. 

''Ne brini. Svi su takvi kad tek stignu. A i Džejden zna ponekad biti teška osoba'', reče. Potom  mi je naložio da sjednem na stolicu ispred njega. Bilo mi je jasno da je on doktor i osjetila sam malenu odbojnost prema njemu.

Njegova ordinacija je bila sasvim obična kao i sve koje sam ranije vidjela i ni po čemu nije izgledala kao da je dio ovog mjesta. Jedan sto zatrpan papirima, dvije stolice, ležaj i veliki prozor bile su klasične stvari koje možeš pronaći u svakoj bolničkoj ordinaciji, ali ono što je činilo ovu pomalo drugačijom je pogled koji se pružao kroz prozor. Inače bih vidjela dosadne sive zgrade ili park, a u ovom slučaju gledala sam u beskrajni niz crnogoričnih stabala koja su tvorila malenu šumu i – na meni neki neobičan način – zbog njih sam se osjećala prijatnije ovdje.

''Nemoj se osjećati neprijatno. Barem samnom ovdje možeš pričati otvoreno'', reče poprilično optimistično. Za to vrijeme je nešto tipkao po laptopu.

Svako malo je podizao naočale koje su mu spadale na rub nosa, a njegova kestenjasto-smeđa kosa mu je na jednoj strani padala do ušiju, a s druge je bila dosta kraća. Primjetila sam da je u kasnim tridesetim i da je poprilično veseo za jednog doktora koji radi za otmičare. Nisam znala da li da osjećam odbojnost ili želju da mu se povjerim i zato sam odlučila da šutim.

''Ja sam doktor Viliam Hof. A ti? Reci mi svoje ime draga.''

Pogledala sam ga pomalo zbunjeno jer su se njegove riječi u mojim ušima pretvarale u zujanje, a i bila sam sigurna da sam čula nadimak koji mi se nije dopao. ''Ime i prezime, molim te.'' Ponovio je ovog puta pogledavši me.

Polizala sam suhe usne pokušavajući da sročim odgovor. ''Diana ... Diego.'' rekla sam isprekidano razmišljajući jesam li izgovorila ispravno svoje ime.

''Jesi li sigurna?'' upitao je skinuvši naočale, a ja sam sporo klimnula glavom. Ustao je sa stolice i zaobišao me, a onda je potapšao ležaj gestom me pozivajući da legnem što sam i uradila iako sam udarila u stolicu dok sam pokušavala da prođem pored nje i stola.

Pažljivo sam legla i podigla sam pogled prema stropu iznad na kom je visio veltilator koji se lijeno okretao hladeći me. Njegov zvuk mi je zujao tako glasno i izazivao je neprijatnost pa sam skoro stavila ruke preko ušiju da ga utišam.

''Pogledaj ovamo'', reče zapovdjednim tonom. Pogledala sam prema njemu i oči su mi se susrele sa zasljepljujućim snopom svjetlosti zbog kog mi se mučnina ponovo vratila. Čkiljeći sam pogledala prema njemu i vidjela sam njegov prst kako se pomjera. Potom je ispustio jedno tiho hmm i ugasio je svijetlo.

''Izgleda da imaš blaži potres mozga.'' Njegove riječi su me iznenadile, a onda sam shvatila da je to posljedica onolikih udaraca u kombiju i ko zna čega još. Nisam se mogla sjetiti svega i to me brinulo. Doktor mi je pogledao zgobove na rukama i na nogama, a onda je neodobravajuće odmahnuo glavom.

''Momci zaista znaju pretjerati'', promrmlja namršteno. Uzeo je stetoskop i pokazao mi rukom da ustanem. Pažljivo sam podignula majicu i počela sam duboko udisati. Pregledao me iznenadno brzo i onda je sjeo za sto i nešto je utipkao na laptopu.

''Sve u svemu, u redu si. Idi sad kod sestre Aiše, a onda dođi da ti stavim čip.''

Naglo sam se pridigla pokušavši otjerati vrtoglavicu i umor brzim treptanjem. ''Čip? Kakav čip?''

''Sestra Aiša će ti sve objasniti. Drago mi je što smo se upoznali Diana i ukoliko se u budućnosti ne budeš osjećala dobro slobodno dođi ovamo.'' Naškrabao je nešto na papir te mi ga je pružio. ''Ovdje su ti lijekovi. Idi kroz ova vrata.''

Pokazao je prstom prema vratima do ulaznih na kojim je visila pločica s imenom koje ja nisam mogla pročitati što zbog udaljenosti što zbog toga što mi se mutilo pred očima. Gurnula sam papirić u džep, ustala sam, tiho sam prišla vratima i otvorila ih. Provirila sam u nešto živahniju prostoriju, a moj pogled se odmah susreo s vedrim očima mlade žene.

''Uđi draga.'' Pozvala me je i konačno sam ušla unutra zatvorivši vrata iza sebe.

Njena ordinacija je imala ljubičaste tapete i veliki prozor ukrašen bijelim saksijama iz kojih su se spuštale sve do poda ladoleže s ljubičastim cvjetićima. Njen sto je bio znatno organizovaniji i uredniji, a papiri su bili poslagani tako da je imala i nešto slobodnog prostora. Po zidovima su bile njene slike i slike drugih ljudi –pretpostavljam njene porodice – i to je ovu prostoriju činilo više privatnijim mjestom nego dijelom bolničkog krila. S jedne strane su bile vješalice, a s druge strane su bili ormariči za stvari i kartone – pretpostavljam pacijenata. Tu se također nalazio ležaj sa sijalicom tik iznad donjeg kraja.

''Sjedni.'' Ponudila me je, a ja sam jedva dočekala da se ponovo oslonim na nešto jer sam bila poprilično umorna. Nisam znala odakle izbija ovaj umor, ali sam znala da sam nakon par sati trebala biti odmorna.

''Ja sam medicinska sestra, Aiša Rajtmajer.'' Pružila mi je ruku koju sam prihvatila protresavši je s laganim osmjehom. Konačno sam srela žensku osobu ovdje i osjetila sam se nekako lagodnije i sigurnije s njom iako je ne poznajem, nego s doktorom iako je bio jako suosjećajan samnom. ''Diana Diego.''

''Drago mi je'', kaže veselo. Potom je ustala i prišla je ležaju rukom mi gestikulišući da priđem. Nerado sam opet sjela na ležaj dok su mi se u glavi rojile misli potpuno nepovezane jedna s drugom.

Počela mi je pregledati oči, potom nos pa onda uši, a kad je utvrdila nešto prišla je stolu i upisala je nešto na papir. Potom je prišla ormarima i otvorila je jedan te je izvukla bijeli komad platna iz njeg. ''Svuci se i obuci ovo tamo.''

Dodala mi je komad bijele odjeće, pokazala je na zastor iza mene koji ranije nisam primjetila i vratila se za svoj sto. Nisam imala izbora, nego da ustanem i poslušam je. Dok sam se svlačila primjetila sam ožiljke duž desne noge za koje se uopšte ne sjećam kako sam ih dobila, a onda sam svu svoju prljavu odjeću odložila na malenu prljavobijelu stolicu i navukla sam bijelu široku haljinu koja mi je padala skoro do koljena.

Vratila sam se i sjela sam na ležaj, a Aiša je zadovoljno prišla i rekla mi je da legnem suprotno od svijetla. Pogledala mi je noge namrštivši se na moje ozljede, a onda kad mi je krenula zadizati haljinu primila sam je za ruku uplašeno.

''Ne brini draga. Samo rutinski pregled. Svi to moraju proći.'' Moja ruka je lagano skliznula s njene te je pala na plahtu pored tijela dok mi se disanje ubrzavalo zbog uplašenosti. Nisam željela da me pregleda, ali nisam mogla ni pobjeći odavdje pa sam poslušala sve što mi je rekla.

''Koliko imaš godina?'', upita 'kopajući' po meni. Stiskala sam zube zureći u plafon. Ovo je bio moj prvi ginekološki pregled i za sad mi se doimao kao noćna mora.

''Koliko se sjećam, sedamnaest'', odgovorim tiho i potom stisnem zube trudeći se da dišem što dublje kako bih smanjila mučninu i umor. Nisam shvatala poentu njenog pitanja, ali odlučila sam da odgovorim iznenađujući sebe da se jedva sjećam nekih detalja. Kao da je neko lagano prešao gumicom preko čelija u kojima su mi sjećanja pa je svako djelovalo kao da je napola obrisano.

''Čudno'', promrmlja tiho. ''Nego, kako su te uhvatili?'' Posegnula sam u um za tom informacijom, ali nisam pronašla ništa. Samo praznina. Zbog toga sam se uzrujala i ustala sam naglo što je iznenadilo obzirom da se trznula.

''Ne znam'' kažem uplašeno. Mučnina mi je postala jača i više se nisam mogla suzdržavati. Brzo sam nagnula glavu preko ruba ležaja i iz mene je izašla samo voda. Ne sjećam se kad sam posljednji put nešto pojela.

''Uh, uh, draga, doktor je u pravu. Blaži potres mozga. No, dobro, uredu si što se tiče ovog dijela. Možeš se obući'' kaže i skine tanke rukavice. Isključila je svjetlo, a ja sam povukla haljinu niz noge kako bih se pokrila.

Ustala sam pažljivo izbjegavajući ono što sam povratila na podu i vratila sam se u 'kabinu'. Brzo sam se preobukla i vratila sam joj haljinu koju mi je dala. Odložila je u korpu iza stola i nastavila je da tipka po laptopu.

Duga svijetlo-plava i valovita kosa joj se odmarala na ramenima, a usne su joj se spojile u ravnu liniju dok je nešto zapisivala. Njene morskoplave oči su djelovale blago i mudro, a njeno lice je bilo poprilično blijedo pa nisam mogla, a da se ne zapitam koliko je često izlazila iz ove prostorije.

''Sad možeš do doktora da dobiješ čip, draga.''

Grlo mi se osušilo na spomen čipa. Nisam znala pretjerano puno, ali ideja da imam čip u koži mi se nije ni malo činila primamljivom. Očekivala sam puno drugačiji tretman od otmičara, ali to da će mi ovo uraditi mi nije bilo ni na kraj pameti. Umor se toliko povećao da sam se morala držati za rubove stolice kako ne bih pala.

''Zašto čip?'', upitam sneno osjetivši blagu vrtoglavicu. Sestra me pogledala kao da ne može povjerovati da ne znam, ali nakon što je shvatila da se ne šalim udahnula je duboko i primila me za ruku te mi je uputila suosjećajan pogled.

''To je nešto kao lična karta, a i način da te prate.'' pojasnila je tiho i kratko ne odajući  previše detalja, ali za moj umorni mozak i ovo je bilo previše informacija. ''Sve ćeš shvatiti uskoro.''

''Zašto onda onaj pregled?'' Skrenula je pogled kao da joj je neugodno, a ja sam joj stisnula ruke očekujući da mi kaže istinu. Moj um je ionako bio zbrčkan i laž mi ne bi dobro došla.

Pogledala me na trenutak, a onda je duboko udahnula i izvukla je ruke iz mojih. ''Pregled je vrlo važan kako bi šefovi bili sigurni od prenosivih bolesti koje su uvijek moguće kod djevojaka koje dovedu ovako.'' Nakon njenog odgovora pogledala sam je blijeda u licu i izgubljena.

Grlo mi je bilo suho pa sam se zakašljala, a ona je brzo ustala sa stolice i zgrabila je čašu te je nasula vode na umivaoniku i pružila mi je. Dok sam hlapljivo gutala sve do posljednje kapi razmišljala sam – onoliko koliko sam mogla razmišljati – o tome šta da uradim jednom kad se nađem van ovog krila.

''Niko ti ovo nije rekao, zar ne?'', upita nekako tužno. Odmah sam hitro odmahnula glavom. ''Neko od momaka ti je trebao reći. Uglavnom, čipovi su umjesto kamera, kako bi te pratili, a pregled je kako bi znali da si sigurna za upotrebu. Mislim, nemoj da se uvrijediš, ali uskoro ćeš shvatiti kako ovdje stvari funkcionušu pa je bolje da nešto odmah znaš kako se ne bi iznenadila.''

Obližem tragove vode s usana i nastavim tupo zuriti u nju jer su mi se zadnje njene riječi izgubile negdje u uskovitlanim mislima. Njeno lice ne izgleda grubo, ali čini se da su je godine rada ovdje – što pretpostavljam jer neko ko bi tek došao ne bi samo tako poslagao svoje slike po kancelariji i ponašao se ovako slobodno – očvrsnule. Ustala sam i izašla iz njene ordinacije ostavši tiha na njene pozdrave, a doktor Viliam me dočekao s osmijehom kao da je imao sretne vijesti. Hoće li me osloboditi, upitala sam se, ali nekako sam već znala da neće.

''Sjedni draga, bit će brzo gotovo.'' Pokušavao me uvjeriti u to potapšavši stolicu na kojoj sam nedavno sjedila, a ja sam bez pogovora poslušno uradila kako je želio.

On je već spremio iglu i rekao mi je da ispužim desnu ruku. Uradila sam to odmah i okrenula sam glavu malo se trznuvši kad mi je vlažnom gazom prešao preko zgloba, a onda sam osjetila iglu, neobično debelu kako mi se zariva u mekanu kožicu. Bol je bila jaka, ali kako je došla tako je i prestala, a kad sam se okrenula vidjela sam sitnu izbočinu veličine zrna riže ispod kože iznad ručnog zgloba. Doktor mi je previo rane i naložio mi je da sjednem dok neko ne dođe po mene.

Sjedila sam bezizražajno i tiho još uvijek pokušavajući da prevarim informacije koje sam dobila od sestrice Aiše. Kad te otmu sasvim je logično – čak i u dvadeset i prvom stoljeću – da traže novac za tebe, da te bace u neki smrdljivi podrum s podom prekrivenim lišajevima u kom su se štakori već nalegli i da ti daju užasnu hranu, ali ovo nisam nigdje vidjela. Čip, pregledi, dva šefa koji se još nisu pojavili i ne znam šta će biti samnom. Ovo je bilo previše za mene. Bila sam iscrpljena. Oči su mi se sklapale i željela sam leći i odspavati.

Vrata su se hitro otvorila i mladić kojeg nikada nisam vidjela ušao je. ''Evo me. Nadam se da ne čekate dugo. Džejden je ostao da pomogne s utovarom'' reče teško dišući.

Crna kao noć kosa mu je padala preko očiju dok se rukama oslanjao na koljena, a kad se uspravio i pogledao u mene očima boje žada skoro sam ga našla atraktivnim, ali samo skoro. Onda sam se sjetila da sam njegov glas već čula i da je jedan od onih koji su me doveli ovamo. Njegova ljepota je u mojim očima tada isparila.

''Uredu je. Mikail će te preuzeti.''

Pogledao je u mene, a ja sam se tromo podigla sa sjedišta i krenula sam prema njemu. Otvorio je vrata za mene, a ja sam se uhvatila rukama za njegovu ruku kako ne bih pala jer sam se osjećala loše. Jedva mi je prebacio ruku preko svog ramena – što je bilo jako teško jer je bio visočiji od mene barem dvadeset centimetara – i poveo me je vani. Nisam znala gdje idemo, a više mi to i nije bilo važno. Bilo je očigledno da mi nema bijega odavdje tako skoro. Od umora se više toga nisam mogla ni bojati.

A/N - Novi dio. Ostavite vote i mišljenje ❤️