Tama me je dočekala kad sam konačno došla svijesti, a moje buncanje bilo je prigušeno krpom koja mi je bila svezana preko usana tako čvrsto da bih se mogla zakleti da mi se urezala u obraze i da ću zbog nje imati ožiljke. I dalje sam bila ošamućena i samo su me lagano truckanje i lagani udarci koje sam dobivala u desnu butinu sprječavali da ponovo ne potonem u san. Sve u mom umu je bilo tako zbrkano i nejasno da se nisam mogla sjetiti šta mi se desilo. Krpe, jedna preko usana, a druga preko očiju bile su jasan znak da nešto nije uredu, a kad sam pokušala pomjeriti ruke osjetila sam oštar bol i stisak konopca koji mi se urezao u zgobove zbog čega sam ispustila cijuk jer je to bilo jedino što sam, u stanju u kojem sam se nalazila, mogla uraditi.

Preturala sam po umu pokušavši da zanemarim bol u zglobovima, ali u glavi mi je bila praznina. Nisam znala gdje sam, kako sam ovdje dospjela i osjetila sam navalu straha koji mi se iznenda razlio čitavim tijelom izazvavši drhtavicu i napad panile. Željela sam vrištati, trzati rukama dok se ne oslobodim i konačno maknuti povez jer je mrak sve ovo činio još strašnijim, ali iz mene su izlazili samo prigušeni zvukovi nalik na mišije cijukanje, a od toga da se oslobodim odustala sam kad mi se konpac ponovo urezao u kožu. Stisnula sam zube približivši ruke što bliže jednu drugoj, a onda sam začula zvuk struganja guma po šljunku te sam potom udarila u nešto zbog čega mi se u glavi zavrtilo i bila sam sigurna da imam modricu na desnom ramenu. Potom se začulo otvaranje vrata i neko me je povukao za nogu tako snažno da sam kao perce prevučena preko metalne površine. Da mi noge nisu bile vezane pokušala bih udarati njima, međutim, nečije ruke su me čvrsto primile za zglavke i nije bilo šanse da uradim bilo šta.

''Preuzmi je ti, Mikail'', reče grubi muški glas. Potom su me druge dvije ruke primile i podignuta sam u zrak te me dotični muškarac prebacio preko ramena tako da mi je glava visila i lelujala se dok me nosio.

Osjećala sam mučninu i samo sam se nadala da neću povratiti u krpu, ali ubrzo sam spuštena i kanap koji mi je spajao noge bio je presječen. A moje noge - kao da nisu korištene godinama - povijale su se podamom tako da nisam mogla napraviti dva jednostavna koraka nego sam odmah posrnula i pala na zemlju.

''K vragu!'', viknu onaj grubi glas. Dvije ruke su me ponovo primile čvrsto te me osoba pokušala voditi, ali moje noge nisu htjele suađivati pa sam opet skoro pala. Osoba koja me vodila napokon je odustala i ponijela me opet. ''Silvester, jesi li rekao da otvore kapiju?''

''Da. Ne znam zašto majmuni to nisu uradili'', odgovori drugi, nešto blaži glas sa čudnim akcentom koji me plašio iako nije zvučao prijeteće.

Željela sam podići glavu, ali onda sam se sjetila da imam povez na očima i da svakako neću moći vidjeti ljude oko sebe. Sve što sam čula bili su njihovi glasovi, teški koraci i duboko i umorno disanje osobe koja me nosila. Srce mi je udaralo toliko glasno da sam i njega mogla čuti i pitala sam se može li ga i on čuti obzirom da mi je toliko blizu.

''Izvini čovječe. Imali smo kontrolu posjeda danas tako da je ulaz bio zatvoren.''

Treći glas se uključio u razgovor, a ja sam onda čula kako obuća mog nosača počinje praviti drugačiji zvuk što je bio jasan znak da smo negdje stigli. Pitam se koliko ih ima? Jesu li svi oko mene ili su ostali dalje? Gdje sam ja uopšte? Imala sam toliko pitanja da mi je u glavi bubnjalo i osjećala sam mučninu, opet.

''Nova djevojka?'', upita još jedan muški glas. U njegovim riječima bio je prizvuk ironičnosti i zbog toga sam se mogla kladiti da trenutno na licu ima drzak osmijeh.

''Da. Šefovi su tu?''

Na to pitanje srce mi je poskočilo u prsima i skoro sam pokušala nešto da kažem, ali znala sam da će me krpa spriječiti u tome pa sam se ugrizla za jezik i ostala tiho. Nisam željela da vjerujem jer mi je bilo i suviše nestvarno, ali očigledno sam bila oteta. Nisam bila bogata, barem koliko se sjećam, i plašim se pomisliti na to šta će se samnom desiti ukoliko zatraže otkup za mene.

''Hajde. Ponesi je'', reče moj nosilac. Njegove su me ruke predale nekome drugome, a ja sam se zapitala koliko će još vremena proći dok me konačno negdje ne ostave. ''Izgleda grozno. Ne može takva pred njih. Srećom da nisu tu.''

Odahnula sam kad sam shvatila da im šefovi nisu tu, ali onda sam pala u još veće brige. Ako im šefovi nisu tu znači da ja nisam prioritet i nisam mogla a da se ne zapitam zašto sam ja onda tu? Mladić me je ponio negdje, a prvo što sam čula bilo je zujanje, a onda ponovo njegove korake koji su sad bili dosta čujniji nego ranije što je značilo da smo se penjali uz stepenice i to se meni nije ni malo sviđalo.

Odjednom, zaustavio se i osovio me na noge te je otvorio vrata i ugurao me u postoriju. Hitrim pokretom ruke mi je skinuo povez s očiju, a ja sam morala odmah zažmiriti kako ne bih ostala slijepa zbog iznenadne svijetlosti koju nisam vidjela, čini se, danima. Dok su mi suze navirale na oči što zbog straha, što zbog sreće jer konačno vidim, treptala sam polahko kako bih se naviknula na iznenadnu promjenu i prije nego što sam bila svjesna našla sam se na mehkoj fotelji. Moje noge su se zahvalno opustile, a kad sam podigla pogled uočila sam mladića ispred sebe te sam vrisnula zaboravivši da na ustima i dalje imam povez.

''Smiri se.'', reče blago. Podigao je ruke u zrak kao da želi da pokaže da mi nije prijetnja, ali moje oči su ga netremice gledale, spremne da preklinju za milost ukoliko mi ne skine povez s usana. ''Evo.''

Približio mi je licu svoju ruku, a ja sam ustuknula sklopivši oči, međutim, nije me udario nego mi je svukao povez s usana. Čim su mi usne bile slobodne počela sam hlapljivo uzimati zrak toliko glasno dišući da sam zvučala kao bijesan pas. Potom sam počela vrištati koliko god sam mogla sve dok mi se njegova ruka nije našla na usnama ponovo me ušutkavši. Poželjela sam ga odgurnuti, ali obzirom da su mi ruke bile vezane nisam mogla uraditi ništa osim smiriti se. Pogledala sam ga, a njegove smeđe oči su mu uzvratile pogled pun zabrinutosti koji me skoro prevario. Da nisam bila vezana i ovako izmučena možda bih i pomislila da iko od njih brine za mene, ali prije samo par minuta nošena sam kao vreća s povezima, zavezanih ruku i usječenih zglobova. Naspram svega toga njegova briga djelovala je smiješno.

''Maknut ću ti ruku s usta, a ti se smiri, molim te'', reče tiho, a kako ja nisam napravila nikakvu reakciju shvatio je to kao suglasnost pa mi je ponovo maknuo ruku s usana.

Naredni put kad su mi usne bile slobodne nisam ponovo poslušala instinkt i počela da vrištim nego sam pokušavala da smirim disanje kako bih mogla s njim razgovarati. Um mi je groznjičavo radio i bila sam spremna moliti, ali iz mene je opet izašao samo cijuk, a potom sam se rasplakala.

''Molim vas'', projecam jer mi se u mozgu uključio crveni alarm za upozorenje i bilo mi je jasno da se ne smijem svađati nego da moram biti što poniznija jer sam im u šaci. ''Pustite me. Ja nemam ništa, nema niko ko bi platio za mene.''

Priznala sam iz nekog razloga se posramivši zbog svojih riječi što je bilo sasvim nenormalno u ovakvoj situaciji gdje mi je život visio o koncu. Je li bilo pametno priznati da se neće obogatiti sa mnom? Nekako sam znala da nije, ali svejedno sam to uradila. Možda bi me duže držali živu kad bi znali da će možda imati koristi od mene, a sad on zna da nisam neki ulov i već me hvatra panika pri pomisli da bi me se sad odmah mogao riješiti.

''Nisi ovdje jer žele otkup'', reče iznenadivši me više nego išta što mi se desilo, ako je to ikako moguće. Tek sad nisam znala šta mi se dešava. Zašto sam onda oteta ako neće tražiti otkup za mene?

Pogledala sam ga, a onda sam se zaledila i suze su mi opet pokvasile lice. ''Ubit ćete me. Zar ne?'', upitam i ugrizem se za usnu da ne počnem jecati.

Moj život je bio itekako mizeran, ali koliko god mizeran da je bio nisam željela da ga okončam ovako. Toliko puta sam željela umrijeti, ali sad sam samo željela živjeti. Kao da sam počela cijeniti ovu kolotečinu koja se zove život onog trenutka kad mi je postalo jasno da bih mogla ispasti iz nje.

''Niko te neće ubiti.''

Željela sam mu vjerovati. Željela sam to svim srcem, ali vjerovati u riječi otmičara samo da bih se osjećala bolje bilo je jednako samoubistvu. Nisam mogla vjerovati osobi čije lice vidim po prvi put bez obzira na to koliko su njegovo blago, mlađahno lice i smeđe oči obećavale. Primjetila sam da je malo stariji od mene, a i odjeven u bijelu košulju i crne hlače djelovao je kud i kamo uglednije. Lice mu se doimalo pomalo umorno s dvodnevnom bradom, a pogled mu je lutao po stvarima kao da razmišlja o nečemu. Da su mi barem ruke slobodne pokušala bih ga svadati, mada, prisjetivši se kako su mi noge još uvijek skoro beskorisne bilo mi je jasno da bi to ostao samo pokušaj pa sam nedvojbeno odustala od te ideje.

''Gdje sam ja?'', upitam jer on nije više progovarao. Nisam se osjećala ugodno u njegovom prisustvu kad nije govorio. Djelovalo je kao da planira kako da me se riješi i to me je užasavalo.

''U vili Omura'', odgovori kratko kao da ne želi da oda previše informacija, ali ja sam trebala više od jednog imena koje mi nije značilo ništa. Željela sam znati zašto sam ovdje, ko me je doveo ovamo, šta će mi uraditi i zašto mi se čini da on i oni momci od ranije nisu jedini koji imaju prste u svemu ovome, ali odgovora na moja pitanja nije bilo. Nisam imala koga da pitam, a neznanje me izluđivalo.

''Sve ćeš saznati na vrijeme.'' Njegov glas djelovao je tako tajanstveno da sam umalo zavapila da me odmah ubije umjesto da me muči poslije, ali onda sam se ugrizla za jezik. ''Moram nešto završiti, a onda ću se vratiti. Trebaš doktora.''

Zaustila sam da nešto kažem i spriječim ga da ode, no on je brzim korakom napustio sobu oglušivši se na moje vapaje nakon što je zaključao vrata.

''Pustite me!'', povičem što glasnije mogu i na kraju se zakašljem.

Potom sam oborila glavu, sklopila sam oči, a niz obraze su mi se počele slijevati vrele suze. Sklupčala sam se na fotelji pripazivši na tanku kožu na zglobovima koja me je idalje pekla svaki put kada bi dodirnula konopac i čekala sam. Ni sama nisam znala koliko sam tako ostala, niti koga sam čekala, ali znala sam da je svaka minuta trajala kao vječnost i da je čekanje bilo nepodnošljivo.