PROLOG (7 GODINA PRIJE TRENUTNE RADNJE)

Stežući kaiševe crne, teške, putničke torbe mladić je čekao ispred aerodroma svako malo provirujući prema cesti i nadajuci se da će ubrzo uočiti crni Rendž Rover u daljini, ali on je kasnio dobrih sat vremena. Ruke su ga boljele, ali nije želio spustiti torbu na prašnjavi trotuar i uprljati je pa je stiskao zube osjećajući kako mu se gruba tkanina usjeca u blijede dlanove i već je očekivao da će mu ta mjesta početi krvariti. Vjetar mu je razbarušio do ušiju dugu, smeđu kosu i obzirom da je na sebi imao samo crnu majicu kratkih rukava, zadrhtao je od iznenadne hladnoće.

U Engleskoj se, istina, navikao na kišu koja je padala duplo vise nego što je sijalo sunce, ali za ovo kratko vrijeme koje je proveo na aerodromu njegova koža se navikla na sunce koje je milovalo tako da joj se ova iznenadna promjena nije ni najmanje dopadala. Njegove umorne, smeđe oči željne sna jedva su gledale dok se trudio ostati budan, a i grlo mu je bilo suho tako da je samo želio doći kući i odmoriti se. S druge strane, srce mu se grčilo pri pomisli na dom .... mjesto gdje vise neće zateći svog oca.

Vjest o njegovoj smrti pogodila ga je kao malj, a njegovo srce se nikako nije moglo pomiriti s tim da je ona ista stijena od čovjeka koja ga je zbog njegova dobra poslala preko okeana, u tuđu zemlju, na tuđi kontinent, podlegla zbog jednog metka. Jedan metak bio je dovoljan da ga rasprši i odvoji od života u koji je toliko ulagao.

Nije se tako skoro želio vratiti u Pensilvaniju. Namjeravao se zaposliti u Londonu nakon što zavrsi školu, ali sad, nakon što je jedini stup koji ih je sve podupirao i vezivao pao, bilo je neminovno vratiti se. Toliko ljudi ga je trebalo. Porodica, prijatelji, poslovni partneri i ostali članovi njihovog velikog imanja. Svi su ga očekivali i znao je da neće biti sam, ali opet se osjećao usamljeno.

Osjećao se usamljeno, napušteno i bezvrijedno onda kad su njegove oči u daljini ugledale auto koje je tako dugo čekao. Osjećao se usamljeno čak i onda kad su iz auta izašli ljudi koje je priželjkivao da vidi svo vrijeme jer je znao šta će se desiti jednom kad zakorači na to imanje. Morat će odbaciti sve u što je vjerovao ranije; sve snove, želje i nade. Morat će postati surov i snažan; baš poput njegovog pet minuta starijeg brata. Morat će postati stijena, mnogo čvršća od njegova oca jer valjalo je nastaviti njegov posao i svaki dan život stavljati na kocku.

Znao je da će od trenutka kad sjedne u taj auto morati promjeniti sve u što je vjerovao da je ispravno jer čekao ga je zivot u kojem oni poput njega nisu uspijevali. I zato je, dok je sjedao u auto, riješio sam sa sobom da će od tog dana biti druga osoba. I tako je i bilo. Četrnaestogodišnji dječak je na taj dan naglo odrastao.

SAŽETAK

Šta biste uradili da se probudite u bolovima, bez sjećanja na to što vam se desilo, a ljudi koje ne poznajete nametnuli su vam svoja pravila koja morate poštovati ili trpiti posljedice?

Baš to se desilo Diani Diego nakon što je stigla na imanje Omura, a svaki njen pokušaj da se sjeti svoje otmice završavao je isto. Prazninom. Kao da joj je neko nasilno iščupao taj dio sjećanja i sakrio ga daleko van njenog dometa. Da stvari budu još gore, Diana nije jedina djevojka na imanju, a njena suparnica, Parisa, čini se da će uraditi sve samo da zadrži Kaia, jednog od blizanaca i vlasnika imanja za sebe.

I dok je Diana odlučna da ne želi da se utrkuje za naklonost, a Kai čini se radi sve da je uvuče u igru, desit će se nešto što će promjeniti želje oboje. Nakon što se njoj sjećanja počnu vračati i nakon što shvate da stvari nisu tako jednostavne kako su oni mislili, a novi ljudi počnu ulaziti u njihov život, postat će im jasno da su jedno drugom važniji nego što su mislili. Međutim, je li to dovoljno da Diana ostane uz njeg ... zauvijek?

A/N - Nova priča koju želim da počnem uskoro. Nadam se da će vam se svidjeti. Ako želite da je pratite dodajte je u biblioteku. Što veća bude zainteresovanost to će novi dio biti prije.

Do sljedećeg puta :)