Na trenutak kao da sam prestala disati.

Pogled mi je samo prazno šarao po nizu urušenog drveća, bezbrojnim rupama u tlu i crnom dimu koji se ponosno uzdizao iz vatre koja je pohlepno gutala gusto raslinje pod sobom.

Sve je u potpunosti bilo uništeno, ili bar ono dokle mi je pogled sezao.

Zakasnila sam.

Svijet je već uništen.

Iznevjerila sam čovječanstvo.

Bespomoćno sam sjela na prašnjavi pod i sklupčala se u malu ranjivu lopticu dok mi je milijun osjećaja i misli vrvio u glavi poput mrava u mravinjaku.

Gazili su jedni po drugima, vrtili se u krug i izgledali potpuno izgubljeno baš kao ja sada.

Dok sam ja tako besciljno psovala i krivila samu sebe, tlo se odjednom neobjašnjivo jako zatreslo i to je definitivno bio najjači potres koji sam ikad osjetila tijekom svog života.

Samo sam čekala taj trenutak kad će me zemlja već jednom progutati i zauvijek povući u svoju tamu, no ništa se nije dogodilo.

Bar ne ništa loše.

"Kristal? Moraš ovo vidjeti." Podigla sam zagnjurenu glavu iz krila i potpuno izgubljeno pogledala oko sebe.

Odbjegli dim vraćao se u jarko crvenu vatru, a ona se polako povlačila unazad ostavljajući svo zelenje koje je progutala za sobom. Kao da ga je ispljunula nazad.

Drveće se onda počelo ubrzano uzdizati iz izgorenih temelja kao da ponovno niče, tvoreći živu sibirsku šumu tamno zelenih borova.

Sve je bilo poput premotane snimke.

Nebo su zavili tmurni oblaci, dok je hladni vjetar natjerao moje ogoljeno tijelo da se zatrese kao prut, a koža nakostriješi.

Protrljala sam gotovo gole ruke koje je štitila samo tanka i nekoć bijela bluza, sada nažalost  uprljana tragovima sasušene krvi i blatom.

Podigla sam se na noge gledajući kako se sve vraća u normalu brišući bilokakve tragove ikakvog uništenja.

Sve se vratilo onako kako je u početku i bilo.

"Uspjela si." Oko srca mi se ovio val topline kad je njegov anđeoski glas stigao do mojih ušiju.

Skrenula sam pogled na njegove smeđe oči koje su me upravo toplo gledale zajedno s najljepšim osmijehom koji je svijet ikada vidio.

"Uspjela sam." Blago sam se nasmiješila, a suze radosnice zasule su mi umorne oči. Nekoliko kapljica kliznulo je niz moje lice ostavljajući bolne i hladne linije koje je vjetar odmah otpuhao.

"Uspjela sam." Ponovila sam još jednom više za sebe i pogledom još jednom prošarala po visokom drveću koje se lagano njihalo u ritmu.

Sve je bilo tako spokojno i mirno, jedino je moje srce tuklo kao ludo, dok je adrenalin od sreće nezaustavljivo kolao niz moje žile.

Iznenada mi je hladni dlan dotaknuo kožu ispreplićući moje uske prste sa svojima.

Okrenuo je svoje visoko tijelo prema mom dok mi je lijevom rukom vrtio pramen kose koji je visio preko mog lica.

"Kristal." Obuhvatio je moje lice i približio ga svojim usnama otisnuvši mali poljubac na moje tjeme.

"Trebali su te nazvati Sunce jer tvoja aura toliko sjaji da bi se bez srama mogla usporediti sa svim ostalim zvijezdama na noćnom nebu." Nježno mi je milovao lice kao da sam bila građena od krkog stakla koje bi se raspuknulo i na najmanji dodir. Drhtala sam s njegovom rukom oko svog struka dok me čvrsto držao privijenu uz svoja razvijena prsa.

"Što si mi samo učinila?"
Pogled mi je prešao na njegove tamne oči koje su me blago gledale.

"Promijenila si me." Kao da sam odjednom postala nijema. Moje usne nisu izgovorile ni riječ,  iako je moj um htio.

"Znao sam da te želim bolje upoznati na dan kad sam ti po prvi put dotaknuo kosu. Mirisala je na crvenu naranču i ovo će možda zvučati čudno, ali elektricitet koji sam osjetio tada, kao da me je probudio iz hladnog sna u kojem sam bio stoljećima."

"Znao sam da ćeš me promijeniti, no ja to nisam želio. Želio sam i dalje ostati onakav arogantan i bezosjećajan gad kakvim me vampirizam učinio, zato oprosti na svemu što sam ti tad učinio. Nisam htio da tvoja ljubav otopi taj stoljetni led oko mog srca." Suze su mi se već naveliko slijevale niz obraze pa bradu, sve do njegove majice koja je već napola bila mokra. No unatoč tome, ja se jednostavno nisam mogla odvojiti iz toplog zagrljaja koji mi je pružao, uz neopisivu sigurnost za kojom sam toliko žudjela.

Ne znam je li me više dirnulo to što se sjeća kako mi je kosa mirisala taj dan ili činjenica što je već tada osjetio nešto kad sam ja još bila uvjerena u to kako mu je jedini cilj skinuti me s grbače čim mu noga kroči na Zemaljsko tlo.

"Ali sada znam što stvarno osjećam prema tebi, Kristal Johnson."

Položio je svoj veliki dlan ispod moje brade i približio mi se toliko blizu da su nas odvajali samo milimetri.

Njegove usne izgledale su tako meko i mamile su me da ih okusim baš kao što gravitacija mami meteore, koji onda ispunjavaju noćno nebo svojim svjetlećim tragom. I tad su se naglo, bez ikakvog upozorenja, obrušile na moje.

Pomicale su se u ritmu, u pohlepnoj borbi za dominatnost u kojoj je on bez ikakve sumnje pobjeđivao.

"Volim te i voljet ću te zauvijek. Jer samo vampiri mogu voljeti vječno." Prošaptao je nedaleko od mog uha poklonivši mi mali osmijeh koji je isti izmamio iz mene.

A onda se polako odmaknuo još uvijek me držeći oko nadlaktica.

"Ali, ovo što je bilo između nas trebamo ostaviti gdje je i bilo, pod zemljom." Ali, uvijek to prokleto ali. Rastvorila sam usne od šoka i pogledala ga u oči misleći kako ću tamo vidjeti na što zapravo misli.

"Možda me jesi dijelom promijenila, ali drugim dijelom sam još uvijek to hladnokrvno i krvoločno biće. Još uvijek sam opasan za tebe i to nikada nećeš moći promijeniti. Oprosti mi, ali ovako je bolje za oboje."

U potpunosti me pustio iz svog naručja prepuštajući me nemilosrdnim silama vjetra.

"Gabriel? Ne, ne možeš me napustiti!" Moje puste riječi u ovom trenutku nisu imale apsolutno nikakvog učinka na njega.

"Ovako je bolje, vjeruj mi." Stopala kao da su mi se zaljepila za tlo pobrinuvši se da se ne pomaknem ni za milimetar. Misli su se probudile i vikale na mene kako mogu biti toliko naivna i glupa, no ja sam se pravila gluha.

"Ne! Ne može biti bolje! Ja ne mogu bez tebe." Očajnički sam ga pokušala zaustaviti, no njegova se silueta, unatoč mojim dozivanjima, polako udaljavala i nestajala iza gustog raslinja borove šume.

"Opet ćemo se sresti!" Okrznuo me pogledom po zadnji put netom prije no što je nestao iza lišća paprati koja je rasla uz drveće.

"Kada? Gabriel!" Vrisnula sam i nogom ljutito šutnula kamen kad nije ništa odgovorio. Trebala sam to znati. Trebala sam se pripremiti na sve ovo, ali što je najgore i jesam.

Pripremala sam se na smrt koja će me snaći čim ga izbavim iz onog pakla. Ali to je bila samo priprema na fizičku smrt, a gora od tog je bila upravo ona psihička. Ona će me proganjati kroz život dok god mi srce lupa, makar i u komadićima.

"Volim te." Prošaptala sam kleknuvši na bolna koljena dok je istovremeno sjajna munja proparala nebo.

"Ne ostavljaj me." Zajecala sam zajedno sa sivim nebom čije su suze kapale na mene u obliku bijelih pahulja zamečući svaki trag ikakve ljubavi.

Ona zaista i je ostala pod zemljom.

✧ ✧ ✧

Kristal je nakon par bezvrijedno izgovorenih riječi obrisala novonastale suze i stala na noge odlučno stupivši prema čistini s koje se nadzirao dio civilizacije. To je trenutno bio njen jedini spas i svijet će napokon biti umiren zahvaljujući upravo njoj.

I ona nikako nije mogla dočekati da napokon pohita u iskreni zagrljaj obitelji koja je svo ovo vrijeme preklinjala i molila Boga da čuva njihovu voljenu.

Iako je tad bila bliže vragu On je nikada nije napustio. Čuvao ju je i u dobru i u zlu i tako će je i sigurno odvesti natrag k njima.

Dok se njezino sitno tijelo udaljavalo od tog mjesta, iz sigurne tame promatrale su je plamteće sive oči. Gorjele su od mržnje i želje za osvetom koju će i dobiti uskoro, samo se treba još malo strpjeti...

Author's note

I to bi bio kraj!

Prvo, htjela bih zahvaliti svima koji su čitali, glasali i komentirali ❤

Doduše, ovo nije kraj cijele priče već samo prvog dijela i nadam se da ćete nastaviti pratiti likove dalje kroz njihove avanture. Obavijestit ću vas kad objavim drugu knjigu, a do tada uživajte❤