Osjećala sam kako mi se prsa neumorljivo stežu i tako mi samo otežavaju disanje.

Bilo je kao da mi netko grubo gura glavu u dubinu mračnog oceana, dok ja samo bespomoćno vičem kao da će me to spasiti.

U stvarnosti sam jednostavno tupo i slijepo pratila Gabrielov crni odraz ispred sebe.

Nije se čak ni na najmanji trenutak okrenuo da se uopće uvjeri da ga pratim.

Vjerojatno za time nije bilo ni potrebno, možda ga jednostavno nije briga.

Htjela sam vrisnuti u dubini unutrašnjosti, istjerati to leglo zlatnih leptira u svojoj utrobi, samo kako bi me srce prestalo boljeti. No, to bi bio najgluplji pothvat u mom životu, a vjerujte imala sam ih mnogo.

Odjednom sam samo stala i bespomoćno kliznula na pod ne mareći za apsolutno ništa.

Gledala sam kako se njegova silueta udaljava za još par koraka prije nego što se napokon okrenuo.

"Kristal? Što k vragu opet izvodiš?" U sljedećem trenutku me hitro uhvatio za zapešća i postavio na klecave noge, no ja se nisam ni malčice trudila ostati na njima.

Tijelo mi je u potpunosti izgubilo živost i snagu.

"Idi dalje bez mene, ionako sam ti samo teret." Izustila sam i beživotno se naslonila uz vlažni zid.

"Jesi li ti poludjela? Ne znam što ti je odjednom došlo, ali nećeš se izvući tek tako." Njegova ruka posegnula je prema mom licu, no ja sam je neustrašivo spriječila na pola puta.

"Nije te briga." Izustila sam kroz škrgut zubima i osjetila kako mi se vid odjednom muti, a glas drhti i otežava mi govor.

"Odakle ti to?" Nakrivio je glavu uklonivši obje ruke u džepove crnih hlača koje su mu visjele na kukovima baš kao da su bile krojene samo za njega.

"Zašto se praviš glup? Izluđuješ me tako." Prekrila sam lice dlanom skrečući pogled samo da ga ne moram gledati.

"Kristal, ja stvarno ne znam o čemu ti pričaš, ali znam da nam vrijeme istječe." Izvadio je desnu ruku iz džepa i pružio je prema meni.

"Čudno je da ne znaš. Čudno je da mi sad ne čitaš misli." Ignorirala sam njegov potez i sklopila oči.

"Tu smo dakle."

"Povrijedilo me to." Prošaptala sam osjećajući kako su mi usne suhe. Pogledala sam ga kroz trepavice hvatajući njegov pogled koji je hladno zurio u mene.

"No dobro, znam što sam učinio i imam svoje razloge." Uzdahnuo je i prešao rukom kroz gustu kosu mičući je s čela.

"Kažnjavaš me?" Podigla sam obrvu i zagrizla unutrašnjost obraza toliko jako da sam osjetila odvratni metalni okus kako ispunjava moja usta.

"Ne, ne budi smiješna." Nasmijao se i okrenuo da krene dalje, no ja sam ga zaustavila.

"Što je onda?" Glas mi je pukao na kraju rečenice i on se napola okrenuo, kutkom očiju hvatajući moj obris.

"Želiš istinu?" Podigao je obrvu.

"Molim te." Uvukla sam suhe i ispucale usne u usta tako ih navlaživši, dok sam pritom pozorno pratila svaki njegov pokret.

"Mislim da si zaboravila što sam i što sve mogu, draga." Usne su mu se iskrivile u maleni smiješak u stranu. Potpuno se okrenuo u mom smjeru te napravio korak unaprijed.

U grlu mi se stvorila takozvana knedla koju sam onda brzo progutala kad se našao na desetak centimetara od mene.

"Zaboravila si da mogu čuti tvoje srce kako ti luđački lupa u grudima dok ti slatka krv struji kroz vene i arterije." Nakrivio je glavu, a oči su mu se fiksirale na moj izloženi vrat.

"Učinio sam to jer se ne bih mogao suzdržati od tog da ti rastrgam te žile u vratu." Zagrizao je usnicu i skrenuo pogled na moje oči.

"Učini to." Zavapila sam i nasmiješila se položivši ruku na njegov obraz.

"Ubij me, preklinjem te." Prešla sam palcem preko njegove svilene kože.

"Neću." Hladnoća je odlučno proizašla iz njegovih usta.

Zadrhtala sam zbog načina na koji je pogledao u mene. Upravo onako kako grabežljivac gleda u svoj plijen.

"Gabriel."

"Ne želim ti nauditi." Odmaknuo se za korak unazad, a moja ruka ostala je prazno visjeti u zraku.

"Zato si se toliko udaljio od mene. Mogao si mi jednostavno reći-"

"Kako da ti kažem kad ne mogu normalno razmišljati u tvojoj blizini." Nasmijao se i položio ruku na čelo.

"Srce ti jednostavno poludi pored mene i sve što čujem je bum bum." Sva krv mi se sjurila u lice i u trenutku sam postala crvena poput rajčice.

Uzdahnuo je i odmahnuo glavom fiksirajući svoje oči u ravnini mojih.

"Oprosti mi."

Njegove riječi pogodile su me kao hladan mlaz vode. Iznenađeno sam rastvorila usta ne vjerujući u ono što je upravo rekao.

"Već sam ti odavno oprostila." Pognula sam glavu i obrisala već osušene suze na obrazima.

Tad sam osjetila njegove hladne i glatke prste kako polako i nježno podižu moju bradu.

Položio je dlan duž moje čeljusti i taman kad mi se unutrašnjost uzburkala od iščekivanja, začula sam lake i okretne korake iza svojih leđa.

U sekundi me oblio hladan znoj i u sljedećem trenutku sam zajedno s njim, dlan u dlanu, jurila niz pust hodnik.

"Brzo!" Udarci pete mojih čizama udarali su o mramorne stijene poput željeza o kamen praveći ekstremno glasan zvuk koji mi je nepoželjno strujao u ušima.

Nisam se ni na trenutak zaustavljala.

Ruksak mi je zadavao udarce s leđa zveckajući s pločama i ponekim dragim kamenom koji mi je Gabriel utrpao u nj.

Bila sam fokusirana na izlaz, Sunce i njegovu svjetlost, svježi zrak i ono najljepše; nebeske zvijezde prosute po noćnom beskraju poput kakvih dijamanata.

Srce mi je počelo kucati brže. Uzbuđenje je raslo, žudnja je bila nepodnošljiva, a ja sam svemu bila na korak.

Samo sam se trebala još malo strpiti.

"Drži se." Gabriel je odjednom promrmljao i čvrsto me obuhvatio oko struka, a onda mi je kosa poletjela preko lica zaklanjajući ga od hladnog sibirskog zraka.

"Trči!" Spustio me na noge i ponovno povukao.

Stvarao mi se nepodnošljivi pritisak u tabanima, no to me ni u najmanju ruku nije natjeralo da stanem.

Ubrzo mi je u vidokrug dospio golemi zid koji se činio kao da nema kraja.

Bio je gotovo pa identičan onakvom kakav sam ugledala na samom početku.

Sjećanja su mi poput munja sijevnula pred očima i natjerala moje tijelo da zadrhti.

"Ploče! Brzo, stavi ih!" Bez propitkivanja sam skinula ruksak s leđa i izvukla dvije ploče koje su potom savršeno kliznule u dvije udubine izrezbarene u zidu.

Tlo se jako zatreslo, a zvuk sličan urušavanju prolomio prostorom.

Jaka plavkasta svjetlost odjednom je zasjala iz ploča otkrivajući spojena zviježđa izrezbarena preko cijelog zida.

Bila sam prisiljena stisnuti oči zajedno sa Gabrielom koji je svoje zaštitio rukom.

Zid se onda raspuknuo na pola otkrivajući drugu stranu koja je izgledala poput spiralnih stepenica prema gore.

Na trenutak sam zapanjeno zurila u prizor pred sobom, a onda bez premišljanja potrčala unutra i krenula se brzopleto uspinjati, sapličući se o vlastite noge.

Gabriel me pratio u stopu gurnuvši moje tijelo unaprijed svaki put kad bih nespretno stala i vratila se za korak unazad.

Pogled mi je poletio prema vrhu gdje sam ugledala slabašnu svjetlost kako dopire kroz malu pukotinu iznad naših glava.

To mi je dalo dodatnu motivaciju da iskoristim svaki preostali atom snage u tijelu kako bih stigla do cilja.

Jer mi je sloboda bila na dohvat ruke i nisam je htjela tek tako pustiti da iščezne.

Kad mi je noga napokon prešla zadnju stepenicu, moj je pogled odlutao na napušteni ulaz u nekadašnji rudnik iz kojeg je dopirala danja svjetlost.

Lice mi je ozario djetinjasti osmijeh i veselo sam potrčala prema njemu zaboravivši na sve brige jer apsolutno ništa trenutno nije bilo bitnije od toga.

No, onda sam osjetila kako Gabriel više nije iza mene.

Zbunjeno sam zastala i okrenula se ugledavši njegovu tamnu pojavu kako stoji na vrhu stepenica gdje sunčeve zrake nisu dodirivale staklaste stijene.

Obrve su mi se skupile čineći boru na čelu, a zelene oči zaškiljile.

"Gabriel?" Rastvorila sam usne zazvavši njegovo ime, no on se samo nasmijao kimnuvši glavom prema izlazu.

"Idi. Spasi se."

"Ne idem bez tebe." Krenula sam nazad prema njemu kad mi se upalila lampica u glavi.

"Budalo jedna." Nasmijala sam se i potrčala prema njemu pritom vadeći srebrni prsten iz džepa svojih hlača.

"Mislio si da ćeš me se tek tako riješiti." Popikla sam se preko jedne stijene i pala mu u zagrljaj.

"Nespretna." Oboje smo se nasmijali, a onda sam dohvatila njegov dlan i stavila prsten na srednji prst lijeve ruke.

"Idemo." Šapnula sam i lagano ga povukla prema svjetlosti.

Njegova blijeda koža je istog trenutka promijenila svoju boju otkrivajući zdravi preplanuli ten.
Crna kosa zasjala je presijavajući se u tamnim nijansama plave, a oči boje kestena postale su svjetlije.

Bio je još ljepši nego od prvog puta kad sam ga ugledala.

Zaslijepljena njegovom ljepotom, nisam uopće obratila pažnju na pejsaž koji nas je okruživao.

Srce mi je preskočilo otkucaj, a osmijeh nestao s usana.