Činjenica da je smrt tiho kucala na moja vrata, nije me nimalo plašila, zapravo, uopće mi nije ni bila na pameti.

Kog je briga za Valentina sada, ionako sam se već odavno pomirila s tim da ću jednom morati umrijeti. Bilo to sada i ovdje ili za par godina u postelji okružena najmilijima.

No, ono što me zapravo najviše mučilo u ovom trenutku, bile su te slatke riječi koje su učinile da mi se unutrašnjost preokrene.

Zašto mi to nije prije rekao?

Možda se bojao moje reakcije ili toga da bi ga moje drugačije ponašanje odalo i tako naudilo meni samoj, jer bi me onda mogli upotrijebiti kao ucjenu protiv njega.

Što više razmišljam o tome, samo sam još više zbunjena.

"Kada si mi planirao reći da me voliš?" Ignorirala sam njegovu vidljivu nestrpljivost da se pokrenemo, kao i kratke i brze poglede koje je upućivao onesviještenom Valentinu.

Bio je spreman da u svakom trenutku skoči i uhvati me u slučaju da se ovaj pomakne i za milimetar.

Oči su mu se prikovale za moje isijavajući nezadovoljstvo mojim pitanjem, a onda je uzdahnuo i skrenuo pogled.

"Nikad, ali si me sad toliko iživcirala da nisam imao drugog izbora." Slegnuo je ramenima i dalje sa nestrpljivošću čekajući da se napokon pokrenem, no ja ne idem nigdje sve dok ne dobijem sve odgovore.

"Ali ne razumijem, ako me voliš, zašto se onda ponašaš tako prema meni?" Prekrižila sam ruke pod grudima napravivši jedan korak prema njemu.

Na časak me pogledao, a onda preokrenuo očima.

"Kako?" Usne su mu se izvile u posprdni smiješak.

"Nasilno, mučiš me fizički i psihički." Raskrstila sam ruke, kažiprstom ga ljutito upiknuvši u čvrsta prsa.

Uvukao je obraze i napućio usne izgledajući kao da razmišlja, dok me krajičkom oka intenzivno promatrao svojim tamnim i ubojitim pogledom zbog kojeg sam umrla već nebrojeno mnogo puta.

"Iskušavam te." Coknuo je jezikom.

"Zbog čega?" Suzila sam oči i nakrivila glavu iznervirana njegovim djetinjastim izrazom lica, zbog kojeg je izgledao kao da smatra da je ovo neka igra, a ne ozbiljna situacija u kojoj jedno od nas može ostati emotivno povrijeđeno.

"Da vidim zaslužuješ li moje osjećaje." Iskreno nisam očekivala da će mi odgovoriti pa me to poprilično iznenadilo i ostavilo zatečenom.

"I zaslužujem li?" Podigla sam obrvu kad mi je srce ubrzalo uobičajeni ritam, nestrpljivo očekujući njegov odgovor.

"I više no što misliš." Kratko je odgovorio, a onda me uhvatio za ruku koja je bila prislonjena na njegova prsa i povukao sa sobom u tamu.

✧ ✧ ✧

Misli su mi se još uvijek poput nekakve slagalice spajale u glavi.

Dok me Gabriel svojim ubrzanim korakom vukao kroz prazne prostorije, ja sam u sebi  neprestano ponavljala njegove riječi.

Demoni i odvratne crne misli napokon su bili utišani do samoga kraja.

Nije više bilo sitnih, zloćudnih glasova koji bi me neprestano podsjećali da je on čisto zlo i opasnost.

Preostala su samo šarolika jata leptirića koja su lepršala svuda po mom tijelu šaljući pozitivne vibracije u moje srce, koje je trenutno bilo središte svega.

Moj razum je bio u potpunosti zanemaren, a s njime i onaj grozni tračak pesimizma koji je uvijek bio prisutan.

Sve je to nestalo s par riječi za koje sam mislila da ih nikada neću čuti s njegovih usana.

No, jesam i bila sam mu neopisivo zahvalna na tome jer me tako psihički izvukao iz tame.

Još da me zaista izvuče iz ovog mraka bila bih...

Iz misli me neočekivano izbacila plavkasta svjetlost koja je svojim intenzivnim sjajem zaslijepila moje oči.

Morala sam zastati i zakloniti lice jer su me zjenice na trenutak zaboljele.

"Ovdje je ono po što si došla."

Gabriel je rekao ispustivši moju ruku iz svoje i stavši iza zida svjetlosti koja je sad polako slabjela kako su mi se oči privikavale na nju.

Maknula sam ruku s lica i bolje i dublje pogledala u svjetlost, da bi razaznala iste onakve ploče kakve sam vidjela kad sam tek stigla u podzemlje, samo što su ove bile puno manje.

Polako sam prišla bliže zureći u njih i ne vjerujući svojim očima da takvo što postoji.

Lebdjele su u razini mog struka kao da ih drži neko nevidljivo petogodišnje dijete, dok je to zapravo bilo zbog neke magnetske sile koja ih je odbijala od tla.

Bile su tamno plave boje poput noćnog neba sa sitnim svijetloplavim točkama koje su isijavale svjetlost, a predstavljale su zvijezde.

No, nešto mi je izgledalo krivo u njima. Kao da su bile bezveze kistom raspršene preko crnog platna.

Nisam mogla raspoznati nikakvo zviježđe na njima. Jednostavno nisu išle jedna s drugom.

Htjela sam ih presložiti, učiniti bilo što da se povežu, ali nisam znala smijem li ih uopće dirati.

Hoću li tako poremetiti prirodnu ravnotežu ili je povratiti s obzirom da je već ionako odavno poremećena.

"Uzmi ih." Gabrielov glas je odzvonio prostorijom i natjerao me da pogledam u njega.

Lice mu je bilo spokojno i opuštajuće mirno dok su mu se nijanse plave prelijevale preko čitavog tijela.

Izgledao je kao crna rupa u svemiru, tako lijepo, ali tako smrtonosno.

Ne sumnjam da bi me i on u sekundi progutao i izbrisao s lica zemlje.

Pogled mi je onda ponovno odlutao na ploče i bez puno oklijevanja sam ih pažljivo primila u ruke.

Svjetlost je nestala, a kroz mene je iznenada prostrujao šokirajući val energije.

Udahnula sam punim plućima dok su mi pred očima iskakale stotine zvijezda kao u nekom ubrzanom filmu.

"Moramo krenuti." Gabriel me obuhvatio oko nadlaktice i krenuo ponovno vući za sobom.

Čvrsto sam stegnula četiri ploče uz prsa, još uvijek sva ošamućena i izgubljena.

Za čudo nisu uopće bile teške, iako su pretpostavljam bile od kamena zbog teksture, a i jer su,  baš poput kamena, bile hladne na dodir.

Ponovno smo se našli u gustom mraku koji su uglavnom ispunjavali moji teški uzdisaji jer mi tempo kojim smo se kretali nije odgovarao.

Gabriel me i dalje neumoljivo vukao. Odakle samo crpi tu iznenadnu energiju?

Nije li da je do prije par sati bio toliko slab da sam zaista bila uvjerena da me napustio.

Nisam se usudila započeti ikakav razgovor između nas.

Prvo iz jednostavnog razloga jer nisam znala što bih mu rekla, a drugo iz razloga što je on vjerojatno mislio da nemam osjećaje prema njemu od onda kad me Valentin upitao volim li ga.

Nikad zapravo nisam odgovorila pozitivno, a ni negativno.

Zato sam se pitala je li žali zbog tog što je on meni izjavio svoje osjećaje, a ja sam prevelika kukavica da mu ih uzvratim.

Srce me stegnulo kad me odjednom gurnuo u prostoriju osvijetljenu s nekoliko malih crvenkastih svijeća pored polica i hrpa knjiga među kojima je ležala i ona meni i više nego poznata.

"Moj dnevnik." Zaustila sam i pohitala prema toj crvenoj knjižici koja je sadržavala moje tajne i misli od unazad nekoliko mjeseci.

Ispustila sam ploče i brzopleto uzela dnevnik u ruke te ga krenula brzo listati kao da mi život ovisi o tome.

Dok sam žurno upijala vlastite riječi ispisane na nekoliko požutjelih stranica, Gabriel je uzimao ploče i stavljao ih u neki ruksak, no nisam previše obraćala pažnju na to.

Tek kad mi ga je doslovno stavio pred nos, shvatila sam da je to moj putnički ruksak i oči su mi se u istom trenutku zaiskrile.

Sreća mi je zagrijala srce te sam ga brzo prihvatila usputno stavljajući dnevnik u njega, a zatim ga čvrsto stisnula uz prsa.

"Pretpostavio sam da bi ih željela imati i da ti znače." Govorio je dok je uzimao drugi, crni ruksak i u njega trpao knjige i svakojake papire neuredno rasprostranjene po stolu.

"Kako si znao da su ovdje?" Pratila sam njegovu vitku figuru kako se brzo kreće po prostoriji od stola do police i tako u krug.

"Instinkt." Slegnuo je ramenima i jednim potezom pokupio sitno poludrago kamenje s jedne od malih polica na kojima nisu bile knjige.

Kad je prebacio ruksak preko ramena, stao je na udaljenosti od pola metra od mene.

Pogledom je još uvijek pažljivo šarao po prostoriji kako mu nešto ne bi slučajno promaknulo i kako ne bi to isto izostavio.

"Hvala ti." Izgovorila sam i pridobila te crne oči da me pogledaju.

"I drugi put." Nasmiješio mi se najljepšim osmijehom koji sam do sad vidjela.

Srce mi se uzlupalo, a noge neposlušno napravile korak u naprijed suzbijajući sitni prostor između nas.

Pogled mi je s njegovih bajnih očiju odlutao na rastvorene usne koje sam sad više od svega željela dotaknuti svojima.

Željela sam osjetiti tu mekoću njegovih usana dok nježno miluju moje, baš kao i vatromet i iskre izazvane spajanjem dvoje suprotnosti.

No on, čini se, nije želio isto.

"Moramo krenuti dalje." Okrenuo je glavu i bez i jedne druge riječi,  samo odšetao do izlaza ostavljajući me u potpunosti zatečenu.