Srce mi je ubrzalo ritam, a prsa se počela brže spuštati i dizati kao da mi je sav zrak bio izbijen iz pluća.

Vinula sam se u nebesa.

Moje ruke htjele su se obaviti oko njegovog svilenog vrata, a usne osjetiti tu neopisivu mekoću njegovih.

To bi se i dogodilo da me razum nije u zadnji čas spriječio da pohitam u smrtonosni zagrljaj zabljesnuvši me slikom sivih očiju, koje su me u trenutku vratile na početak kad je isti izraz lica imala ona crnokosa djevojka.

Slika pred mojim očima odigrala se poput nekog starog filma i bila je oličenje zla i opasnosti, koja se u zadnje vrijeme poput priljepka ljepila za mene.

On nije dobar.

Zlo.

Vrag.

Instinktivno sam koraknula korak u nazad ne vjerujući vlastitim očima da Gabriel zapravo upravo stoji ispred mene.

Možda sanjam?

"Oduvijek sam to želio učiniti."
Na trenutak je pogledao prema Natashinom beživotnom tijelu, a onda ponovno u mene.

Tamna krv još uvijek je kapala s vrhova njegovih prstiju, a mračan pogled odašiljao strah u mojem pravcu.

Učiniti što? Iščupati joj živo srce iz prsa?

Što tek onda želi učiniti tebi? Slomiti ti vrat? Napraviti isto što i Natashi ili nešto treće?

Unutarnji glas mi je poslao trnce niz tijelo, a koža mi se istog trenutka naježila kao da je bila izložena hladnoj ruskoj zimi.

Lice mi je poprimilo zbunjujuć izraz, dok sam kutkom očiju hvatala obris Natashinog tijela u lokvi krvi, koja je polako natapala njezinu zlatnu kosu.

Zatim mi je pogled odlutao prema Valentinu koji je još uvijek u nesvijesti ležao uz razlomljeni zid.

Problem bijega se činio riješen.

"Što je?" Gabriel je prekinuo svježu tišinu i natjerao me da malčice poskočim u mjestu zbog dubine svog glasa.

Nije više imao neodoljivi smiješak na licu, već je skupljenih obrva gledao u mom smjeru, dok bih ja svako malo nesvjesno napravila korak u iza.

Grozan i nepoznat osjećaj strujao mi je tijelom dok sam se ja pokušavala sabrati i mirno mu odgovoriti, no uzaludno.

Nikakve riječi nisu napuštale moja usta.

"Kristal?" Zazvao me kad mu nisam odgovorila na prethodno pitanje, čak ni ostvarila jednostavni kontakt očima.

I dalje mu nisam odgovarala, samo sam smeteno gledala kroz njega u nemogućnosti da se usredotočim na stvarnost.

U mislima sam bila svugdje, ali ne i ovdje. Umom sam u potpunosti odlutala.

Misli su vrištale na mene i htjela sam ih nekako stišati, no sve to bezuspješno. Nadglasale su moj razum uvjeravajući me kako moja smrt upravo stoji na korak ispred mene.

"Jesi li dobro? Čudna si."

Progutala sam takozvanu knedlu u grlu ne skidajući pogled s njega te napravivši još jedan korak u nazad, koji je bio i zadnji jer sam se upravo sama pritisnula uz hladni zid.

Trnci su mi u trenutku proželi napeto tijelo, a neobjašnjivi strah je sve više rastao u meni.

Čega se odjednom bojim i zašto?

"Gabriel, nećeš mi nauditi, zar ne?" Zarila sam zube u donju usnicu kad je njegova ruka ispustila krvavo srce iz šake.

On je šutke skrenuo pogled na Natashu, a onda me prostrijelio istim.

"Bojiš me se?" Ironično je podigao obrvu, a onda napravio korak prema meni.

Smrznula sam se na mjestu.

Što mi se odjednom dogodilo?

"Odgovori mi." Glas mi je pukao kad se našao na centimetar udaljenosti od mene.

Njegove oči pomahnitalo su gutale moje kao da mi želi pročitati misli kojih je vjerujem bilo previše, jer ni ja sama nisam znala što mislim.

"Neću ti nauditi, zašto bih?" Ironični osmijeh zatitrao mu je na usnama, a mene je to samo još više pokopalo u zemlju.

"Rekao si da ćeš me ubiti jednom, uskoro. Obećao si mi to." Podigla sam glavu kad mi se još više približio, gotovo u potpunosti zatvarajući slobodni prostor između nas.

"Nikad ne kršim obećanja, ali za tebe mogu napraviti iznimku." Odjednom me uhvatila neobjašnjiva panika i tijelo mi je počelo nekontrolirano drhtati.

"Kristal?" Posegnuo je za mojim dlanom, ali ja sam ga kao opečena brzo izmaknula.

"Ne diraj me!" Htjela sam silom proći kroz zid, samo da se odmaknem što dalje od njega.

Ne znam što je odjednom ušlo u mene i zašto se odjednom bojim čovjeka za kojeg sam mislila da ga volim, zapravo bila sam sigurna u to.

Ispravak, vampira.

"Kristal." Podigla sam ruku u zrak kao znak da šuti.

Previše toga se trenutno događalo u mojoj glavi da bih sad slušala njegove bespotrebne riječi koje dijelom i ipak želim čuti.

"Mislila sam da si-" Zastala sam i potisnula suze koje su mi odjednom opasno zaprijetile da će se izliti niz moje obraze poput Niagarinih slapova.

"Mrzim te." Prosiktala sam i uputila mu najgori pogled koji je itko mogao zadobiti od mene.

Čini se da ga to nije previše taknulo u srce, zapravo izgledao je veoma zabavljen ovim cirkusom koji izvodim.

"Ne bih rekao." Ruka mu je poletjela prema mom krhkom vratu i još više me pritisnula uz zid.

Jauknula sam od iznenadne boli koja je odjeknula mojim tijelom jednom kad su moja leđa neočekivano probila zid.

"Mrzim te." Ponovila sam, a onda mi je srce preskočilo otkucaj nakon što je njegova šaka udarila u zid tik do moje glave i tako napravila još dublju rupu.

"K vragu, čuo sam i prvi put!" Povikao je toliko glasno da sam skoro umrla od užasa i šoka koji mi se iscrtao preko lica.

Bila sam prisiljena pogledati u njegove crne oči iz kojih se isijavala tama prijeteći kako će ugasiti svaku rasplamsanu iskru u meni.

Dovoljno da se još više ukopam na mjestu.

U tom trenutku je moj pogled zahvatilo polagano pomicanje Valentinovih prstiju koje je bilo znak kako će se svaki čas probuditi.

Vođen mojim pogledom, pustio me, a onda mi okrenuo leđa polako se krećući prema vratima.

Pritom je ljutito šutnuo srce koje je do malo prije bezbrižno pumpalo krv u Natashinim prsima.

Ukrivio je glavu hvatajući me kutkom očiju.

"Nemamo puno vremena, Valentin će se uskoro probuditi." Rekao je kad je očito shvatio da nemam apsolutno nikakvu namjeru poći za njim.

Ostala sam šutke stajati, blijedo gledajući u njegovu ruku koja je sad držala kvaku na vratima prijeteći da će je slomiti poput grančice.

Nakon pola minute je izgubio sve živce i munjevito se okrenuo prema meni, pritom me pogledavši arogantnim i opasnim očima u kojima je moje srce prije nalazilo spas.

"Ideš li ili što?!" Zamahnuo je rukama i natjerao me da se stresem zbog neočekivanog pokreta.

"Zemlja zove Kristal." Podigao je obrvu i prekrižio ruke na prsima, tu i tamo pogledavši u Valentina koji se za sad više nije pomaknuo.

"Ne idem." Napokon sam odgovorila toliko hladnim tonom da je čak i mene prošla jeza.

On je na moj ton samo nezainteresirano preokrenuo očima, a onda ubrzanim korakom došao do mene i grubo me povukao za ruku.

No, to nije imalo prevelikog učinka jer sam mu se ja oduprijela snagom za koju nisam ni znala da je trenutno imam i ostala čvrsto stajati na mjestu.

Istrgnula sam ruku iz njegova stiska i tako ga samo još više razljutila, no nije me ni bilo briga.

"Ne budi tvrdoglava i idemo." Izignorirao je moje djetinjasto ponašanje i ponovno mi pokušao dohvatiti ruku.

"Ne." Uporno sam se izmicala dok me nije napokon uhvatio i stegnuo toliko jako da sam mislila da će me prepoloviti na tom mjestu.

"Prestani izigravati igrice." Rekao je kroz zube i trznuo me kad sam se pokušala izvući iz bolnog stiska.

"Ili ćeš što? Ubiti me?" Uzvratila sam istim tonom, vjerojatno sva crvena u licu od bijesa i adrenalina koji mi se odjednom probudio u unutrašnjosti.

"Neću te ubiti." Sklopio je oči vidno iživciran mojim neobjašnjivim i djetinjastim ponašanjem.

"Zašto? Zar nisi to želio od početka? Što se promijenilo? Učini to brzo molim te, nemam više strpljenja." Slobodnom rukom sam pritisnula korijen nosa kao da će me to smiriti, no nije.

Svaki njegov odgovor samo je još više razbuktavao opasnu vatru u meni koja bi ga mogla u sekundi progutati.

"Neću."

"Zašto?!" Povikala sam natjeravši ga da zaključa svoj pogled na mojem.

Njegove oči sijevnule su nad mojima i poslale hladnoću niz moju kralježnicu.

"Jer te pobogu volim!" Uzviknuo je i utišao sve glasove u mojoj glavi koji su do sad pištali i vrištali u meni.

Ustuknula sam, a on me pustio i iznervirano prošao rukom niz lice, a onda i kosu te mi brzo okrenuo leđa.

Mogla sam čuti i isto tako, osjetiti srce kako mi luđački lupa u prsima, a znoj mi se nakuplja na čelu pokazujući koliko me ova situacija čini nervoznom.

"Voliš me?" Prošaptala sam jedva čujno kao što vjetar šušti vlatima trave.

Ništa mi trenutno nije imalo smisla i samo sam htjela sjesti i raščistiti misli što su mi se ponovno nakupile u glavi stvarajući nered iz kojeg sam se toliko teško izvlačila.

"Ne tjeraj me da ponavljam, a sad idemo ukoliko ne želiš da nas Valentin oboje podavi k'o grlice."