U trenutku me je oblio hladan znoj.

"Gabriel? Jesi li dobro?" Skupila sam iskrivljene obrve gledajući u njegovom smjeru.

On se na moje zaprepaštenje nije pomaknuo ni milimetar, a ni najtiši zvuk poput disanja nije sišao s njegovih mekih usana.

"Gabriel!" Silno sam se pokušavala osloboditi hrapavog užeta, snažno se opirući dok me ono nije još jače stisnulo.

No, to sad nije bilo ni bitno.

Nisam uopće marila za to da će mi se svi organi u trbuhu zgnječiti ukoliko nastavim ovako.

Marila sam samo za neki znak života da se moj um uvjeri da je s njim sve u redu te tako smiri moje srce, koje se paralo zbog pomisli da nikada više neće čuti taj bajkoviti glas, koji je istovremeno bio najljepša melodija i najhladniji ton koji bi sledio krv u mojim žilama.

Ne može me ostaviti ovdje samu na takav način. Nisam prošla kroz gorući pakao da se sve jednostavno okonča ovako.

Pogledala sam prema gore dosjetivši se užarene lanterne koja je davala slabašnu svjetlost ovoj pustoj prostoriji.

Raspoloženje mi je splasnulo kad sam shvatila da mi je i dalje previsoko.

Možda je i bolje tako jer koliki sam baksuz uspjela bih se zapaliti.

Dok sam se ja neuspješno pokušavala izbaviti iz čvorova užeta oko sebe, začulo se neugodno škripanje vrata koje mi je odmah odvuklo pažnju.

"Što se ovdje dogodilo?" Sledila sam se na mjestu čuvši taj hladni ton koji mi je zadavao glavobolje od trenutka kad sam ga prvi put čula.

Pramen smeđe kose mi je mirno pao preko užasnutog lica kad sam polako okrenula glavu u stranu ugledavši Valentina kako brzim koracima dolazi do sredine prostorije.

Nimalo nježno je uhvatio Gabriela za bradu i podigao mu glavu tako da je bila u razini njegovih sivih očiju koje su u svakom trenutku isijavale tmurnu sablast.

"Koji-" Odmaknuo se od njega kao opečen, pritom ispustivši Gabrielovo beživotno lice iz šake na što je ono bespomoćno klonulo na njegova prsa.

Oči su mu izgledale opustošeno, sa djelićem straha i razočaranja u tankom krugu oko crne zjenice.

Pogled mu se susreo s mojim pa sam ja brzo okrenula glavu i potisnula bolni jecaj koji je bio nagovještaj vijesti koju sam odbijala čuti.

Usne su mi se rastvorile u bolni izraz, a suze u trenutku zamaglile pogled tjerajući me preko ruba zdravog uma.

Plakala sam jer je srce tako željelo.

Plavi potoci izlijevali su se iz svog korita natapajući livadu svojom patnjom i gušeći bujno zelenilo u njoj.

"A tu si, tražila sam te posvuda. Trebala sam-" Natasha je ležerno ušetala u prostoriju gledajući u svoje grimizno crvene nokte.

Crveni ruž na usnama naglašavao joj je red bijelih zubi koje je upravo ponosno pokazivala, a crni korzet isticao uski struk.

Zastala je ugledavši Valentinovo problijedjelo lice kako s nevjericom zuri u Gabriela koji i dalje nije pokazivao ikakve znakove života.

Osmijeh joj je u sekundi nestao s lica i bez razmišljanja je posrnula unaprijed prema Valentinu.

"Što si učinio?!" Vrisnula je gurnuvši ga u stranu.

Brzinom svjetlosti je stala pred Gabriela i obje ruke položila na njegove blijede obraze, tako mu podigavši mlohavu glavu.

"Gabriel?" Zazvala ga je prešavši palcem preko njegove brade pa sve do ušiju, odmičući pramenove crne kose s njegovog lica.

"Ne." Odmahnula je plavokosom glavom s nevjericom koja joj se iscrtala pred kristalnim očima.

"Obećao si da mu nećeš nauditi!" Uzviknula je i silovito se okrenula prema bespomoćnom Valentinu.

On je uzaludno pokušavao objasniti da nije učinio apsolutno ništa, no ona ga nije slušala.

Trenutno nije željela čuti išta osim Gabrielovog promuklog glasa kako govori da je dobro.

"Nisam učinio ništa, kunem ti se Natasha." Uzviknuo je nazad, kad ga je svom snagom gurnula u zid pod kojim su se cigle pretvorile u prah.

"Obećao si da mu nećeš nauditi! Ne vjerujem ti više!" Čvrsto ga je stegnula oko vrata i veličanstveno podigla njegovo tijelo par centimetara iznad prašnjavog tla.

"Obećao si." Zaplakala je i ispustila ga tek kad je zbog nedostatka zraka sklopio sive oči.

"Obračunat ćemo se kasnije, to ti garantiram životom." Zagrmjela je, a onda ga šutnula nogom i brzopleto se okrenula prema sredini prostorije.

Na čas me okrznula krajičkom oka, dovoljno da vidim razbuktalu vatru u njenim tamnim očima u kojima su sijevale munje čineći ih tako opasnim.

Jednim potezom je rastrgala stegnuto uže oko nas, dopuštajući Gabrielovom tijelu da nesmetano padne u njeno naručje.

Ja sam se dočekala na plava koljena i zbog iznenadne boli koja mi je prožela tijelo, u potpunosti pala na pod savijajući se zbog neugode koja mi je prostrujala tijelom.

"Nisi zaslužio ovo, čak ni nakon svega što si mi učinio." Zavapila je stiščući njegovu glavu uz prsa, pritom ga polako njišući poput malenog djeteta.

Moram ustati i iskoristiti ovu priliku za bijeg. To mi je Gabriel govorio i želio bi da uspijem. Bar se nadam u to.

Polako sam se uzdigla oslanjajući se na laktove, okrećući leđa Natashi koja je imala svu svoju pažnju usmjerenu na Gabriela.

Nije ni primjetila da me onim potezom oslobodila zajedno s njim, ili možda je, ali nije marila za to.

Ionako se borim zadnjim atomima snage i ne znam hoću li uspjeti ostvariti cilj.

Svakim novim pokretom oštra bol parala mi je tijelo, no nisam se dala samo tako pokolebati.

Moram se boriti.

Za sebe.
Za Gabriela.
Za svoju obitelj.
Za čovječanstvo.
Za cijeli svijet.

Napokon sam stala na noge i kad sam se okrenula, život mi je proletio pred očima.

Natasha je blijedo stajala na centimetar ispred mene sa širom otvorenim očima koje su duboko ulile strah u moje krhke kosti.

Prizor je bio isti onakvom kakve sam sanjala u najgroznijim noćnim morama.

Te pakosne oči gutale su moje isto kako je i magla gutala prirodne ljepote.

Usne su joj se polako rastvorile kad je zvuk sličan krckanju odjeknuo pustom prostorijom.

Na moje zaprepaštenje, tijelo joj je odjednom neobjašnjivo kliznulo u stranu otkrivajući tamnu siluetu krvavih ruku, tik iza nje sa srcem koje još kucalo u šaci.

Grlo mi se osušilo, a zjenice raširile.

Ispred mene je stajao on, izgledajući besprijekorno kao i uvijek.

Polako je podigao svoj očaravajući pogled zapuhujući me svojom tamnom aurom, koja mi je svo ovo vrijeme mazala oči.

"Gabriel." Prošaptala sam u nevjerici.

Usne su mu se iskrivile u stranu pokazujući svoj najljepši osmijeh.

"Zdravo, srce. Jesam li ti nedostajao?"