Naredni mjeseci koji su dolazili donosili su mi mir u duši i sve više ljubavi. Ali znate kako to ide, svako mirno more se kad tad uzburka. Bože, kad se samo sjetim svih onih osmijeha na svom licu, radovanja, zagrljaja i poljubaca. Baš se vidi da sam bila zaljubljena klinka koja je cijeli svoj svijet vidjela u jednim smedjim očima.

Ali krenimo polako od februara.

Ajdin se poslije udesa oporavljao i iz dana u dan izgledao sve bolje. Od mene je dobio par posjeta dok je bio u bolnici i pokoju riječ o brzom oporavku. Kada je izašao iz bolnice više ga nisam vidjala. Poslala sam mu samo jednu poruku i pitala kako je. Toliko sam mogla uraditi i toliko sam mu dugovala, ipak sam djetinjstvo s njim provela. Jesam mu oprostila sve ali to nije značilo da ćemo moći opet biti ono što smo nekada bili. Prijateljstvo izmedju nas bilo je ugašeno.
Od Selme sam čula da je, kada se u potpunosti oporavio, otišao u Neum gdje su njegovi imali svoju kuću. Možda je za sve nas bilo bolje što je otišao.

U martu sam se trudila ispraviti sve loše ocjene koje sam dobijala i malo više posvetiti školi. Pored Evela je to bilo nemoguće jer mi je odvlačio misli sa svega čak i kad nije bio pored mene. Negdje na polovini marta mama me je pustila da za vikend odem s njim na njegovu vikendicu uz obećanje da ću učiti. Ta malena kućica za mene je bilo posebno mjesto sa kojeg svaku sitnicu pamtim. Na tom sam mjestu izgubila nevinost sa čovjekom kojeg sam voljela cijelim svojim, tada previše mladim srcem.

"Znači čvrsto si odlučila upisati fakultet?" pitao me je dok smo ležali na krevetu kasno u noći.

"Pa i sam znaš da sa gimnazijom nemam ništa. A i želim raditi jednog dana u banci. Želim biti prava poslovna žena, nositi sve one bijele košulje, štikle." gledala sam u plafon i zamišljala sebe kakva ću biti za par godina. Zamišljala sam i pored sebe vidjela njega. Mogla sam nas zamisliti u malenom stanu kako ja pravim večeru dok se on igra sa malenom bebicom koja bi imala njegove oči. U svojoj sam budućnosti vidjela njega. On je uvijek bio u mom svemu.

"Jesi ikada razmišljala o odlasku odavde?" razgovori s njim uvijek su bili tako neobavezni, čudni i svaki od njih sam zapamtila. Svaku riječ koju je ikad izgovorio pamtim i škrto čuvam za sebe.

"Ne bih bolan mijenjala Bosnu ni za šta na ovom svijetu." situacija u našoj državi nije bila bajna, nije ni sada ništa bolja. U ovoj državi mladi ljudi nemaju budućnost i znala sam da je ni ja neću imati ali nisam marila. On je bio uz mene. Moj jedini san bio je s nekim živjeti Pariz u Sarajevu i san mi je bio ostvaren. Ništa mi više nije trebalo.

Poslije marta i tih hladnih dana došao je nešto topliji april. Priroda se budila i u sarajevskim avlijama mirisao je behar. Mirisao je i u gradu kojeg sam zavoljela kao da je bio moj rodni, Kaknju. Kako sam samo voljela taj grad, rijeku pored koje me je poljubio, njegovu majku i sve te ljude koji su bili tu jedni za druge. Bio je to mali grad pun ljubavi.

"Evele, sine jesu li te zvali oni ljudi? Šta kažu?" jednog aprilskog, sunčanog dana bila sam u Kaknju kod njega i sa njegovom porodicom sjedila u dvorištu. Jela sam ponovo kolače koje je njegova mama pravila i uživala. Ta žena je pravila hranu kakvu više nikada nisam probala.

"Nisu, mama." Evel je odgovorio na njeno pitanje i tek tada sam obratila pažnju na ono što ga je pitala. Izbjegavao je moj pogled a Irma je ustala i počela sa stola kupiti čaše i tacne.

"Merima, jesi možda gladna?" Irma je skretala sa teme koju je načela njegova majka. Postojalo je nešto što nisam znala a trebalo je da znam. Trebalo je da mi kaže, imala sam prava na to.

"Jest ćemo negdje u gradu. Hajmo Merima." povukao me je za ruku i izašao sa mnom iz dvorišta. Njegove sam uspjela pozdraviti samo jednim mahanjem ruke.

"Ko te treba zvati?" pitala sam u autu i čekala da me pogleda u oči ali on je vješto izbjegavao moj pogled.

"Ma nešto za svirku, treba da sviram u Trebinju." povjerovala sam da je to pravi odgovor i dalje ništa nisam pitala. Na svirku u Trebinje sam ga pratila kao i na svaku prije te. Pratila sam sve njegove snove, svaki korak, svaku pjesmu. Pratila sam njegov život.

Prvi maj smo proveli zajedno sa Omarom i Lejlom na livadi iznad Kaknja. Omar i Lejla su bili poseban priča, bili su tako slatki, zaljubljeni i bez briga. Taj dan smo zaista uživali, smijali se šalama koje je Omar zbijao, smijali smo se i Evelu dok je prepričavao Lejli sve gluposti koje je Omar izvodio u školi.
Negdje pred večer smo se vratili u grad gdje sam sa Evelom otišla do parka u kojem smo šetali i gledali u djecu koja su živjela svoje djetinjstvo.

"Šta misliš kakva bih ja bila kao majka?" sjedili smo na klupi dok se noć polako spuštala. Žena sa djetetom u kolicima je prolazila pored nas i natjerala me da se zapitam kakva bih to stvarno majka bila. Natjerala me je da odlutam mislima u budućnost u kojoj sam vidjela isto što i onu noć na vikendici, nas dvoje u malenom stanu sa bebicom kojoj bi pružili svu ljubav ovog svijeta jer i ona bi nastala iz jedne ljubavi.

"Ne misliš da si previše mlada o tome da razmišljaš?" nasmijao se pa me povukao u svoje krilo.

"Pa štaa?" ruke su mi bile oko njegovog vrata i usne previše blizu njegovim. Gledala sam u njegovo lice i pamtila svaku crtu, svaku boru i svaku nepravilnost. Pamtila sam i svaki osmijeh koji je zbog mene sijao na tom prelijepom licu. Pamtila sam i svaki svoj osmijeh. Pored njega sam bila istinski sretna.

"Volim te, Evele!" rekla sam prije nego sam svoje usne spustile na njegove.

"Značiš mi, Lutko." par kapi kiše palo je po nama ali mi smo i dalje sjedili na klupi. I dalje sam gledala u njegovo mlado a tako umorno lice.

"Pleši sa mnom!" povukao me je za ruku i natjerao da ustanem sa klupe. Iz obližnjeg kafića se čula glasna muzika a mi smo plesali dok su po nama krupne kapi proljetne kiše padale. Evel je bio moj prvi ples na kiši koju nikada nisam voljela jer mi ništa dobro nije donosila. Mrzila sam je a opet sam plesala s njim, bila sam na korak i kišu da zavolim uz njega.

Krajem maja došao je dan moje velike mature. Na sebi sam nosila dugu plavu haljinu, kosa u loknama spuštala niz moja ledja a na nogama sam imala crne štikle. Pored mene je bio Adnan u crnom odijelu i sa ružom u ruci koju mi je na kraju maturalne večeri dao. Evel je sa Lejlom, mamom i tatom bio tu noć uz mene i uz osmijeh su pratili nas maturante sa velikim snovima.

"Prelijepa si, znaš?" na kraju večeri sam sa Evelom bila u jednom restoranu. Pogledom je klizio niz moje tijelo i tjerao srce da brže zakuca. U meni je budio sto i jedan nepoznati osjećaj koje više nikada osjetila nisam.
U jednom momentu telefon mu je zazvonio a njegov uzdah bio mi je znak da nešto nije u redu.

"Vraćam se odmah." ustao je i javio se na telefon ali je izašao iz restorana. Nisam sumnjala u njega niti sam u bilo kojem momentu pomislila da postoji neka druga, ali postojalo je nešto što je od mene krio.

U junu je bila tačno godina dana od kada sam ga upoznala, godina dana kako sam voljela i godina dana moje sreće.
15. juna bio je Evelov rodjendan kada je napunio dvadeset dvije godine.

"Sretan rodjendan, ljubavi!" taj dan sam ga prvi put tako nazvala i poljubila nježno, predano i sporo. Poklon sam mu dala tek onda kada smo otišli na Žutu tabiju. Sarajevo je ispred nas palilo svoja svjetla dok se iznad njega noć polako spuštala.

"Jesam li ti ikada rekla da sa tobom živim Pariz u Sarajevu?" odmahnuo je glavom dok je me privlačio bliže sebi, u svoj zagrljaj. Izgledao je previše umorno i zabrinuto. Osjećala sam da nešto nije kako treba biti ali sam se nadala da me osjećaj vara i da sreću koju sam imala ništa neće pokvariti.

"Merima, moramo razgovarati." nisam htjela voditi ozbiljne razgovore, htjela sam samo uživati u toj noći. Htjela sam da i on uživa u svom rodjendanu ali nije uživao.

___________________

Ljudii, naredno poglavlje je ujedno i posljednje poglavlje ove priče. Kakvi su vaši utisci?