2017. godina odbrojavala je svoj drugi mjesec, februar. Neki su ga zvali i mjesecom ljubavi, dok je meni uz Evela svaki mjesec bio, mjesec ljubavi. Godina prije te bila je, za mene, godina dobitaka. Dobila sam oca i brata, dobila sam nove šanse, doživjela ljubav - onu pravu, prvu i iskrenu. Onu koja ti iz srca nikada ne ode i zbog koje te i najsitniji dio duše zaboli. Boli godinama poslije.
Ono što me je posebno radovalo na početku te godine, bilo je što je i u Lejlin život ušla ljubav. Moja Lela ponovo je bila zaljubljena, sretna i nosila je osmijeh na licu. A za sve to bio je zaslužan Omar, Evelov drug kojeg je upoznala na proslavi Nove godine. Nedugo poslije proslave ušli su u vezu u kojoj su upoznavali jedno drugo i bili sretni. Nisam bila jedina koja je svako malo išla u Kakanj, sa mnom je išla i Lejla.

Vani je nebo sipalo krupne pahulje snijega dok sam ja sa Evelom ležala u njegovom krevetu i jela kolače koje je spremila njegova mama. Roditelji i sestra su mu bili na vikendici.

"Mogla si prenoćiti?" viljuškom sam ubacila zalogaj kolača u njegova usta dok je on pisao poruke na telefonu koje se nisam trudila pročitati jer sam bila zauzeta kolačima kakve više nikada nisam jela.

"Ne mogu, mama bi me u top strpala. Ionako sumnja da smo spavali, čudno se ponaša." za moju mamu imati odnose prije braka bilo je sramotno i nedopustivo. Da je znala šta sam uradila sa mnom riječi više ne bi progovorila ali ja se nisam osjećala krivom niti sam se kajala. Kako sam se mogla kajati kada sam ga voljela više od sebe same?

"Jao mama, mama. Pravi nam probleme samo." nasmijao se i ostavio telefon na ormarić pored kreveta pa je uzeo i tacnu sa kolačima iz moje ruke i ostavio je na isto mjesto.

"Vrati mi!" svojim tijelom poklopio je moje i utisnuo poljubac na mojim usnama.

"Stvarno previše jedeš." skidao mi je majicu i usnama prelazio preko moga vrata.

"To mi i zalogaje brojiš?" kada je dlanom prešao preko moga trbuha tijelom mi je prošla jeza a srce je opet kucalo ludim ritmom.

"I pričaš previše za svoje godine." spojivši usne sa mojima dao mi je do znanja da bi svaka naredna riječ bila suvišna i nepotrebna. Ljubio me je grubo i posesivno. Htio je sve, sve sam mu i pružala.
Dok je sporim pokretima otkopčavao moj grudnjak telefon mi je zazvonio ali oboje smo ga ignorisali. Zvonio je i dok je on usnama klizio sve do ruba pantolona koje je otkopčao i svukao sa mene.

"Možda treba da se javim? Treći put zvo..." poljupcem je prekinuo riječi koje sam htjela izgovoriti. Nisam mu zamjerala, mogao je svijet stati opet bih ostajala uz njega.
Od njegovih dodira tijelo mi se ježilo a srce prijetilo da će iskočiti iz grudi. Mjeseci su prošli od našeg prvog susreta a on je i nakon toliko mjeseci budio iste osjećaje u meni. I znala sam, godine da prodju on će moći pogledom probuditi u meni ono što drugi dodirima i nikakvim riječima ne bi uspjeli.
Poslije zvona moga telefona oglasio se i njegov i to mi je bio znak da treba da ga odgurnem od sebe i pogledam u ekran njegovog telefona na kojem sam ugledala Lejlino ime. Nije mi baš bilo jasno zašto je Lejla zvala njega ali kada sam uzela svoj telefon i ugledala njene propuštene pozive znala sam da nešto nije u redu.

"Stvarno ti je telefon bitniji od mene?" Evel je nervozno legao na ledja dok sam ja uzimala njegov telefon i povlačila zelenu ikonicu.

"Lejla? Šta je bilo? Nešto se desilo?" par sekundi je šutjela a onda sam čula njen tihi jecaj.

"Lejla? Hoćeš mi reći nešto?" Evel je zabrinuto gledao u mene a ja sam oblačila pantalone i bila spremna svakog trena krenuti.

"Merima...Ajdin...Imao je udes...na operaciji je..." govorila je izmedju jecaja dok sam ja ostala zaledjena na mjestu. Lejla je cijelom mom društvu bila starija sestra i sve ih je voljela. Vijest da je Ajdin imao udes ju je potresla, ali potresla je i mene. Pa pobogu, s njim sam djetinjstvo provela. Bio mi je drug i voljela sam ga bez obzira na ono što se dešavalo medju nama. Jednom je probao uništiti moju sreću ali bila sam spremna oprostiti mu, halaliti jer je bio na ivici života. Kada mi je rekla u kojoj je bolnici prekinula sam poziv, obukla jaknu i požurila prema ulaznim vratima.

"Ej ej, gdje ćeš? Šta je bilo?" gledala sam u Evelove oči kada me je zaustavio. Nisam mu mogla reći gdje idem i šta se desilo, znala sam da ne voli kada je Ajdin u mojoj blizini. Oprostio mi je poljubac zbog kojeg me je i tada grizla savjest, nisam mu mogla reći da opet nakon toga idem vidjeti Ajdina.

"Lejli nije dobro nešto, moram ići." nije mi povjerovao. Znao je prepoznati moje laži, znao je prepoznati moju tugu. Od njega nikada ništa nisam mogla sakriti.
Uzeo je ključeve auta i izašao sa mnom iz kuće.

"Otići ću sama."

"I misliš da ću te ja pustiti da ideš sama?" nisam imala drugog izbora osim sjesti s njim u auto i krenuti prema Sarajevu. U mislima mi je bio Ajdin i saznanje da bi se jedan mladi život mogao ugasiti. Možda nisam razumjela njegove osjećaje prema meni, možda me njegova bol nije doticala ali nisam željela da ode sa ovog svijeta. Bio je previše mlad za nešto takvo, trebalo je tek da uči i živi život.
Kada smo došli do moje kuće gdje je parkirao auto ostavila sam jedan poljubac na njegovom obrazu tek da ne bi posumnjao da nešto nije u redu, pa sam izašla iz auta i nadala se da neće krenuti za mnom.

"Merima zašto me lažeš?" znala sam da me čita kao otvorenu knjigu a opet sam pokušavala izbjeći istinu.

"Za šta te lažem? Ne lažem..." ispod nogu mi je škripao snježni pokrivač dok sam se polako okretala prema njemu i izbjegavala pogledati ga u oči.

"Znaš koliko mrzim laži i opet me lažeš. Jako zrelo od tebe." zatvorio je vrata auta i približio mi se.

"Reci mi istinu! Dobro znamo da je sa Lejlom sve u najboljem redu." prekrižio je ruke na prsima i čekao moj odgovor dok su po nama pahulje snijega tiho padale.

"Riječ je o Ajdinu." tiho sam rekla a on je pogledao u nebo i duboko uzdahnuo.

"Opet taj mali. Dobro ženska, glavo šta hoće on od tebe? Šta ti hoćeš od njega? Mene voliš a lažeš me i pritom ideš sada s njim da se vidjas. Ne razumijem te!" odmahnuo je rukama i okrenuo mi ledja. Nije mi vjerovao.

"Evele, krivo si shvatio..."

"Ma ja, uvijek ja tebe krivo shvatim." prekinuo me je.

"Ajdin je imao udes, krenula sam u bolnicu vidjeti kako je. Provela sam djetinjstvo s njim i oprosti što nisam tolika kučka da pustim da umre neko ko mi je značio a da mu ne kažem da mu opraštam. Oprosti stvarno!" iznervirano sam govorila iako nisam imala prava ali vijest o Ajdinovom udesu me je potresla i nisam mogla razumno razmišljati.

"Ali zašto me lažeš? Mrzim laži, Merima! Mrzim!" previše glasno je govorio dok se okretao prema meni i moje lice uzimao svojim dlanovima.

"Znam." tiho sam rekla a on je duboko udisao i smirivao se. Nikada do tada ga nisam vidjela tako iznerviranog. Laži su ga uvijek izbacivale iz takta.

"Ne znaš čim mi serviraš laži." hladnoća njegovih dlanova grlila je moje obraze ali na neki čudan način mi je i prijala. Kad bolje razmislim, meni je sve s njim prijalo.

"Pusti me da ga idem vidjeti." čelo je naslonio na moje i gledao me u oči.

"Obećaj da ćeš mi uvijek govoriti istinu kakva god ona bila." obećala sam da hoću i od tada nikada nisam pokušala izgovoriti laž. Ali nisam sigurna koliko je on prema meni bio iskren i koliko mi je govorio o svojim odlukama koje nisu bile samo njegove.
Nervoza ga je prošla kada je spustio glavu na mjesto izmedju moga ramena i vrata. Slušala sam ga kako udiše moj miris i uživala u činjenici da smo sve naše probleme rješavali zagrljajima i poljupcima.

"Ajdin se za život bori a ti se tu grliš s njim. Iznenadjuješ me Merima! U šta si se pretvorila?" Lejla je prošla pored nas i okrznula me ramenom. Njoj nikada nije bilo jasno zašto se sa Ajdinom nisam družila i zašto sam ga izbacila iz svog života.
Krenula sam za Lejlom ali nas je Evel zaustavio i odvezao do bolnice. Kada je zaključao auto i krenuo sa nama do ulaza shvatila sam kolika je njegova dobrota. Nije volio Ajdina ali je ipak sa mnom ušao u bolnicu.
Pred operacionom salom su bili njegovi roditelji koje smo tješili riječima da će biti dobro i da je hrabar a ni sami nismo vjerovali u te riječi. Doktori su ulazili i izlazili iz sale ali nam nisu ni riječi govorili.

"Proklinjao je nekog dečka po imenu Evel kada je izlazio iz kuće, sjeo je u auto i samo dvadeset minuta kasnije su nas zvali da je u bolnici." Ajdinova mama je sa suzama na licu govorila dok je stiskala moju ruku. Evel to nije čuo, tada je otišao po vodu njegovom ocu koji nije bio u ništa boljem stanju od gospodje Ermine. Bilo je očigledno da sam mu ja bila u mislima kada je vozio. Znala sam da nikada sebi ne bih oprostila da mu se nešto desilo ali Ajdin je bio hrabar, borio se i preživio. Negdje oko pet sati ujutro došao je sebi i prvo ime koje je izgovorio, bilo je moje. Doktor me je pozvao u sobu u kojoj je ležao jer je želio da me vidi. Bio je u zavojima kada sam ga ugledala, bespomoćno je ležao na bolničkom krevetu i gledao ispred sebe. Još uvijek je dolazio sebi od narkoze.

"Došla si?" jedva je govorio a ja sam sjela na stolicu pored kreveta.

"Došla sam." suze su mi krenule niz lice, bilo mi je mučno gledati ga takvog. Ruku sam stavila preko njegove i oprostila mu tog jutra sve gluposti koje mi je servirao. Oprostila sam mu i onaj poljubac. Sebi nisam ali njemu jesam. Shvatila sam da je život nepredvidiv i da nikada ne znamo da li ćemo i za deset minuta biti na ovom svijetu. Shvatila sam da svima treba oprostiti i halaliti, postoji neko iznad nas ko će nam svima suditi. Jedino što mi možemo je oprostiti sve što nam je nanijeto. Možemo oprostiti ali zaboraviti ne moramo........

________________________

Jako bitan detalj je da je Merima sve oprostila Ajdinu, ali obratite pažnju i na poruke koje je Evel pisao. Bitne su vjerujte mi😊

Hvala vam što me čitate❤