"Evele! Pusti me!" Nova godina nam je kucala na vratima a on me nije puštao da ustanem iz kreveta. Obasipao me je poljupcima i čvrsto držao u svom zagrljaju. Da se mene pitalo tu noć provela bih s njim u krevetu uz neki dosadan film ali morao je raditi. Bili smo u hotelu Zenica u Zenici gdje je imao svirku za novogodišnju noć. Cijelo moje društvo bilo je tu zajedno sa Lejlom i par Evelovih prijatelja.

"Neću!" pokušavala sam ustati iz kreveta ali nisam uspjevala.

"Došlo je već puno gostiju, trebalo bi da si već dolje." prevrnuo je očima i ustao iz kreveta oblačeći običnu crnu majicu. Uvijek me je ta njegova jednostavnost fascinirala.

"Večeras si moja." namignuo mi je i izašao iz hotelske sobe, ostavljajući me da se spremim. Odraz u ogledalu pokazivao mi je kraću, crnu haljinu, previše šminke i kosu u loknama. Pa izgledala sam lijepo.

"Jesi spremna?" Lejla je provirila na vrata sa osmijehom na licu. Povukla sam je u sobu pa popravila ruž na njenim usnama. Svo vrijeme joj je osmijeh blistao na licu a ja sam je gledala u najmanju ruku, kao da nije normalna. Ne pamtim kada sam, prije te noći, bez velikog razloga vidjela osmijeh na njenom licu.

"Šta se smiješiš ti?" uzela sam malenu torbicu i izašla iz sobe zajedno sa njom.

"Onako." zagrizla je usnu i slegla ramenima dok smo silazile stepenicama u salu hotela koja je bila prepuna gostima. Za jednim stolom, blizu bine sjedili su svi iz našeg društva za tu noć i čekali samo nas dvije. Pozdravile smo se sa svima a Evel je Lejlu upoznao sa Omarom i Edinom, njegovim prijateljima. Ja sam ih upoznala mjesec dana prije te noći, bili su stvarno divni momci, skroz različiti od Evela a opet su bili najbolji prijatelji.

"O snaho, večeras si nam posebno lijepa." Edin mi je prišao i pozdravio me jednim zagrljajem. Evel ga je strijeljao pogledom a nas dvoje smo se nasmijali pa sjeli na svoja mjesta. Primjetila sam da Lejla i Omar razmjenjuju poglede i shvatila šta je bio razlog njenog osmijeha.

"Hoćeš svirati moju omiljenu pjesmu?" pitala sam Evela kada je stao iza moje stolice i rukama me obgrlio.

"Pa znaš da hoću." ostavio je trag svojih usana na mom ramenu i otišao do bine. Prva pjesma koju je svirao dok pogled nije skidao sa mene, bila je igra bez granica. Mogla sam dane provoditi slušajući ga kako svira taktove omiljenih mi pjesama. Mogla sam život provesti u njegovom zagrljaju, slušajući zvuke gitare koja je njemu bila život. Mogla sam...

"Kako napreduju stvari medju vama?" Majda me je pitala kada je sjela pored mene i odvukla moju pažnju sa Evela.

"Dobro, jako dobro." nisam joj lagala, odnos izmedju nas dvoje je tada bio bolji nego ikada. Ajla se nije pojavljivala a meni ni na kraj pameti nije bilo da odlazim od njega.
Ajla se nije pojavljivala sve do pola sata prije ponoći. Gledala sam je kako ulazi u hotel sa čovjekom par godina starijim od nje, pretpostavljala sam da joj je bio muž. Pogled joj je odlutao do onog dijela hotela gdje je Evel svirao a u meni se ponovo javljao nemir. U jednom trenutku, dok je sjedala za svoj sto gdje je već neko društvo sjedilo, pogled joj je zastao na meni. Ono što me je zabrinulo bilo je to što u njenom pogledu nisam osjetila osudu, nisam vidjela kako mi pogledom govori da je sve bezvrijedno. Plašila me je njena smirenost i neka tuga u očima.

Par minuta poslije njenog ulaska otišla sam u wc gdje sam pogledala svoje blijedo lice u ogledalu i zapitala se šta je to trebalo da uradim da ta žena nestane iz naših života, da me pusti da volim i živim svoj Pariz u Sarajevu sa Evelom. Bojala sam se njegovog gubitka, bojala sam se da neću znati poslije njega kako da živim.

"Merima?" čula sam Ajlin glas, bio je isti kao iz mojih snova. Ubrzo sam je ugledala na ogledalu iza sebe pa sam duboko udahnula i okrenula se, suočivši se s njom licem u lice. Imala je crne podočnjake koje je pokušala prekriti šminkom, oči su joj bile prazne, bez sjaja i umorne. Plašio me je njen izgled.

"Željela bih razgovarati s tobom." tiho je govorila.

"Mislim da nas dvije nemamo o čemu razgovarati." prošla sam pored nje i pokušala izaći ali me je ona uhvatila za ruku.

"Merima, molim te. Saslušaj me." istrgla sam ruku iz njene i odlučila je saslušati. Pa nije ona možda bila toliko loša kakvom sam je ja smatrala. Za mene je bila najgora noćna mora ali da je bila loša Evel nikada ne bi bio s njom. Na kraju krajeva, s njom nikada jednu jedinu riječ nisam progovorila a sudila sam joj. Ko sam ja to bila njoj da sudim? Možda me je samo boljelo što je pokušavala udaljiti Evela od mene, ali sve je to radila jer ga je voljela. Ljubav je čudo još neistraženo. Znala sam da ga je ona voljela ali isto tako sam znala da ga nikada neće moći voljeti više od mene.

"Požuri, nemam vremena." glumila sam pred njom jaku i stabilnu djevojku a bila sam sve samo ne jaka. Mlada i neiskusna, šta sam mogla...

"Samo sam ti htjela reći da ne moraš strahovati da će Evel u pola noći od tebe otići meni. Odlučila sam krenuti dalje i ostaviti njega da živi svoj život. Ja sam svoj put izabrala i ne bi trebalo skretanjem sa njega da kvarim tudju sreću. Vratit ću se u Njemačku za par dana, mislila sam da ću moći ovdje živjeti ali gledajući Evela sa tobom ja sam umirala. Ne krivim tebe, sama sam sebi kriva za sve. Sama sam birala kakav život želim živjeti, izabrala sam da izgubim čovjeka kojeg sam voljela. I tebi imam samo reći da ga čuvaš, dobro ga čuvaj. Ima on par rana na srcu koje sam ja napravila ali ti ćeš ih do kraja izliječiti. Put ti je čist, Merima." pamtim te njene riječi i danas. Pamtim i svoje izmješane osjećaje, onaj njen bolan pogled i stisak ruke kao znak da nismo krvene neprijateljice.

"Nisam znala da večeras svira ovdje, da sam znala nikada ne bih došla." nastavljala je dalje.

"Ajla, žao mi je." i zaista mi je bilo žao njenog života. Bila je u braku sa čovjekom kojeg nije voljela, sumnjala sam da je mogla doživjeti veću kaznu.

"Samo ga voli i čuvaj onako kako ja nisam znala." okrenula se i izašla iz wc-a, ostavljajući me samu da saberem svoje misli, da shvatim sve ono što mi je rekla. Ostavila me je da se, na kraju krajeva, radujem jer je odlučila otići iz naših života.
Par minuta poslije nje izašla sam i ja i kroz hol hotela krenula prema sali. Muzika je bila glasna ali nije ju svirao Evel, njega sam gledala kako brzim koracima ide prema meni.

"Jesi dobro? Je li ti nešto napravila?" ruke je stavio na moje lice i tražio neke skrivene tragove, vjerovatno povrede.

"Ko?" znala sam da misli na Ajlu ali nisam mu htjela reći da smo se srele i šta mi je rekla.

"Ajla. Sigurno si dobro?" pogledom je prešao preko cijelog mog tijela.

"Nisam je vidjela. Tu je?" laganje i gluma mi nikada nisu išli od ruke ali povjerovao je.

"Tu je, ali ne brini. Znaš da nikada ne bih mogao sebi oprostiti da ti se nešto desi?" povukao me je u svoj zagrljaj u kojem sam uvijek pronalazila utočište, sklonište od sveg zla na ovom svijetu i mir. On je bio moja mirna luka.

"10, 9, 8, 7, 6, 5..." čuli smo odbrojavanje iz sale ali smo stajali na istom mjestu.

"Sretna Nova 2017. godina, ljudi!"

"Sretna Nova godina, Lutko!" umjesto čestitke spojila sam svoje usne sa njegovim i bila izvan stvarnosti. Ljubila ga i željela tu vječno ostati, baš tu u njegovom zagrljaju, na njegovim usnama.

Negdje oko četiri sata ujutro kada je završio sa svirkom, cijelo društvo bilo je u našoj sobi. Evel nam je svirao dok smo mi sjedili po podu i na krevetu i slušali ga. Uživali smo u tim kasnim satima i živjeli ljubav. Svima nam je ljubav potrebna da preživimo a mi smo tada živjeli punim plućima.

"Brate, daj onu moju!" Omar je progovorio dok ga je Lejla gledala istim onim pogledom kojim sam ja gledala Evela. Ljubav je prijetila dolaskom i u život moje sestre.

~

U Zenicu kada podjem ja
prati me pet-šest drotova
okružni sudija rek'o dvan'est godina
dvan'est godina strogog zatvora

Tužna je moja sudbina
ženu mi kreć'o Hakija
kreć'o Hakija, presudila mu čakija
ne razumiješ ti to, druze sudija

Džaba ja to tebi pričam

~

Nije bilo mjesta za pjesme uz koje smo uvijek plakali, nije bilo mjesta za pjesme koje je samo meni svirao.
Kada je završio pjesmu, ostavio je gitaru i pogledao u telefon koji je neprestano blicao. Čitao je neku poruku a po osmijehu na njegovom licu mogla sam zaključiti da je sve uredu. Ili je bar bilo, sve dok nije pogledao u mene i osmijeh je nestao. Zamijenio ga je ozbiljan izraz i dubok uzdah.....

_________________

Vaši utisci?