Naredno jutro ustala sam sa jakom glavoboljom koju sam pokušala ublažiti tabletama. Tog jutra umjesto kiše, napolju su jesenje zrake Sunca milovale ulice Sarajeva i mamile me da izadjem udahnuti svježeg zraka.

"Vidim vidjela si poklon." Lejla je sjela na krevet pored mene kada je ušla u sobu i gledala u medvjeda na kojem sam ležala.

"Evel je dolazio?" klimnula je glavom.

"Dolazio, ostavio ti ovo i htio razgovarati s tobom." spustila sam pogled prema podu i slegla ramenima.

"Nemamo mi više šta razgovarati." ustala sam sa kreveta i skinula haljinu sa sebe. Govorila sam da nemamo o čemu razgovarati a bila sam spremna život dati samo još jednom oči da mu vidim.

"De bona što si takva? Šta ti je uradio? Pa pogledaj kakav ti je poklon donio." Lejla nije znala za probleme u našoj vezi, nije znala za ono što je on radio niti je znala da se ja nisam borila. Da je znala možda bi me naučila kako da se borim za onoga koga volim.

"Jesi li mu rekla gdje sam slavila rodjendan?" odmahnula je glavom i izašla iz sobe, ostavljajući me samu sa mojim mislima i krivnjom u srcu jer su moje usne ljubile nekoga ko nije bio on, to sebi nisam mogla oprostiti.

Nedjelja kao nedjelja, dan za odmaranje. Jedino za mene bila je dan za sjećanja. Sjećanja su jedino što mi je i ostalo. Kada sam mogla gledati na oči od jake glavobolje izašla sam vani u namjeri da odem u Vilsonovo. Ali namjera mi je pala u vodu kada sam ugledala Ajdina kako ulazi u moje dvorište. Poželjela sam se istog trenutka okrenuti i otići ali sam stajala na mjestu jer sam znala da svoje probleme mogu riješiti samo razgovorom. To sam, nažalost, kasno shvatila.

"Nadam se samo da nisi krenula po one banane od sinoć." nasmijan mi je prilazio.

"Kakve banane?" jedino što sam ja pamtila iz noći kada sam slavila svoj rodjendan bio je poljubac s njim i trenutak kada sam ugledala Evelov poklon koji mi je bio vrijedniji od svih ostalih. Značio je mnogo više nego ostali.

"Ne sjećaš se ničega?" skupio je obrve i čekao moj odgovor dok sam ja samo odmahivala glavom.

"Sjećam se gluposti koju sam uradila." priznala sam a možda bi za oboje bilo bolje da sam rekla da se ničega ne sjećam.

"Poljubac je bio ta glupost?" sporo sam klimnula glavom. Znala sam da sam Ajdina povrijedila svojim postupcima prema njemu ali nisam mogla natjerati svoje srce da zavoli nekog drugog.

"Pa meni je ta glupost značila." tiho je govorio.

"Ajdine, najbolje bi bilo da zaboravimo i ti i ja sve ono što se sinoć desilo." znala sam da on to neće moći zaboraviti. Ajdin me je volio bez obzira što sam ja voljela nekog drugog. Volio me je i bez obzira na to što sam ga uporno odbijala i povrjedjivala. Volio me je iako nije bio uz mene.

"Merima, ja onaj poljubac neću nikada zaboraviti. Nikada! Kako ti ne shvataš da te volim? Volim te još od kad smo djeca bili, od svoje desete godine te volim." nisam znala šta da mu kažem, nisam ni mogla pričati. Nisam imala pravo ništa ni reći.

"Sinoć sam slušao kako pričaš o njemu i gledao u žar tvojih očiju. Prokleo sam dan kada si ga upoznala. Znaš li koliko boli slušati kako osoba koju ti voliš govori da voli nekog kretena koji ju je povrijedio?" prišao mi je bliže i stavio svoje ruke na moja ramena. Gledao me je očima u kojima sam vidjela suze, bile su to prve muške suze koje sam ikada vidjela.

"Znaš li, Merima? Znaš li kako boli kada te odbacuje ona koju želiš? Bilo bi lakše da si me kao muškarca odbacila, ali ti si mene i kao prijatelja odbacila." tresao je moja ramena ali njegove riječi nisu dopirale do mene. Nisam znala kakvi su njegovi osjećaji, nisam ih mogla osjetiti. Ja sam samo znala kako boli kada ostavljaš onoga koga voliš jer ti je ponos preći od ljubavi.

"Ne znaš! Ne znaš jer dalje od njega ne vidiš. Ali ja ću ti reći, boli previše. Boli toliko da ponekad poželim nestati sa ovog svijeta." suze je zadržavao u očima, glas mu je pucao. Pokazivao mi je svoju bol ali nisam je mogla vidjeti. Bila sam sebična, mislila sam samo na sebe. Ali zar nije i on takav bio? Zar i on mene nije htio natjerati da ga zavolim?

"Rušio si moju sreću." tiho sam rekla a on se ironično nasmijao.

"Koliko ti je trajala ta sreća? Gdje je sada? Pojavila se neka koja je njemu bila sreća i otišao je. Pustio te da patiš za njim. Gdje ti je sad ta sreća? Gdje, Merima, pitam te?" glasno je govorio dok me je gledao u oči. Iznosio je činjenice koje su rušile sve moje nade. Moja sreća tada, zaista nije bila uz mene.

"Ispade da bi bilo bolje da nikada nije saznao da sam lagao." možda bi mene manje boljelo ali onda nikada ne bih znala šta znači voljeti nekoga toliko jako da ti srce zadrhti svaki put kad na njega pomisliš. Da nisam otišla i rekla mu istinu ja nikada ne bih doživjela svoju najljepšu ljubavnu priču.

"Nema je." tiho sam priznala i skrenula pogled sa njegovog. Bilo me je sramota gledati ga u oči.

"I ti mi kažeš da zaboravim ono što se sinoć desilo? Kažeš mi da se pravim kao se ništa nije desilo?" držao je idalje ruke na mojim ramenima i stiskao ih.

"U protivnom bit će teško i tebi a i meni." nisam ga gledala u oči, pogled mi je bio zakovan za pod.

"Meni ne može biti teže nego što jeste." skinula sam svojim rukama njegova sa svojih ramena i izmakla se. Na mom licu nije bilo ni trunke sažaljenja, emocije, ničega što bi mu moglo dati dokaz da me bole njegova osjećanja. Pitala sam se šta se to desilo sa mnom, u šta sam se to pretvarala. Samu sebe nisam mogla prepoznati. Ali kako sam mogla razumjeti njegovu bol kad ja dalje od Evela nisam vidjela? Meni osim njega niko više nije bio bitan. U svemu svom njega sam vidjela a opet sam otišla od njega i odustajala od naše ljubavi.

"Ajdine zaboravi i taj poljubac i sve što sam ti rekla. Zaboravi svaki moj dodir koji sam ti sinoć poklonila. Zaboravi sve i odlazi, molim te. Samo sebi činiš gore!" nisam znala kako da mu pomognem. Nisam znala ni kako da se ponašam u njegovoj blizini, kako da se postavim. Istina je možda boljela ali bila je bolja od svih laži koje sam mu mogla servirati.

"Ne mogu zaboraviti! Ljepotice, taj poljubac je meni značio." okrenula sam mu ledja i stavila dlanove preko čela. Nisam znala kako sa jednim problemom da se nosim, nije mi trebalo još jedan da bezuspješno rješavam.

"Kakav poljubac, Merima?" mislila sam da mi se prividja Evelov glas sve dok se nisam okrenula i ugledala ga kako stoji iza Ajdina.

"E samo si mi ti falio!" Ajdin je prokomentirao a ja sam gledala u njegove oči bez riječi. Gledao je i on u moje, tražio je odgovore na svoja pitanja. Pomislila sam da je došao da se bori za nas, na trenutak mi je sijevnuo i osmijeh na licu. Možda mu je ipak bilo stalo do nas.

"Evele?" iznenadio me je njegov dolazak, to je ono što sam najmanje očekivala.

"Odlično ti ide bez mene? Ne gubiš vrijeme?" odmahivala sam glavom, nisam znala ni šta da mu tačno kažem. Jedina istina bila je da sam ga izdala.

"Evele...ja..." glas mi se gubio.

"Merima, umoran sam do ovih tvojih igrica. Ja idem, a tebi eto njega. Pusti da te do kraja uništi." gledala sam u Evela dok je Ajdin govorio i odlazio. Nisam se trudila zaustaviti ga, meni Ajdin nije bio ništa.

"Trebalo je da ga prebijem još onda na onom parkingu." prilazio mi je bliže dok sam ja poput kipa stajala na jednom mjestu i kao hipnotisana gledala u njegove oči. Srce mi je kucalo kao i prvog dana kada sam ga ugledala. Jedino je on mogao tako da ga pomjeri, ubrza i slomi.
Stajao je preda mnom ljepši nego ikada, dalji nego ikada. Ja sam bila ta koja nas je uništavala. Tada sam bila ja........

_____________________

Jedno kraće poglavlje. Vaši utisci?