☆MERIMA☆

Nakon bajrama smo opet bili u školskim klupama i pravili nerede jer smo bili posljednja godina, htjeli smo da nas ta škola pamti po nečemu. Sjećam se da smo razbili prozor, doduše ne namjerno ali šteta je bila napravljena. Svadjali smo se sa profesorima, bježali sa časova, prosipali vodu na stolicu gdje su sjedili profesori i uživali u svim glupostima koje smo pravili. Po školi se pričalo kako smo najgori razred ali nije nas bilo briga. Naš problem bio je taj što smo se rastajali. Provodili smo vrijeme jedni s drugima i obećavali da nećemo okretati glave kada se sretnemo na ulici onda kada iz te škole izadjemo sa diplomama.

"Merima koji ćeš ti fakultet upisati?" pitao me je Adnan dok smo sjedili u školskom dvorištu na velikom odmoru.

"Ma znaš da od vrtića priča da će biti bankarka." Selma je znala za moje ciljeve.

"Znači ekonomija?" klimnula sam glavom i pogledala u vedro nebo iznad nas. Jesen je bila na vratima a ja je nisam pretjerano voljela. Znala sam da dolaze kišni dani koji mi nikad ništa dobro nisu donosili. Jedino dobro bio je moj rodjendan u oktobru, te godine bio je jubilarni osamnaesti.

"Majdo jesi ti odustala od odlaska u Ameriku? Šta ćeš bona tamo? Nigdje nikog svog, imaš i ovdje fakulteta za upisati. Ne moraš ići toliko daleko." Tarik je gledao u Majdu koja je čvrsto odlučila otići u Ameriku poslije završene srednje. Bio je zaljubljen u nju ali joj to nikada nije rekao. Krio je svoju ljubav prema njoj jer je ona imala momka, želio joj je sreću iako je to značilo nesreću za njega.

"Ma šta imam ovdje? Nemam bolan ništa, lijepo na ljeto sa Omarom u avion i pravac Amerika." Tarik je spustio glavu i gledao u pod, boljelo ga je to što je ona odlučila otići i što je to značilo da je možda više nikada neće vidjeti. I Adnan je skrenuo svoj pogled na pod, ni njemu se nije svidjala ideja njenog odlaska. Pa bio joj je brat, kako da mu se svidja ako je njegova sestra daleko od njega?

"Znači društvo nam se polako raspada? Ajdin nam je ko zna gdje, Majda odlazi..." Nejla je tiho rekla Selmi i meni dok smo nakon zvona ulazile u školu.

"Za Ajdinov odlazak iz našeg društva je kriva ova gospodjica ovdje." Selma je prstom pokazivala na mene a ja sam prevrnula očima.

"Ja sam kriva što on ne zna prihvatiti odbijanje i što sam prekinula kontakt s njim jer kvari moju sreću?" svaka je sjela na svoje mjesto u učionici i nismo se pogledale do kraja časa. Nerviralo me je to što su mene krivile za Ajdinovo stanje i nije mi bilo jasno kako nisu vidjele da ja uz njega ne bih bila sretna. Ne bih jer sam voljela Evela.

Taj dan sam, poslije škole sa Lejom otišla u Altu, tržni centar u Sarajevu. Kupovale smo neku odjeću za jesen i usput sam kupila haljinu za svoj rodjendan. Sjećam se te crvene boje, dubokog izreza sa desne strane i svog osmijeha kada sam zamišljala Evelovu reakciju kada me ugleda u njoj.

"Šta se ti smiješ tako?" Lejla je provirila u kabinu dok sam probavala tu haljinu i požurivala me da krenem.

"Ma onako." presvukla sam se i izašle smo iz radnje a meni je tada zazvonio telefon. Na ekranu je bio nepoznati broj ali sam se ipak javila.

"Ćao Merima, Irma je. Dolazim danas u Sarajevo pa ako želiš da se vidimo?" naravno da sam pristala vidjeti se s njom. Željela sam saznati ko je Ajla o kojoj su pričale ona i njena majka, ali željela sam i nju vidjeti. Zavoljela sam tu djevojku.
Sa Lejlom sam se rastala i krenula prema starom dijelu grada gdje sam se dogovorila naći sa Irmom.

"Šta radiš, lutko?" dok sam hodala Evel me je nazvao i bez pozdrava pitao. Imao je često običaj nazvati me i iz čista mira pitati šta radim. Volio je znati kako sam provela svoj dan, šta je bio razlog moje nervoze i šta je bio razlog mog osmijeha.

"Kupila sam haljinu za rodjendan." zagrizla sam usnu dok su mi kroz glavu prolazile scene nas u mojoj sobi par dana prije tog.

"Kakvu?"

"Vidjet ćeš na proslavi." planirala sam napraviti zabavu, ipak je to bio osamnaesti rodjendan. Postajala sam, kako mi je Selma govorila, legalna.

"Stvarno mi nećeš dati da vidim prije?" glumio je razočaranost.

"Naravno da neću, ne želim riskirati da se ponovi ono iz sobe od neki dan." nasmijala sam se i opet zagrizla usnu. Tek sam tada shvatila koliko mi je značio, bila sam spremna dati mu ono što je svakoj djevojci najvrjednije bez oklijevanja.

"Ti to ne želiš da se ponovi?" nije bio ispred mene ali sam mogla vidjeti njegov samouvjereni izraz lica. Željela sam, itekako sam željela da se ponovi.

"Moram ići, čeka me tvoja sestra." nisam mu htjela priznati da želim.

"Odgovori mi bona!" prekinula sam poziv i ugasila zvono jer sam znala da će me ponovo zvati.
Irma me je čekala kod Vječne vatre pa sam je pozdravila jednim zagrljajem. Bila je sretna radi našeg susreta, ali bila sam i ja sretna.
Otišle smo u obližnji kafić, sjedile u bašti i pile cappuccino. Uživale smo u tim posljednjim toplim danima koje nam je pružala ta godina.

"Irma, htjela bih te pitati nešto ali mi je neprijatno." rekla sam onda kada je ona završila sa svojom pričom o seriji koju smo obje gledale tih dana.

"Pitaj me slobodno." bila je prijatna i mogla sam s njom pričati o svemu.

"Neki dan dok sam bila kod vas, čula sam tebe i tvoju mamu da spominjete neku Ajlu. Ko je ta djevojka?" vidjela sam kako prevrče očima na njeno ime. Vidjela sam tu djevojku isti taj dan kako grli Evela i vidjela sam je na slici ali nisam znala kako je ona povezana sa Evelom.

"Ma to ti je Evelova bivša djevojka." otpila je gutljaj cappuccina a u meni se tada pojavio isti osjećaj koji sam osjetila kada ga je ona zagrlila, samo je bio malo jači. Bojala sam se.

"Negdje krajem februara se udala i otišla iz Kaknja. Njih dvoje su se posvadjali jer je Evel bio ljubomoran. Htjela je gospodja bez njega da ide na planinu sa drugovima, htjela je prostora, njegova ljubomora ju je gušila. Ali takav ti je Evel, kad voli onda je ljubomoran, kad voli spreman je život ti dati ali samo nemoj da ga lažeš." slušala sam je kako priča o bivšoj djevojci čovjeka kojeg sam ja voljela. Boljelo me je to, ali ne bi to bilo toliko bolno da se ta djevojka nije pojavila u našim životima.

"I šta je bilo sa njima?" zanimala me je cijela priča.

"Pa ništa. Svadjali su se konstantno i odlučili da je najbolje da se malo udalje jedno od drugog, da se malo smire. Evel je bio siguran u to da će nastaviti vezu. Voljeli su oboje, nije da nisu ali nekada samo voljeti nije dovoljno. I kažem ti, udala se za drugog prije par mjeseci. Evelu su to javili njegovi prijatelji noć prije nego se udala. Otišao je od kuće i nije dolazio nekih petnaest dana a kada se vratio užasno je izgledao. Izdala ga je, nadao se da će nastaviti ondje gdje su stali. Pio je stalno, počeo da puši. Pisao neke tužnjikave pjesme. Ali od kad je upoznao tebe on ti se bona promjenio totalno." upijala sam njene riječi i pamtila svaku. Osjećaji su mi bili pomiješani, ni sama nisam znala šta sam osjećala. Da li tugu? Strah? Bojala sam se da njegova ljubav prema toj djevojci nije nestala.

"Ma pusti nju, bitno je da ste sada Evel i ti sretni. Ona je nebitna, ludača koja se udala iz nekog inata. Mislila je da će nešto postići ali nije ništa, samo je učinila da Evel osjeća gadjenje prema njoj." da, bilo je bitno da smo Evel i ja sretni.......

________________

Sada i Merima zna ko je Ajla. Slijede poglavlja koja će vas iznenaditi i mnogo toga promjeniti.