☆EVEL☆

Bio je drugi dan Kurban - bajrama, odlazak na mezarje, gosti, ručak sa porodicom, sve sam izdržao i jedva čekao privući Merimu u svoj zagrljaj. Samo da u tom zagrljaju pronadjem mir. Ta djevojka bila je nešto posebno, bila je smiraj za moju dušu. Koliko god da sam bježao nešto me je iznova vuklo njoj. Bila je prelijepa, imala je oči čiji je pogled u meni budio neke osjećaje koje nikada nisam uspio sebi opisati. Imala je čisto srce, nevinu dušu i bila djevojka koja je tek počinjala učiti i živjeti život. Često puta sam se zapitao šta je to ona u meni vidjela, zbog čega me je zavoljela. Znao sam da me voli iako mi te riječi za ta tri mjeseca naše veze nije nikada rekla. Čuvala je to duboko u sebi ali od mene nije mogla sakriti. Za ljubav nikada nisu bile potrebne riječi, djela su sve govorila. Mogla je puno bolje od mene kojem je bilo dosta života, nije mogla pratiti sve moje snove i moj život sa muzikom a ipak je bila uz mene. Hrabrosti joj nije manjkalo.

U popodnevnim satima sam bio u Sarajevu, ispred njene kuće a ona u mom zagrljaju. Volio sam udisati taj njen miris vanilije, volio sam je slušati kako diše na mojim grudima. Postajala mi je navika. Uživao sam u činjenici da me jedna djevojka tako ludo voli.

"Mama mi nije kod kuće, ako hoćeš možemo ući?" gledala me je u oči i grickala donju usnu, nije bila svjesna kakav to utisak ostavlja na muškarcima.
Ušao sam s njom u kuću i otišli smo u njenu sobu koja je bila previše roza za moj ukus. Ali to je bila ona, vesele boje činile su je sretnom. Legao sam na njen krevet i gledao u plafon a ona je iz ormara uzimala neku odjeću i stavljala je preko stolice. Sredjivala je sobu.

"Tek sam sinoć vidjela da ima nešto ugravirano na ogrlici." pogledao sam oko njenog vrata i vidio da nosi ogrlicu koju sam joj dao dan prije toga. Pogled mi je odletio i malo niže, na njene grudi upakovane u bijelu majicu. Lagao bih kada bih rekao da ih nisam želio osjetiti u svojim rukama, ljubiti usnama. Privlačila me je, njeno tijelo je bezbroj puta budilo želju u meni. Ali ona je bila previše mlada, nisam htio da se pokaje zbog onoga što uradi.

"To je da nikada ne zaboraviš kada si me upoznala." znao sam da ona nikada neće moći zaboraviti taj juni kada je sve počelo, pa neću ga ni ja zaboraviti. Kako da zaboravim jednu ludu djevojku koju sam naučio voljeti? Kako da zaboravim njene slatke laži, zelene oči koje su me gledale zaljubljeno?

"Ne mogu zaboraviti." gledala je svoj odraz u ogledalu i prstom prelazila preko privjeska ogrlice. Meni je pružala savršen pogled na svoju zadnjicu, šta je samo budila u meni a da toga nije bila ni svjesna. I to mi se svidjalo kod nje, nije znala da glumi i apsolutno ništa nije glumila. Bila je tako prirodna i tako spontana.

"Dodji!" legla je pored mene a glavu naslonila na moja prsa. Igrao sam se s njenom kosom i udisao taj prelijepi miris dok je ona prstima pravila kružne pokrete po mom stomaku i slala trnce na mjesto malo niže od stomaka. Pričala mi je o nekim kolačima koje je tog jutra jela kod komšinice.
U jednom trenutku sam nas preokrenuo tako da je ona ležala ispod mene, gledao sam je u oči a ona se smijala dok je ruke omotavala oko mog vrata.

"Svjesna si šta mi radiš?" zagrizla je usnu i odmahnula glavom.

"Šta ti radim?" znala je nevaljalica mala, dobro je znala.

Ni malo nježno sam spustio svoje usne na njene. Ljubio sam je grubo, strastveno i sa požudom. Uzvraćala mi je jednako. Nizao sam poljupce i po njenom vratu a ona se izvijala ispod mene. Spuštao sam usne i malo niže od vrata, išao daleko koliko mi je njena majica dozvoljavala. Tiho je uzdahnula, prijao sam joj, prijali su joj moji poljupci. Rukom sam je, ispod majice, mazio po stomaku a onda sam sporim pokretima ruke ocrtavao ivice grudnjaka na njenim grudima. Nije se bunila, znao sam da bi sa mnom na sve pristala.

Onda kada sam joj otkopčao grudnjak, podigao majicu i počeo ostavljati tragove svojih usana po njenim grudima, telefon mi je zazvonio u džepu. Ignorisao sam prvi poziv ali kada je počeo zvoniti i drugi put odmakao sam se od nje i izvadio telefon iz džepa. Na ekranu je bio dobro poznati broj bez imena. Javio sam se i glumio hladnokrvnost, ta žena nije zasluživala ni jednu riječ iz mojih usta ali opet sam se javio.

"Evele, imaš li malo vremena za mene? Htjela bih razgovarati s tobom o nečemu, važno je." slušao sam njen previše lažno umiljat dok sam gledao u Merimu kako zakopčava grudnjak i spušta majicu. Možda je bilo bolje što me je nazvala, da nije ne bih se mogao zaustaviti i učinio bih ono zbog čega bi se Merima pokajala kad tad.

"Imam, za sat vremena ću biti na našem mjestu." u Meriminom pogledu čitao sam nepovjerenje i strah. Mrzio sam kada me je tako preplašeno gledala. Poricala je ali znam da se bojala da me ne izgubi, nisam ni ja htio nju izgubiti. Ona je liječila svaku moju ranu, nisam je smio izgubiti. Nisam želio ni da ona osjeti bol koju sam ja osjećao, previše me je ta djevojka voljela da bi izdržala bol ako me izgubi.

"Ideš?" sjedila je na krevetu i gledala u pod. Čučnuo sam pored nje i podigao joj glavu da me pogleda u oči.

"Moram, ali znaš da ću doći već sutra. Vjeruj mi, lutko." ostavio sam trag svojih usana na njenom čelu i izašao iz njene kuće. Brzo sam bio u Kaknju i na mjestu koje sam još uvijek nazivao našim, a ono je svačije bilo samo ne naše. Vidio sam iz daleka djevojku kratke crne kose, prije toga je bila smedja i duga ali ona poslije mene nije bila ona niti sam ja poslije nje bio ja. Ajla... Stajala je na litici sa pogledom na grad ispred nas, bila mi je okrenuta ledjima.

"O čemu si htjela da razgovaramo?" okrenula se i nasmijala se.

"Došao si?" prišla mi je bliže i spustila torbicu na travu pored svojih nogu.

"Znaš da uvijek održim svoju riječ, za razliku od tebe." kroz glavu su mi prolazile sve naše slike, planovi, obećanja.

"Znam da sam te povrijedila ali tako je moralo biti." ironično sam se nasmijao i skrenuo pogled s njenih očiju, više ih nisam prepoznavao.

"Zašto si se vratila, Ajla?" prešao sam na stvar, ona je uvijek sve radila sa planovima i taj njen dolazak nije bio bez plana.

"Zašto si takav prema meni?" prevrnuo sam očima na njene lažno umiljate riječi i glumu koju mi je servirala.

"Kakav to?"

"Hladan, previše hladan. A nekad si me volio Evele. Sjeti se kakvu smo vezu imali." opet sam se ironično nasmijao.

"Ključna riječ je "volio". Volio sam te, Ajla. To je prošlo vrijeme." bio sam oštar prema njoj i pitao se zašto sam uopšte dolazio. Nije trebalo da budem s tom ženom na tom mjestu, pogotovo ne dok je Merima čekala mene da je volim onako kako je ona voljela mene.

"Voliš me idalje, samo ne želiš to sebi da priznaš. Vodaš neke klinke sa sobom da ti budu flaster ranama koje sam ja napravila na tvom srcu." stavila je dlan na moje lice.

"Jesi, napravila si rane koje još nisu zarasle ali rane su me naučile kako da te ne volim. Ne više." bila je upravu, Merima jeste liječila moje rane. Ali nije bila kao one koje su bile samo da prodju, postajala je moja navika koju nisam htio pustiti od sebe. Možda joj ljubav nisam uzvraćao onoliko koliko ju je ona meni pružala ali sam se trudio. Želio sam joj pružiti sve jer je sve i zasluživala.

"Ne laži, Evele! Znam da osjećaš isto što si osjećao prije, znam da mi idalje pišeš pjesme samo mi ih ne pjevaš." griješila je, to ljeto ni jednu jedinu pjesmu joj nisam napisao. Nije zasluživala da ih pišem njoj.

"Ajla, šta hoćeš ti od mene?" nisam se više mogao natezati s njom.

"Da budemo bar jednu noć ono što smo nekada bili. Nedostaješ mi, jako mi nedostaješ." vjerovao sam da joj nedostajem jer sam bio budala koja je zbog nje bila spremna ruku u vatru staviti.

"Šta pričaš ženo Božija? Udata si, imaš muža." i to je mene boljelo, što je otišla drugom u zagrljaj dok je sa mnom smišljala imena djeci. Obećavala da će biti sa mnom zauvijek a otišla nakon prve svadje.

"On ionako nikada za ovo neće saznati." rekla je i spustila usne na moje. Ruke su joj bile oko moga vrata. Ljubila me je iskusno, znala je šta želi i težila ka tome ali ja joj to nisam mogao pružiti. Nisam htio. Odgurnuo sam je od sebe i prešao dlanom preko svojih usana.

"Šta radiš ti? Misliš da imaš pravo nakon svega?" gledala je razočarano u mene. Mislila je da ću joj pasti na koljena kao što sam radio prije. Ajla nije bila loša djevojka, da je bila loša s njom nikada ne bih imao ništa ali izdala me je onda kada je trebalo da bude uz mene.

"Odbijaš me zbog neke klinke koju ćeš ostaviti kada ti dosadi kao što si svaku ostavljao poslije mene?" iz džepa sam izvadio njenu sliku i stavio je u njenu ruku. To je bio znak da je puštam zauvijek od sebe.

"Merima je mnogo više od neke klinke. Veća je od tebe. A znaš zašto je veća? Zato jer ne odlazi nakon prve svadje i prvog problema. Ne udaje se iz inata. A ti se sada vrati mužu i laži ga da si bila sa drugaricom, laži da ga voliš i lezi s njim večeras u postelju. A znamo i ti i ja da ćeš mene zamišljati dok te on ljubi. Moglo je biti drugačije sve ovo Ajla, ali ti si svoju priliku izgubila onog dana kada si u bijeloj haljini stala ispred njega." gledao sam suze u njenim očima ali nisam reagovao, dobro sam znao da me još uvijek voli. Samo što me za to više nije bilo briga, ona je samo bila moja rana na srcu i ništa više od toga. Okrenuo sam se i otišao, bez njene slike, bez nje. Odlučio sam tada krenuti dalje, svoju ljubav dati onoj koja ju je zasluživala.
Merima za moj sastanak sa Ajlom nikada nije saznala, nije saznala ni za poljubac. Ni za šta nije znala, nisam ni ja htio da znam. Htio sam samo zaboraviti i krenuti dalje.

"Evele, molim te! Ne odlazi tek tako, dopusti nam oboma bar jednu noć za oproštaj." gadilo mi se saznanje koliko je nisko mogla ići. Bila je spremna biti nevjerna čovjeku kojeg je mužem nazivala samo da bi bila sa mnom. Ona se nije mogla pomiriti sa činjenicom da me je izgubila. Nisam se obazirao na njene riječi, sjeo sam u auto i otišao od nje i svega što mi je ona bila.......

___________________

Sada znamo ko je ta misteriozna djevojka. Kakvi su vaši utisci?