Naredno jutro probudila sam se u šest sati. Selma je, kao razbojnik, ušla u moju sobu i uvukla se u krevet pored mene. Često je to radila dok smo bile male, kada mama krene na posao ona dodje i uvuče se pored mene. Takve dane, cijele bismo provodile zajedno i uživale. Zaista smo imale sretno djetinjstvo i prelijepo prijateljstvo.

"Eh da vidimo šta ćemo raditi danas?" bila je raspoložena ali ja sam je morala razočarati.

"Selma nisam ni ustala a već si došla mozak da mi piješ." povukla sam dekicu na svoju stranu a ona je vukla prema sebi.

"A i džaba si dolazila. Evel će doći u osam, idem s njim." otela sam joj dekicu a ona je pala s kreveta od iznenadnog trzaja. Smijala sam se dok me je ona iznervirano gledala.

"E vratit ću ti za ovo da znaš!" ustala je sa poda i uzela dekicu sa mene pa je bacila na drugi kraj sobe.

"Čekaj! Šta si rekla? Evel? Ko je Evel?" blagi val nevjernosti me je potresao pa sam potapšala dlanom mjesto pored sebe a ona je sjela. Zbog Evela sam je zapostavila i nisam joj ni jednu novost rekla. Ustvari zapostavljala sam cijelo naše društvo.
Ispričala sam joj sve što mi se dešavalo tih dana. Podsjetila je ko je Evel, rekla za oca ali i za Ajdina.

"Mila, žao mi je što se sve to Lejli desilo. Ali nemoj ti da budeš tužna, ti si na dobitku. Halo curo! Dobila si tatu!" udarila me je u rame a ja sam se blago i lažno nasmijala. Nije to bilo lako kao što je ona mislila.

"A to za Ajdina smo znali. Zaljubljen je u tebe od prvog razreda osnovne." ozbiljno sam je pogledala i pitala zašto ja to nisam znala. I da sam ranije saznala moj stav o tome se ne bi promjenio, samo sam mislila da sam zasluživala to znati.

"Pa on nije htio da znaš, nismo ti mogli reći. A i ti, čekao je tolike godine da ti to kaže a ti si mu rekla da ni prijatelji više nećete biti. Nisi fer!" ustala sam sa kreveta i uzimala odjeću iz ormana.

"On nije fer, Selma. Uradio je glupost! Šta da je Evel povjerovao u to? Šta da nisam uspjela uzeti njegov broj od vlasnika onog lokala? Nikada ga više ne bih vidjela niti mu uspjela objasniti da to nije istina. A i za Ajdina je bolje da sam mu rekla istinu nego davala lažnu nadu. A to da više neće u mom životu biti ni kao prijatelj, sam je birao." oblačila sam haljinu na sebe dok sam njoj objašnjavala.

"A šta si se uhvatila tog Evela? Kao da je ne znam ti ko! Uopšte mi se nije svidio onu noć." prevrnula sam očima, prisjećajući se kako je par mjeseci prije toga završila njena prva ljubav. Od tada nije vjerovala ni jednom muškarcu, pa čak ni onima koji su bili u mojoj blizini.

"Selma, ako je tebe neko povrijedio ne znači da će i mene. Nisu svi isti." slegla sam ramenima.

"Jesu! Svi su oni isti! Vidjet ćeš, i tebe će taj kreten samo da iskoristi i na kraju ostavi kao krpu." ustala je sa kreveta i otvorila prozor, usput otvarajući svoje stare rane.

"Ne govori tako, Evel nije kreten." branila sam ga iako nisam imala posebnog razloga. Ali valjda to radiš kada se zaljubiš, braniš nekoga pa čak i onda kada je kriv. Zaljubljenost je opasan osjećaj, kosi se sa razumom i svime onim što je normalno. Ljubav je zaista čudna navika.

Selma mi više ništa nije govorila, sjedila je pored prozora dok sam se ja spremala. Jela je sa mnom ali opet ništa nije pričala.

"I kad će ti doći taj tvoj?" progovorila je onda kada smo završile sa jelom i pospremile sve sa stola.

"Uskoro" taman kad sam odgovorila čula sam auto ispred kuće. Selma je stala pored prozora i sumnjičavo gledala.

"Vidi molim te kako se pravi važan. Stavio sunčane naočale, vozi audia, misli da je svijet osvojio." pomakla je zavjesu da bolje vidi a meni je u tom trenutku zazvonio telefon. Na ekranu je stajalo njegovo ime pa sam stala pored Selme i ugledala ga kako sjedi u autu i drži telefon u ruci, čekajući da mu se javim.
Naravno da sam se javila i pozdravila ga dok je Selma prevrtala očima.

"Ispred sam."

"Znam, vidim." podigao je pogled i nasmijao mi se

"Reci drugarici da me ne gleda tako i da te pusti da ideš, jer mi imamo danas puno obaveza." poljubila sam Selmu u obraz i izletila iz kuće, ostavljajući nju unutra sa Lejlom koja je spavala. Kako mi je samo pomutio pamet, jedino o čemu sam mislila bio je on.
Sjela sam u auto, izgovorila jedno obično "ćao" i čekala da krene. Medjutim, on to nije radio.

"Merima, ti si stvarno zaboravna osoba." skinuo je naočale i ostavio ih pored mjenjača pa pogledao u moje oči.

"Šta sam sad zaboravila?" stavio je ruku preko mojih ramena, privukao me bliže sebi i spojio svoje usne sa mojima. Nisam se osjećala ništa bolje nego prvi put. I taj poljubac je bio poseban baš kao prvi. Morao je biti, jer ljubio me je on. Kako da nešto što dolazi od njega ne bude posebno?
Razdvojio nam je usne i gledao me u oči par trenutaka. Kao da je tražio nešto u njima ali nisam znala šta.

"Naredni put ako ovo zaboraviš, neće biti dobro." pokrenuo je auto a ja sam vezala pojas.

"Nisam navikla na sve to." uzela sam njegove naočale i stavila ih na svoje oči. Gledala sam u retrovizor kako mi stoje a on je gledao u mene, umjesto ispred sebe.

"Pa navikni se, lutko." Bože, kad se samo sjetim plesa moga srca kada me on nazove lutkom. Bila sam njegova lutka!

"Gdje idemo?" vratila sam mu naočale i pitala kada sam vidjela da izlazi iz Sarajeva.

"U Mostar." izgovorio je to sasvim normalno, kao da nam je Mostar bio tu iza čoška. Ali to je ustvari bio on, s njim se nikada nije moglo znati. Radio je sve ono što drugima nikada ne bi palo na pamet.

"Jesi li ti normalan?!" bio je on sasvim normalan, jedina luda tu bila sam ja. Luda, ali luda za njim.
Upalila sam muziku sa stika koji je bio već ubačen. Prebacivala sam pjesmu za pjesmom, zanimalo me je šta to sluša kada vozi. Smjenjivali su se zvuci Crvene jabuke, Prljavog kazališta, Balaševića. Bila su to sve one pjesme koje u sebi nose neku težinu. Zastala sam na pjesmi "tu noć kad si se udavala" i pogledala u njega. Stiskao je volan i duboko udisao.

"Zašto imaš sve pjesme za plakanje na ovom stiku?" i stvarno su bile pjesme za plakanje. One koje te u srce pogode, one koje svima otvaraju tamo davno nastale rane.

"Nisu to pjesme za plakanje, to su pjesme za sjećanja." prebacio je tu pjesmu i narednih par pa zastao na Nirvani. Naravno, na čemu drugom bi jedan roker mogao zastati.
Vozili smo se par sati do Mostara, slušali neku staru, dobro poznatu muziku i uživali. Smijala sam se njegovim šalama. Smijala sam se i onda kada sam počela pjevati a on stavio dlanove na uši da me kao ne sluša. Smijao se i on onda kada sam otvorila prozor, sjela na njega i vrištala.

"Past ćeš, ludačo!" kroz smijeh je rekao a ja sam idalje vrištala dok mi je vjetar mrsio kosu. Kako smo samo bili sretni.

U Suncem obasjanom Mostaru smo proveli cijeli dan. Jeli u restoranu sa pogledom na Neretvu. Znam da sam par minuta samo šutjela i gledala u vodu kako teče, razmišljala kako bi bilo da su i ljudi kao voda - slobodni. Pitala sam se zašto je neko odlučio da baš ptica bude simbol slobode. Zašto to nije bila rijeka? Pa i ona je tekla slobodno, slijedila svoj put, svoj cilj. Išla u zagrljaj moru ili nekoj drugoj rijeci.
Kupovali smo suvenire, šetali ulicama tog grada i stvarno uživali. Ma nije mi ni bilo bitno gdje smo, bilo mi je bitno da sam s njim.

"Uhvati me ako možeš!" od jednom sam počela trčati prema Starom mostu a on za mnom.

"Gotova si kad te uhvatim!" smijala sam se i trčala poput nekog djeteta. Voljela sam to što sam s njim uvijek mogla biti svoja. Nisam morala niti sam htjela glumiti nešto što nisam. On me je prihvaćao onakvu kakva jesam.
Kada sam bila negdje na polovini mosta, osjetila sam njegove ruke oko svoga struka. Od tog dodira koža mi se ježila, uvijek sam imala takvu reakciju kada me dotakne.

"Ti nisi normalna." šapnuo mi je na uho pa još jače stisnuo rukama oko struka, podigao sa zemlje i zavrtio u krug. Neki blagi vjetar je pirio i podizao mi haljinu ali nije me bilo briga. Spustio me je onda kada nam se oboma počelo mantati u glavi.
Stala sam pored ograde mosta i gledala u rijeku ispod nas.

"Evele, šta smo mi?" pitala sam jer sam htjela da mi definiše naš odnos. Smijali smo se, gledali, razmjenjivali poljupce a nismo znali šta smo to mi tačno.

"Šta želiš da budemo?" stajao je iza mene i prstom prelazio preko mog golog ramena.

"Hoću da mi ti kažeš šta smo." okrenula sam se i pogledala ga u oči.

"Gospodjice Merima, želite li onda biti moja djevojka?" nasmijala sam se i klimnula glavom a on je tada spustio svoje usne na moje. Ljubio me je na mostu koji će zauvijek da pamti jednu zaljubljenu klinku i jednog davno odraslog muškarca.
Nismo se dugo poznavali ali pred nama je bilo vrijeme. Bili smo mladi. Nismo se dugo poznavali ali bilo je dovoljno da ja shvatim šta znači biti zaljubljena. Za ljubav nije potrebno vrijeme, ona dolazi brzo i iznenada. Za ljubav nije potrebno da nekoga poznaješ, upoznaš ga kroz ljubav....

________________

Šta mislite koji je razlog da Evel sluša te, kako Merima kaže, pjesme za plakanje?